Dva čovjeka koji umiju da razgovaraju mogu sebe
neizmjerno da obogate i razviju. Ono što izlazi iz
mene ne iznenađuje me toliko koliko ono što
primam od drugoga.
Horhe Luis Borhes
Ono što se u našim prilikama javlja kao dijalog najčešće se iskazuje u formi neopozivih i isključivih sudova. I zato što smo navikli da dijalog smatramo borbom u areni iz koje neko mora izaći poražen, naša svijest o dijalogu robuje predubjeđenjima koja nas tjeraju da vjerujemo kako postoje »objektivni« kriterijumi za ocjenu stvarnosti i racionalna mogućnost za rasuđivanje o istini i neistini. Problem nikako nije samo u tome što aksiologija ne pruža pouzdana mjerila za ocjenu vrijednosti, već i u zabludi da i dijalog može biti »do kraja« objektivan, konačan i »nepogrešiv«. Mentalitet isključivosti i neprevladani dogmatizam onemogućavali su da se dijalog shvati kao uslov slobodnog nadmetanja u mišljenju. Stoga, ako se dijalog vodi van postojane argumentacije, nema izgleda na uspijeh i nema razloga da se »vodi«. Dijalog se okamenjuje u dogmatskoj i neslobodnoj egzistenciji.
Ko ne može voditi dijalog? Dogmatičar.Dosljednost dogmatičara, apsurdna i iracionalna, nastala na samoj osnovi njegove nesigurnosti i težnje da se veže za nešto postojano iznad sebe, pripada onoj vrsti apsolutne dosljednosti za koju se smatra da je identična s “praktičnim fanatizmom”. Dogmatičar nije spreman da svoju unaprijed uspostavljenu predstavu o svijetu temeljnije ispita i dovede u pitanje; nije sposoban da se suoči sa sumnjom. Dogmatičara bi zato trebalo prepoznati kao sijamskog blizanca svoje rigidne karakterne i mentalne strukture. Za njega dogmatski princip postaje najveći zakon, jedina objektivnost, mjera svih stvari, smisao egzistencije. On je u svojim očima pravovjeran, nepogrešiv i čist, a svi drugi, koji nijesu kao on, dostojni su njegovog prezrenja i mržnje. Prije nego što je i bio spreman da drugog sasluša, on je spreman da ga odbacuje. Samim tim što dogmatičar nije spreman da svoju unaprijed uspostavljenu predstavu o svijetu i vrijednostima temelnije ispita i dovede u sumnju, on je za dijalog izgubljen. Dogmatizam i pragmatizam stupaju u saučesništvo i krug nasilja. Zbog potrebe za »izvesnošću«, pragmatizam je opustošio načelo upitnosti, a politički aktivitet pretvorio u poništavanje individualne razlike. U manihejskim podjelama na istomišljenike i ne – istomišljenike, sagovornici u dijalogu doživljavaju se kao neprijatelji. Monolitnost u mišljenju i težnja ka neporecivoj saglasnosti dovode do dogmatske negacije drugačijeg mišljenja. Tu nema mjesta za bilo kakav dijalog. Zato je i razumljivo što oni koji stupaju u dijalog moraju biti ravnopravni, i to ne samo dok dijalog traje, nego dok traju i posljedice dijaloga.
