<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Pravo žrtava ratne torture na banjsku rehabilitaciju u Republici Srpskoj samo mrtvo slovo na papiru

Mira Tošanović iz Bijeljine prije nekoliko godina je ostvarila pravo na status žrtve ratne torture u Republici Srpskoj. Iako bi joj taj status trebalo da pomogne u ostvarivanju mnogih prava, među kojima i pravo na banjsku rehabilitaciju, to nažalost nije slučaj.

08. decembar 2023, 8:31

„Kad god tražim da odem u banju, odgovor je uvijek – zauzeto je, nemamo sredstava Miro“, priča nam Tošanović koja je osim zdravstvene i u stanju socijalne potrebe. Živi od invalidnine koja iznosi 130KM, što govori i o nedovoljnim novčanim naknadama za članove ove populacije.

Miri, kao i svim žrtavama torture, pravo na banjsku rehabilitaciju je garantovano Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske. U članu 7. se navodi da „lice sa utvrđenim statusom žrtve torture“ može da ostvari pravo na banjsku rehabilitaciju, a ovo pravo je priznato i u članu 8. istog Zakona[TL1] [SJ2] .

„Lice sa utvrđenim statusom žrtve torture može ostvariti pravo na rehabilitaciju koje se kroz zaštitu mentalnog i fizičkog zdravlja obezbjeđuje civilnim žrtvama  rata u skladu sa propisom iz oblasti zdravstvene zaštite“, navodi se, između ostalog, u Zakonu.

No, zakon očigledno ne važi za sve. Banjska rehabilitacija uglavnom je rezervisana za ratne vojne invalide i članove porodica poginulih boraca, i to ne silom zakona, već voljom institucija. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS svake godine raspisuje poziv za prijavu na besplatnu banjsku rehabilitaciju. To pravo, prema uslovima iz konkursa, imaju samo ratni vojni invalidi svih kategorija i članovi porodica poginulih boraca.

Iako lokalne zajednice provode javni poziv i prave rang listu, one nisu te koje određuju pravila. Grad Bijeljina samo je jedna od lokalnih zajednica koja realizuje javni poziv Ministarstva. Iz kabineta gradonačelnika Bijeljine objašnjavaju da opštine i gradovi kao prvostepeni organi zaprimaju zahtjeve za banjsku rehabilitaciju, te se, na osnovu uslova koji su propisani javnim pozivom, pravi rang-lista koja se dostavlja nadležnom ministarstvu na saglasnost.

Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture, pojašnjavaju, propisano je da i kategorija žrtava ratne torture ima pravo na banjsku rehabilitaciju, ali javnim pozivom koje raspisuje Ministarstvo ona nije obuhvaćena.

„Lica sa ovim statusom, s obzirom na to da do sada nisu bila obuhvaćena javnim pozivom, nisu ni bila u mogućnosti da ostvare ovo pravo“, dodaju iz kabineta gradonačelnika.

Nijedna žrtva ratne torture iz Bijeljine tako nije ostvarila zakonsko pravo. Među njima je i Mira kojoj je banjsko liječenje neophodno. Tokom rata je ranjena u glavu zbog čega i danas osjeća zdravstvene posljedice. 

„Bolesna sam i operisana. I sad su mi geleri u glavi, imam ja i godina, 65. I zglobovi su mi otišli“, objašnjava nam Mira svoju potrebu za banjskom rehabilitacijom.

Potreba banjske rehabilitacije za žrtve ratne torture postoji i bez fizičkih oboljenja, a najbolje to znaju oni koji su radili sa takvim osobama. Psiholog i terapeut Elvedin Kahrović koji ima psihoterapijskog radnog iskustva u radu sa ratnim veteranima i civilima žrtvama rata kaže da većina klijenata i klijentica imaju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), a neki od njih su bili i u teškoj depresiji.

„Voda, a pogotovo banja, ima terapijsko dejstvo. U srednjem vijeku su u Turskoj depresiju tretirali pomoću vode. Banja, druženje, inkluzija u društvo, psihoterapija, podrška u svakom smislu te riječi je ono što njima treba za oporavak“, pojašnjava Kahrović i dodaje da je stoga banjska rehabilitacija dobrodošla i u tretmanu psiholoških tegoba

Iz bijeljinske fondacije „Lara“, koja se bavi unaprijeđenjem prava žrtava rodno-zasnovanog nasilja, uključujući i ratne zločine, navode dodatne razloge zbog kojih je žrtvama ratne torture neophodna banjska rehabilitacija.

