Imam kilometara u nogama, na čemu sam zahvalna božijoj providnosti i horoskopskim blizanačkim sklonostima avanturama i otkrivanjima ljudi i mjesta. Bosanskoj sam se krajini već izdivila u nekoliko navrata, ali Prijedor, ne tako malo mjesto u tom dijelu Bosne, gledala sam tek kroz prozor voza, na redovnim turnejama od Sarajeva ili Zenice ka Sisku ili Zagrebu. Tačnije, okretala sam glavu od njega, a u oko bi mi upala tek visoka ružna socmegalomanska zgrada Hotela Prijedor, pomalo nalik na zenički Hotel Metalurg i ine druge hotele iz onih vremena i onog carstva. Okretala sam glavu od njega, jer nisam mogla u oči pogledati gradu koji se ukazivao u daljini nakon što bi pruga prošla kroz staru željezničku stanicu sa natpisom Omarska – Oмарска.
Ko zna šta je Prijedorčanima nekad bila Omarska, šta im je bilo Trnopolje? Ko osim Prijedorčana zna jesu li im to bili tek lokalni toponimi, mjesta gdje su imali vikend-kuće, gdje su pecali ribe, brali ljekovite trave ili skupljali lišće za školski herbar? Mjesta gdje su se, uz mezu i piće, uvjerili u istinitost one da nema jada k'o kad akšam pada?
Svi smo mi, prije rata, ako je to vrijeme ikada i postojalo, imali svoje Omarske, svoje Igmane, Smetove, Zvijezde, Bistričake, Višnjice, Ponijere… Svi smo mi, prije rata, imali svoje Keraterme, svoje željezare, cementare, fabrike akumulatora, automobila, Famose, Pretise, TAS-ove… Ali nismo svi mi, u ratu, u kasno proljeće i rano ljeto godine 1992, još mamurni od iznenadnih historijskih prevrata, imali svoje logore, u logorima čuvare i mučitelje, nisu nas sve odvodili i nisu nas gotovo sve ne vraćali iz naših Omarskih, Trnopolja i Keraterma. Prijedorčane jesu.
Imam kilometara u nogama, ali prvi put ulazim u Prijedor. Dolazim iz pravca Banja Luke, na suvozačkom mjestu Škode mog zagrebačkog prijatelja Ivana. Ivan i ja, kao svi pravi prijatelji, dijelimo štošta, a ono što nas posebno povezuje jesu naša apsolutna prostorna dezorijentiranost i vremenska kapsula u kojoj živimo. Nas dvoje smo nekako prespavali devedesete, prespavali smo i zaplet i vrhunac, probudili se na raspletu kojeg nismo shvatili. Danas je godina 2010, august je mjesec, godišnjica je famoznog raspuštanja prijedorskih logora smrti. Putujemo u Prijedor, oboje prvi put, na dodjelu književne nagrade koja nosi ime legendarnog prijedorskog doktora koji je, u slobodno vrijeme, volio pisati. U ovom sjevernobosanskom gradiću trebamo biti 5. augusta, tada su, kažu, dr. Esu Sadikovića odveli iz Omarske da bi ga, vjerovatno isti dan, pogubili skupa sa stotinama drugih Prijedorčana i njihova tijela sakrili pedesetak kilometara od grada u općini Sanski Most.
Imam kilometara u nogama i nagrada po zidovima maminog stana. Nije mi ovo prvi put da se susrećem sa odlukama žirija, čestitkama, pozdravnim govorima i čitanjima nagrađene priče. Priznanja su mi draga, lagao bi svako ko bi rekao da mu ikada postane svejedno, ali neka je, prosto, teško primiti i nakon njih reći išta pametnije od hvala i mudrije od tišine.
Primajući ovu nagradu, nisam mogla da ne spomenem svog druga, Prijedorčana Amira Kambera. Ne mogu i ne želim ni ovaj tekst završiti bez spominjanja svog druga Amira Kambera. Amir je iz ratnog Prijedora izašao 1992. godine. Svoje putovanje preko planinskih prevoja, te ljetne ratne noći, opisao je u priči Amir Kamber, štimer orgulja i klavira. Ovaj divni i potresni zapis o djetinjstvu proglašen je najboljom pričom na regionalnom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza na kojem sam i sama učestvovala. Upravo na promociji zbornika Bun(t)ovna p(r)oza u Tuzli, ima tome već podosta godina, i upoznajem Amira i, kako to već ide sa velikim prijateljstvima, ubrzo shvatam da će veza biti trajna. I jeste. Amiru sam prvom javila za svoje priznanje, čim me organizacioni odbor obavijestio. Amiru sam prvom rekla da ću pohoditi njegov Prijedor. Rekao mi je kratko, u sms-u: Pozdravi mi traumu.
Išla sam u Prijedor, vidjela sam Prijedor. Nisam vidjela Omarsku, glavu sam opet okretala. Spavala sam u ružnom visokom Hotelu Prijedor. Pozdravila sam traumu, pozdravila sam Prijedor, grad koji je bio.
Posvetila sam Amiru i Prijedoru nagrađenu priču. Možda književnost može što čovjek ne može. Možda moj zenički poratni pripovjedač, fiktivni dječak od 14 (koliko je stvarni Amir od krvi i mesa imao kada je pješice prelazio Vlašić), može svojom pričom mijenjati vrijeme kako ljudi više ne bi okretali glavu od onoga što ne žele vidjeti.
Imam kilometara u nogama i mnogo, mnogo knjiga na policama. Vjerujem u književnost. Vjerujem da će priče Jedan život u dva školska časa i Amir Kamber, štimer orgulja i klavira živjeti duže od ljudi ubijenih u četiri vruća mjeseca u okolici Prijedora, gradića u divnoj, zelenoj Bosanskoj Krajini.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com