Dijalog može da postrada i u beskonfliktnoj i u konfliktnoj stvarnosti. »Beskonfliktni« način života jedan je od tipičnih oblika pasivne egzistencije. Potpuna »saglasnost«, kao i apsolutni »red«, protive se prirodi kreativnog individualiteta. Tamo gdje nema sukobljavanja mišljenja, gdje nema traženja načina za cjelovitije ljudsko sporazumijevanje – nema izgleda da se preoblikuje ono što je u društvenom životu postalo statično i konzervativno. Tu dijalog teško može naći svoje uporište. Nekritičko identifikovanje s »postojećim« vrijednostima i vladajućim uzorima – čin je pasivnosti, koji žrtvuje raznovrsnost čovjekovog samopotvrđivanja i priraštaj kreativne moći. Konformizam je zaštitni znak poraženog individualiteta. On je lice neslobode. Prati ga nizak stepen kreativnosti. Beskonfliktnost poništava snage protivljenja i individualnog osjećanja svijeta. Ona osporava prisustvo dijaloga kao aktivne svijesti i kao unutrašnje readaptacije prekoračenja. A konflikt koji se javlja kao militantna isključivost, i kao ideja »gotovog« i »jedino mogućnog« rješenja postaje, često, nesavladiva teškoća u dijaloškoj komunikaciji. Izgleda da je najsporniji upravo onaj konflikt koji teži »beskonfliktnosti«. Nije na boljem putu ni konflikt koji destruktivno negira »sve što postoji«, poriče »sve« bez ostatka, a ne daje »anticipativno kuda«, alternativu. Osmišljen dijalog može prihvatiti samo »konstruktivno negiranje« koje uspostavlja puteve i načine ostvarivanja alternative. Ako se konflikt pojavljuje isključivo kao oblik suprotstavljanja, kao uludo rasuta energija lišena »umne ludosti«, kad opstaje bez orijentacije, jer se ne zna šta se sa sukobom hoće i šta se može, kad ga prati nasilje i haos, on se pretvara u ispraznu demagošku simulaciju. S druge strane, život bez konflikta mrtvi je privid, ravnodušje i defetizam. Bez sukoba, bez otpora snagama dominacije, nove vrijednosti bi ostale blokirane i nedjelotvorne. I baš zato što je sukob jedan od izazivača promjena i uspona vrijednosti neophodno je osporiti »stare paradigme«. U njima se previđa čak i to da bi bez konflikta istorija progresa bila više nego siromašna, gotovo opskurna. U staroj, prevashodno ideološkoj, paradigmi sukob se pojavljivao kao remetilački faktor, kao smetnja koja se mora pošto – poto otkloniti. U našoj političkoj zajednici, maltene pola vijeka, »ideja« o »uznemirivanju javnosti« igrala je značajnu ulogu u uklanjanju nepoćudnog mišljenja. Bila je to izmišljotina autokratske vlasti. Iza nje se skrivala politička uzurpacija u kojoj je javnost »uznemiravalo« sve što nije bilo po mjeri i volji nosilaca političke vlasti. Ono što se govorilio, a što nije bilo po volji vladajuće elite, to je »uznemirivalo« javnost. Razlike u mišljenju ocjenjivane su kao »subverzivna djelatnost«. Ideologija »čuvarstva« i »pravovjerstva«, u strahu od neistomišljeništva, uvježbavala se u ideološkim stražarnicama. Politička propaganda ućutkivala je svaku razliku u mišljenju, a svako »otpadništvo« od poretka bilo je osuđeno na represiju, na kaznu bez milosti. Javnost kojoj su mogle da se priređuju takve besmislice, nije bila samo neslobodna, no i nepunoljetna.
Danas, ako je nestao totalitarizam vladajuće politokratije, neophodno je uspostaviti »novu paradigmu« u odnosu na konflikt. U komunikaciji, u dijalogu, sukob je nepotrebno nasilno prekidati, gušiti ili odlagati. Neophodno se s njim nositi i prevladati ga. Bilo bi krajnje nepoželjno da se u dijalogu uspostavlja odnos dominacije i podređivanja. Odnos ravnopravnosti i uzajamnosti vodio bi »detantu« sukoba. Po »novoj paradigmi«, u dijalogu, ne bi se uspostavljao odnos subjekta prema objektu, nego odnos subjekta prema subjektu. To znači – pokazati razumijevanje za drugost i različitost, napustiti »stil« optužbi, odreći se neargumentovanog prebacivanja odgovornosti na drugu stranu i zaboraviti na upotrebu sankcija u ime institucionalne ili političke moći. Dugo, beznadežno i neumno putovanje ka mistifikovanoj prošlosti trebalo bi preusmjeriti prema neizbježnoj realnosti u sadašnjosti. I prema dolazećoj budućnosti. Komunikacija s prošlošću – u ideološkoj izvedbi, u kojoj se prošlost falsifikuje, obogotvoruje ili mumificira – udaljava davnašnji svijet od svoje izvornosti i autentičnosti. Sposobnost smislenog identifikovanja prošlosti ne stiče se u jednoj generaciji – ona je utemeljena i u dubinama iskona i u istorijskom kontinuitetu i u društvenim navikama. Ona je izraz shvatanja i čovjeka i istorije, dio aktivne svijesti o svom identitetu. Međutim, najgore je kad se prošlost prezentira u ideološkim klišeima, koji nijesu oslobođeni netrpeljivosti, ksenofobije, predrasuda i mistifikacija. Na taj način, interpretacija prošlosti ostaje bez kritičkog stava i diskurzivnog tumačenja. Tada se prekida racionalna i istinska veza s njom, jer se razdvaja predmet od svijesti, kako se to obično kaže. A govoriti o prošlosti bez saznanja o sadašnjosti i bez vizije budućnosti – nema smisla. Konačno, samo ona prošlost koja je prisutna u sadašnjosti može i da se oživljava. U stvari, može da se oživljava samo ono što je živo u čovjeku i vremenu sadašnjem. To je već način da se prepozna energija koja će osvajati političku slobodu i nagoviještavati vizije o promjeni. Zato je imalo smisla pokazati kako se, uz tolerantan govor, od konflikta stiže do adekvatne komunikacije, do dijaloga, u kome niko nema monopolski položaj i poziciju apriorne prednosti.
