Dvadeset pet godina od povratka na razrušena ognjišta, Podrinje je tiho svjedočanstvo snage ljudskog duha i volje da se obnovi ono što je jednom bilo izgubljeno. Ovdje, gdje su brda obrasla šumom i rijeke ogledala sjećanja, život povratnika se odvija između izazova svakodnevice i ponosa na vlastitu upornost.
U novembru 1999. godine u Podrinju je započeo povratak ljudi koji su, uprkos svim nedaćama, odlučili da se vrate na svoja prijeratna imanja. Ova regija, koja je tokom rata pretrpjela ogromna razaranja, postala je svjedok upornosti onih koji nisu željeli napustiti svoja ognjišta.
“Nije bilo lako, ali smo se vratili jer ovdje je naš dom”
Povratnici se prisjećaju tih prvih dana kada su se vratili u svoja sela. Zemlja je bila pusta, kuće uništene, a u mnogim selima nije bilo ni osnovnih uslova za život. Mnogi su krenuli u obnovu svojih domova vlastitim rukama, često bez ičije pomoći.
“2000. godine vratio sam se ovdje, među prvima. Bilo je teško, nismo čak imali ni puta u početku, pripreme su trajale dugo vremena , povratak je tekao postepeno, ali želja nas je vukla da se vratimo na svoja ognjišta i počnemo od nule. Kuće su bile porušene”, priča za Buku Kasim Muratović, povratnik u Donju kamenicu.
Iako je povratak bio simbol nade, stvarni izazovi su tek počeli. Povratnici su se susreli s nedostatkom osnovnih usluga, infrastrukturom u ruševinama, a u mnogim područjima i dalje nisu postojali uslovi za povratak privrede i zapošljavanje.
“Povratak na našu zemlju je bio borba, ali i najveća pobjeda”
Kada se prije 25 godina vratila na svoje imanje iz Kladnja, gdje je bila u izbjeglištvu, 70-ogodišnja Rueda Omerović zatekla je imanje zaraslo u korov.
“Došla sam, a ovdje je bila samo ledina. Ipak, imala sam želju doći na svoje. Sve je obo bilo zaraslo u korov, pa sam isprva baštu za osnovne potrebe sadila kod kominice na njenom imanju. Ali nismo imali problema,nikakvih. Sa sobom sam dovela kravu , te sam kasnije prodavala mlijeko i tako, živjelo se. Danas sam srećna što sam svoja na svome, meni od ovoga više i ne treba”, priča za Buku Rueda.
Ruedina priča je odraz hiljada drugih koji su se vratili u porušene domove. Iza njih su ostale godine izbjeglištva, a ispred njih su stajale planine posla – obnoviti kuće, oranice, ceste. Prve godine povratka bile su ispunjene zajedničkim radom i nadom, uz podršku Ministarstva za raseljena lica Federacije BiH i međunarodnih organizacija koje su pomagale obnovu stambenih jedinica. Međutim, vrijeme je donijelo nove izazove.
Život na obnovljenoj zemlji: Ostati, a ne napustiti
Danas, 25 godina poslije, mnogi povratnici žive u obnovljenim kućama, ali život u Podrinju i dalje je daleko od lakog.
Karić Senad živi od stočarstva. Tokom dana čuva ovce i radi na ergeli konja. Od poljoprivrede se, kaže, može živjeti, ali je život težak.
“Moj povratak ovdje obilježila je tragedija, ali sam uprkos svemu ovdje ostao, iako je jako teško živjeti. Posla nema, nigdje se ne radi, život je težak. Nekada sam znao drugima čuvati ovce i tako zarađivati za život. Teško jeste, ali zadovoljan sam jer ovo je moje, ja nisam mogao da ostanem tamo negdje “, priča za Buku Senad.
Nezaposlenost, loša infrastruktura i visoka stopa emigracije mladih prema većim gradovima ili inostranstvu ostali su veliki problemi. Međutim, mnogi povratnici su sačuvali zajedništvo i solidarnost, što im pomaže da opstanu.
