No, to ne umanjuje široku
rasprostranjenost kulturnog naslijeđa proslave Međunarodnog praznika rada. Prvi
maj u BiH je sinonim za proslavu, produženi vikend ili jednostavno rečeno
nerad.
Dok hiljade ljudi danas uz roštilj slave praznik rada,
oni koji su nezaposleni znaju da i nemaju razloga za slavlje.
Među njima je i Ibro Bajrić, povratnik iz Foče. On je nezaposlen
30 godina. Nadu da će pronaći posao vremenom je izgubio, pa ga više ni ne
traži. Njemu je Praznik rada dan kao i svaki drugi.
„Prvi maj mi ne predstavlja ništa. Vjerujte ništa. Čovjek
bi trebalo da slavi praznik rada i radi, i živi od onoga što zaradi, ali je
meni isti običan dan kao i svaki drugi“, kaže Bajrić za BUKU.
Dok je bio interno rasljena osoba u Zenici nije mogao
pronaći posao s diplomom šumarskog tehničara. Zato je skupljao i prodavao
željezo kako bi prehranio porodicu. Prilikom jednog takvog pohoda zemlja se
obrušila, a on je zadobio trajne povrede koje ga čine neatraktivnim na tržištu
rada.
„Imam oštećenu kičmu, imam fiksatore, i kome god da se
obratim za posao me odbije. Mene niko ne može držati kao uposlenika. Ja mogu
raditi dan, dva, tri, četvrti dan ne mogu da maknem. Kad ja čovjeku ispričam da
je moja kičma puknuta, da je 12. pršljen pukao, niko neće da me zaposli. To je
rizično za posao“, priča Ibro potvrđujući našu konstataciju da je to oblik
diskriminacije.
Posao u javnoj službi bi i mogao podnijeti jer nema
fizičkog napora, ali tu su vrata za njega, kao i većinu političkih apstinenata,
zatvorena.
„Nisi politički podoban i ne možeš doći do posla. Da ja hoću klimati glavom, slijegati ramenima
i govoriti – tako je, tako je, bilo bi sve u redu, ali ja ne mogu da ćutim. Da
ćutim na nepravdu, džaba“, govori Bajrić za BUKU.
Svjestan je kako sa devet mjeseci radnog staža neće moći
ostvariti ni pravo na penziju.
„Daj Bože da uspijem neku socijalu izganjati. I ako bude
to će biti sitno“, dodaje Bajrić.
Poslodavci u BiH
očekuju da se mladi rode s radnim iskustvom
Ni Dejana Karišik (26) sa Pala nema previše razloga za
proslavu 1. maja. Kaže da joj je taj dan apsurdan i da je paradoksalno slaviti
rad u BiH – zemlji u kojoj se najmanje poštuje radnik i pošten rad. Kao
diplomirana pravnica radila je u jednoj državnoj instituciji, ali stalno
zaposlenje nije dobila. Naravno, nije aktivna u političkoj stranci i nije
htjela da traži vezu.
„Kasnije sam odustala od prijavljivanja na konkurse u
javnim institucijama jer se i prije raspisivanja konkursa zna kome je ta
pozicija namijenjena. Nadati se zaposlenju u javnoj službi, a bez političke
veze je iluzorno“, kaže Karišik za BUKU.
Zato je odlučila
tražiti posao u realnom sektoru. Na razgovorima za posao doživljavala je brojne
neprijatnosti.
„Pitanja u vezi sa mojin bračnim statusom i planovima kada je
porodica u pitanju su redovna, a rekla bih nesuvisla“,
dodaje Karišik.
Privatni sektor je, vjeruje, ipak pravedniji i
privrednici znaju da profit neće ostvariti zapošljavanjem podobnih već sposobnih
radnika. No i privatni sektor ima svojih mana, a jedna od njih je strah i
nepovjerenje u mlade.
„Kada su u pitanju aktivni konkursi, iskustvo je
eliminatrorni uslov. Svi traže od dvije do šest godina iskustva na poslovima
pravnika. Kako mlada osoba da se tu zaposli“, govori Karišik o odnosu
poslodavaca prema mladima.
Iako će putem kojim ide, bez traženja veza, teško do
posla, ne planira ići van BiH.
Apsurd je da BiH ima problem nedostatka radne snage i da
godinama uvozi hiljade radnika iz zemalja trećeg svijeta, dok nezaposlenost
cvjeta. Zbog nedostatka prilika, siromaštva, korupcije i političkih prilika
više od 50% mladih želi napustiti BiH, a mnogi su to već učinili.