Kultura dijaloga ne zahtijeva samo kulturu sagovornika, već pretpostavlja i demokratsku svijest, razvijenu i emancipovanu sredinu i, konačno, naviku da se provjeri sve relevantno, sve što se naslućuje. Ostvaren različitim sredstvima, dijalog, u nas, najčešće je ostajao bespomoćan jer, u stvari, i nije imao druge ambicije sem da bude paralelni monolog, da monologizira. U dijalogu bi, pored neprekidne strasti traženja i »upitnosti«, bila neophodna kreativna gipkost, imaginarni podsticaji i sposobnost raspoznavanja suštine. Kada se dijalogom želi suprotstaviti prevaziđenim mentalitetima, konzervativnoj stvarnosti i inerciji norme, onda i svi koji učestvuju u dijalogu moraju odbaciti svoje »zmijske košuljice«, jer s njima teško mogu napustiti svoje taštine i svoje oholosti. Bez autokritičnosti, bez naklonosti prema istini, bez tolerancije prema različitosti mišljenja – nemoguće je »putovanje« do sebe i do drugoga. Nemoguć je dijalog, kao »prostor« čovjekovog kritičkog prepoznavanja i kreativnog vrednovanja, tamo gdje gospodari govor mržnje i gdje se nasrće na sabesjednika kao na »figuru« neprijatelja.
Odsustvo dijaloga najdrastičnije se ispoljava u društvima ekstremne krize. To su društvene zajednice u kojima vlada bezakonje, nasilje i haos. U takvim društvima, javno govore samo oni za koje se unaprijed zna šta će reći. »Voditi dijalog« s prednošću monopolističke pozicije, znači staviti institucionalni zaštitni znak grupe kojoj se pripada i onemogućiti dijalošku komunikaciju. Zato ima više smisla »voditi dijalog« kad je sagovornik uvjeren u opravdanost izražavanja i »neprihvatljive« i »lude« ideje, nego kad zastupa ideju u koju ne vjeruje. Dijalog ne može uspješno voditi onaj ko svoje koncepcije smatra jedino vrijednim i nepogrješivim. Autentičan dijalog može voditi samo autentična ličnost, slobodan i kreativan čovjek. U dijalodu bi, zato, trebalo da se sretnu dva subjekta, dva slobodna čovjeka. Dijalog najviše čini kad postaje vid raskrinkavanja vlastitih i tuđih predrasuda, kad razobličava ideološke fascinacije, kad rastvara i preobražava zaslijepljenosti dogmatizma. On neće biti uspješan ako ga ne prati aktivan kritički stav i snaga djelatne sumnje. Nema ništa od njegove neočekivane dramatičnosti ako ga ne vodi umna strast i želja za uzajamnošću.