„I prvostepeni organi u ostvarivanju statusa žrtve ratne torture, ali i druge relevante službe i organizacije, svjesne su velike potrebe ove kategorije za banjskom rehabilitacijom, prije svega jer se radi o licima koja zbog pretrpljene torture imaju brojne zdravstvene smetnje kao što su kardiovaskularna oboljenja, ginekološka, cerebrovaskularna oboljenja, degenerativne promjene kičme, različiti bolni sindromi, karcinomi i dr.“, pojašnjavaju iz „Lare“.

Dragana Petrić iz ove fondacije navodi da veliki broj žrtava ratne torture ima preko 50 godina starosti te da bi bilo bi i više nego korisno da im se omogući da putem javnog poziva podnesu zahtjev i budu upućeni na banjsko-rehabilitaciono liječenje, što im je zakonom zagarantovano pravo.

No, žrtve ratne torture najčešće ne mogu otići u banju i raditi na svom oporavku. Grad Derventa je jedna od lokalnih sredina koja provodi Javni poziv nadležnog ministarstva koji je, očigledno, diskriminatoran.

„Na osnovu ovog Javnog poziva niko sa statusom žrtve ratne torture nije upućen na banjsku rehabilitaciju“, rekao je za Buku Staniša Mikerević, šef Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu Grada Derventa.

Dok Ministarstvo diskriminiše osobe s pravom na banjsku rehabilitaciju pojedine lokalne zajednice ispravljaju tu institucionalnu nepravdu. Tako je u budžetu grada Derventa treću godinu zaredom u okviru potrošačke jedinice Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu definisana stavka - Projekat banjske rehabilitacije.

„Prilikom raspisivanja Javnog poziva grada Derventa jasno se definiše da članovi porodica poginulih boraca, ratni vojni invalidi i žrtve ratne torture imaju pravo na banjsku rehabilitaciju. Određen broj lica (žrtve ratne torture) je već ostvario to pravo. Također, grad Derventa ima donesen Pravilnik o banjskoj rehabilitaciji. Mislim da jedini u Republici Srpskoj imamo poseban Pravilnik koji definiše pravo na banjsku rehabilitaciju žrtava ratne torture na području naše lokalne zajednice“, pojašnjava Mikarević.

Ova lokalna zajednica je i u narednoj godini planirala novac za banjsku rehabilitaciju, a za sada su to sredstva u iznosu od 30.000KM. Status žrtve ratne torture u Derventi su do sada ostvarile 22 osobe, a petoro se prijavilo i ostvarilo pravo na banjsku rehabilitaciju. Grad organizuje prevoz do i povratak iz banje te izdvaja dodatna sredstva za neplanirane troškove.

Iz nadležnog ministarstva muk

Buka je pojašnjenje za diskriminatorne uslove javnog poziva i razloge za različito postupanje prema osobama koje ostvaruju pravo na banjsku rehabilitaciju tražila i od resornog ministarstva. Odgovore nismo dobili do zaključenja teksta.

Podaci fondacije „Lara“ iz Bijeljine govore da do sada nijedna žrtva ratne torture koja je taj status stekla na osnovu Zakona o zaštititi žrtava ratne torture Republike Srpske iz 2018. do danas nije ostvarila svoje utvrđeno pravo na banjsku rehabilitaciju po javnom pozivu Ministarstva.

Fondacija „Lara“, Fondacija „Udružene žene“ i organizacija TRIAL International su u aprilu ove godine uputili dopis resornom ministarstvu za uključivanje i ove kategorije u projekat banjske rehabilitacije, ali nažalost, odgovor na dopis nikad nije stigao. Slične urgencije su slate i sa adresa pojedinih lokalnih uprava, tačnije odjeljenja za borčako invalidsku zaštitu, ali ishod je bio isti. 

„Naše Odjeljenje obraćalo se dopisom Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite zahtjevom da ova kategorija bude obuhvaćena javnim pozivom, ali još uvijek nismo dobili odgovor iz Ministarstva“, kažu iz kabineta bijeljinskog gradonačelnika.