“Zajedno obnavljamo sela. Pomagali smo jedni drugima i danas se oslanjamo na međusobnu podršku. Mi smo u početku intenzivno radili na povratku, sedmično smo imali kvotu od deset zahtjeva naših povratnika koji žele da se vrate, a mi smo proslijeđivali nadležnima da to protokolišu. 15. novembra 1999. godine smo prvu noć prenoćili u jednoj napuštenoj kući ovdje i od tog dana Kamenica više nikada nije napuštena, ljudi su se od tog dana stalno vraćali”, rekao je za Buku koordinator povratka u Podrinje Bekir Omerović.
Podrška koja izostaje: Šta povratnici još uvijek traže?
Područna petorazredna škola, nekada puna dječijeg smijeha, sada ima svega dvadesetak učenika. Mladi, suočeni s ograničenim prilikama, odlaze u Tuzlu, Sarajevo ili dalje u inostranstvo. Stariji, međutim, ostaju – privučeni ljubavlju prema rodnom kraju, ali i svjesni da je ovdje, koliko god bilo teško, ipak njihov dom.
Omerović kaže za Buku da većinu mještana, kojih je danas oko 1000, čini mahom starije stanovništvo. Mlađi su zbog teških uslova života i nezaposlenosti odavno otišli “trbuhom za kruhom”.
“I sada smo u situaciji da radimo na tome da formiramo jedan mobilni tim, koji bi svakoga dana obilazio te povratnike koji imaju 70 i više godina. Dolazili bi im na vrata, donosili lijekove, nosili račune na plaćanje, brinuli da li im treba nešto kupiti, donijeti. Jer, evo, u samo prve tri kuće su tri stanovnika, tri povratnika”, priča Omerović.
Danas, povratnici u Podrinje još uvijek čekaju značajniju podršku države. U obnovi imanja i infrastrukture pomoglo im je Ministarstvo za raseljena i izbjegla lica FBiH, ali i donacije. Ipak, iako su mnogi obnovili svoje kuće i temelje zajednice, ostali su – kažu- bez pomoći kada je riječ o održivom opstanku: ekonomskoj stabilnosti, zapošljavanju i obrazovanju mladih. Potrebna im je rekonstrukcija infrastrukture, bolji uslove za zapošljavanje i bolja zdravstvena zaštita..
Upornost i zajedništvo kao ključ opstanka
I pored svih poteškoća, uspjeli su obnoviti svoja sela, stvoriti zajednice i podržati jedni druge. Poljoprivreda, koja je bila temelj života u Podrinju, i dalje je borba, ali ne odustaju.
Iako su svakodnevni izazovi ogromni, povratnici su uspjeli očuvati duh zajedništva. Lokalne inicijative osigurale su obnovu škola, džamija i crkava, dok se kroz male projekte radi na poboljšanju infrastrukture.
„Na sve načine nastojimo da život učinimo boljim“, objašnjava za Buku Mersad Mehmedović, predsjednik mjesne zajednice Donja Kamenica.
„Obnovili smo mnogo toga – kuće, puteve, školu. Ljudi se trude, rade, snalaze se. Ovo je borba za dostojanstvo. Mi uvijek imamo tih projekata koje osmislimo i čekamo trenutak da realizujemo, sada radimo na školskom poligonu, imamo nekih krakova, puteva koje treba završiti no ono što je ovdje najveći problem jeste vodosnabdijevanje, posebno u ljetnom periodu i to nam je sada gorući problem, jer područje je veliko, a izvorišta daleko, pa nam je sada to najveća investicija za koju nam treba podrška”, priča za Buku Mehmedović.
Priča koja traje
Dvadeset pet godina nakon povratka, Podrinje je priča o ljudima koji nisu odustali. Njihov život nije samo svakodnevica – to je tiha himna o upornosti, ljubavi prema domu i vjeri u budućnost koja će biti bolja za generacije koje dolaze.
Podrinje danas možda nije idealno mjesto za život, ali jeste mjesto gdje se živi sa nadom i ponosom – tamo gdje su uspomene oživjele, a novi životi se grade, korak po korak.