Ratni zločin ne zastarjeva, ali status žrtve da

Da je zakon pravljen na nelogičan način, svjedoče i dodatne sporne odredbe. Među njima i ona koja se tiče prava na ostvarivanje statusa. Članom 38. Zakona zahtjev „za priznavanje statusa žrtve torture i prava u skladu sa ovim zakonom može se podnijeti u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona“.

Taj rok je istekao u oktobru ove godine. Žrtve ratne torture koje do sada nije ostvarila status, ne mogu ući u sistem i biti prepoznate od strane resornog Ministarstva. Stoga je logično pitanje koliko je uopšte opravdano da ističe rok za sticanje statusa žrtve ratne torture, ako ne zastarjeva ratni zločin?

„Ratni zločini ne podliježu principu zastare što je definisano nizom međunarodnih akata i sporazuma, utvrđenim praksama i principima u međunarodnom humanitarnom pravu. Restriktivni vremenski rokovi nisu u skladu ni sa članom 14. UN Konvencije protiv mučenja gdje se ističe da države žrtvama moraju osigurati ne samo de iure, nego i de facto pristup „pravovremenim i djelotvornim mehanizmima za ostvarivanje prava na otklanjanje povreda i naknadu, i da ukinu ili izbjegnu donošenje mjera koje ih sprečavaju da to pravo zahtijevaju i ostvare, kao i da uklone sve formalne i neformalne prepreke sa kojima bi žrtve u tom procesu mogle biti suočene“, kaže Kenan Sadović, pravni savjetnik organizacije TRIAL International.

Dodaje da Komitet UN protiv torture nadalje ističe da „obzirom na kontinuiranu prirodu efekata mučenja, zastarni rokovi ne bi trebali biti primjenjivani, jer oni žrtvama uskraćuju reparacije, kompenzaciju i rehabilitaciju koje im je potrebno osigurati.“

„Imajući u vidu da onda postoji rok za sticanje statusa na osnovu počinjenog ratnog zločina, to stvara direktnu koliziju sa već ustanovljenim međunarodnim pravnim principima. Mišljenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite je da postojanje vremenskih rokova nisu nikakva pravna novina i da oni trebaju postojati u Zakonu“, dodaje sagovornik Buke.

Resorno ministarstvo tvrdi da je rok od pet godina bio dovoljan za sve žrtve da istupe i zatraže svoja prava po Zakonu. Inicijativu 13 nevladinih organizacija, podnijetu početkom ove godine,u kojoj je traženo da se rok produži za još pet godina ili u potpunosti ukine su odbacili.

„Činjenica je da se utvrđivanje zakonskog roka za podnošenje zakona u cilju ostvarivanja prava u određenoj pravnoj oblasti ne može smatrati nedozvoljenim ili protivustavnim normiranim budući da se sa rokovima susrećemo u svakoj pravnoj oblasti, od upravnog do obligacijom i krivičnog prava kao i da propisivanje zakonskih rokova predstavlja javni interes koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravne sigurnosti“, naveli su iz Ministarstva kao odgovor na inicijativu.

Nada Golubović, predsjednica fondacije „Udružene žene“ iz Banje Luke, kaže kako je ovaj stav problematičan budući da je nemoguće procijeniti spremnost svih žrtava da izađu pred prvostepene organe uzimajući u obzir utjecaj posttraumatskog stresa i stigmatizacije koje žrtve proživljavaju iz dana u dan. Upravo iz ovog razloga je potrebno da se rok ukloni jer nisu sve žrtve spremne da progovore o svojoj traumi. 

Iako zakonodavac nije teret dokaza stavio na žrtvu, u praksi preživjele/i moraju podnijeti dokumentaciju koju imaju: ljekarske nalaze, sudske presude, dokaze o pokretanju sudskog procesa i sličnu papirologiju.

„U tom postupku potrebno je pribaviti bilo koji dokaz predviđen Zakonom kojim se može dokazati činjenica o pretrpljenoj torturi. Te činjenice se dokazuju uvjerenjem koje izdaje Centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS, dokazima kojima u okviru svoje nadležnosti raspolažu drugi republički organi, institucije ili službe, a mogu se dokazivati i potvrdom Međunarodnog crvenog krsta i pravosnažnim sudskim odlukama domaćih i stranih sudova iz kojih se na nesumnjiv način može dokazati da je žrtva pretrpjela torturu“, dodaje Golubović.

Kako je rok istekao u oktobru,  žrtve su ostale bez prava na podnošenje zahtjeva za sticanje statusa žrtve ratne torture. „Smatramo da se primjena zakona treba produžiti jer ratni zločini ne zastarjevaju“, mišljenja je Golubović.

Neophodna anonimizacija sticanja statusa

Rok za sticanje statusa je prošao, a pretpostavka je da je postoji određeni broj žrtava koje su izgubile pravo na status jer se ne usuđuju podnijeti zahtjev iz više razloga, od kojih je prvi potpuni izostanak anonimnosti.

Prema saznanjima “Udruženih žena“ mnoge žrtve o svojim traumama, posebno kad se radi o seksualnom zlostavljanju nisu progovorile niti svojim članovima porodice. 

Proces podnošenja zahtjeva nije prilagođen potrebana žrtava zbog činjenice da je u proces uključeno puno aktera. Žrtve se ne osjećaju anonimno kada moraju proći kroz više institucija, a nakon podnošenja zahtjeva imaju osjećaj nesigurnosti.

Sam proces često zna biti retraumatizirajući zbog brojnih procedura. Iako suslužbenici koji zaprimaju predmete stručno obučeni, često nedostaje empatije i senzibiliteta koji su potrebni za ove osjetljive kategorije.

Psiholog Kahrović kaže da se žrtve ratne torture zbog stida, srama kao i straha od stigmatizacije od društva često teško odluče za obraćanje jednoj osobi – psihoterapeutu, a kamoli institucijama.

„Iz straha ako se sazna šta je žrtva doživljela nakon čega bi mogla biti osuđivana od svoje porodice, društva, komšiluka, žrtva rata svoje rane često sakriva od okoline upravo zato što je ranjiva i nezaštićena. Iskreno se nadam da će ovaj novinski članak makar malo podići svijest koliko su te osobe osjetljive i koliko je bitno da se sačuva njihova anonimnost od strane institucija“, objašnjava Kahrović.

Dodaje da žrtve često nemaju ni podršku porodice, pa je još teže vjerovati institucijama.

„Često žene koje su silovane tokom rata kada odluče javno progovoriti o tome i svjedočiti na sudu porodica ih pokušava ućutati jer "unose im bruku i sramotu u porodicu". Ratni veterani često ne žele pričati o tome šta im se dogodilo tokom rata kako svoju porodicu i prijatelje ne bi rastužili a kada im se jave vidljivi znakovi PTSP-a društvo ih često stigmatizira kao "luđake i čuđake". Mi na Balkanu nismo još uvijek društvo koje prihvata i na pravi način pristupa žrtvi upravo zato je anonimnost od velikog značaja za žrtvu. Mnogi se upravo zbog straha od stigmatizacije i da bi društvo moglo saznati šta im se dogodilo ne prijavljuju zaostvarivanje prava statusa žrtve ratne torture“, iskustveno govori Kahrović.

Zaštita privatnosti je, dodaje, prvi korak za zacjeljivanje traumatskih iskustava. Izostanak adekvatne zaštite identiteta, vremenski rokovi za podnošenje zahtjeva, te nemogućnost ostvarivanja prava na banjsku rehabilitaciju samo su neki od pokazatelja da je važeći zakon ima mnoge nedostatke i da su mu neophodne izmjene.

„Zakon o zaštiti žrtava ratne torture nije ispunio svoju funkciju i kroz implementaciju istog je uočeno kako ne pruža sva prava korisnicima Zakona. Kao takav on ne može biti adekvatno zakonsko rješenje koje bi ponudilo žrtvama ratne torture niz prava sa istovjetnom implementacijom na cijeloj teritoriji Republike Srpske. Neprovođenje potpunog poziva za banjsku rehabilitaciju koji bi uključivao i žrtve ratne torture je samo jedan od očiglednih dokaza kako resorno ministarstvo ne ispunjava svoje zadatke u provođenju ovog Zakona“, ocjenjuje Kenan Sadović.

Vidljivo je kako je potrebno inkluzivnije zakonsko rješenje te njegova pravilna primjena, a sve kako bi žrtve ratne torture ostvarile zakonska i ljudska prava koja im pripadaju.