Kad se sagovornik hoće pretvoriti u »neprijateljski« objekt – dijalog je poništen. Gdje se ne ostvaruje razvoj ideja i njihova konfrontacija, već sukob neistomišljenika, gdje se grubo »faulira« sabesjednik i previđaju njegove ideje, dijalog se obično pretvara u polemičku isključivost. Dijalog ne ide uz laž, okrutnost i ogovaranje. Ogovarač je zarobljen demonskom strašću obezvrjeđivanja. Dijalog ne ide ni sa laskanjem jer je ono »filozofija« prilagođavanja inferiornih. Fransoa Larošfuko bilježi:«Samoljublje je najveći laskavac«. Krajnosti kukavičluka, opreznosti i taktiziranja ne prati ni mudrost ni kreativnost. Neumjereno zadovoljstvo i mizantropija sputavaju dijalog. »Samozadovoljstvo je uvijek praćeno glupošću«, zapisao je Andre Žid. Teško je odrediti da li dijalog više onemogućava ravnodušnost, mrzovolja i strah od pogreške ili nesposobnost mijenjanja i dogmatizam. Dovoljno je prisustvo samo jednog od ovih čovjekovih pasivnih svojstava, pa da se dijalog ugasi.
Za dijalog – ako do njega dođe – veliko je opterećenje nesposobnost da se sagovornik sasluša, nespremnost da se čuje »do kraja«. Odavno je zapaženo da najgore čuju oni koji ne žele da čuju. Dijalog remeti tvrdokornost predrasuda i odomaćenost monologa. A monolog je represija u odnosu na mišljenje, redukcija razigranosti mišljenja. U njemu se unaprijed određuje ishod razgovora, jer mu je strana uzajamnost traganja i neizvjesnost kraja. Monologist »nagovara« i blokira mogućnosti neočekivanih ishoda u saznavanju i mentalnih preobražaja. On, u stvari, neće da pristane na uzajamnost susreta. Zato je izgubljen za kreativnu igru i za duhovno podsticanje. Sklon poništavanju razlika, najbliže su mu prepirka i gloženje. Dio njegovih navika ispoljava se u stalnom upadanju u riječ sabesjedniku, koji to i nije ako je tako tretiran i maltretiran. U stvari, monologist i ne pristaje na sabesjednika jer je sam sebi sabesjednik. On hoće da pokaže nadmoć individualnog rezonovanja – u kome se objekt mišljenja interiorizuje – u odnosu na relacioni način spoznaje. Monolog je u nekritičkoj diverziji jednoznačan i jednosmjeran. Što je najgore, on vodi ka monolitnosti u mišljenju i do negacije drugačijeg mišljenja. Suštinski, u totalitarnim društvima, utemeljuje se težnja ka apsolutnoj saglasnosti i monopol na istinu. Onaj koji određuje šta se može reći i šta je neoprostivi »delikt« – ima monopol! On, međutim, nema sebe za dijalog. I pored toga, procjenjuje koja se »greška« može, a koja ne može tolerisati. U takvim okolnostima, iskrsava i pitanje »autoriteta« i »trauma« tabu – teme. A tamo gdje institucionalna i ideološka nadmoć prekriva traganje za istinom, postoji gotovo neizbježna opasnost od lagodnosti samoobmanjivanja.
Kamen spoticanja dijaloga, u nas, svakako je i politički govor, koji je gotovo uvijek diskriminatorski. Opstajući izvan demokratskih mehanizama otvorenosti, pritisnut političkom pragmom, govor političara, propaganda je uzela pod svoje i najčešće ga instrumentizovala. U njemu je operacionalni razum apsorbovao transcendentne elemente uma. Vidljiva i nevidljiva direktivnost, uz diktat prikrivenog interesa, stvara sterilan, nametljiv i izobličen jezik. To je jezik koji nema duše. Teško je reći šta je za jezik pogubnije – strah od kazanog, tjeskoba zbog neiskazanog, očekivano mišljenje kao poželjno i odobreno ili govor o nepostojećoj stvarnosti koja kobajagi postoji. Nadmoćnost ideoloških privida prati »nadmoćnost« epiteta i etiketa. Mistifikovano i formalizovano ideološko mišljenje vodi do kliše – jezika i »etiketiranja«. Ostvaren kao mogućnost čiji je »jedini sadržaj obmana«, kako bi rekao Teodor Adorno, takav govor nije ništa drugo do »oblik ne – istine«. Horhajmer i Adorno u djelu Dijalektika prosvetiteljstva pokazuju kako simboli »poprimaju izraz fetiša«, a posebno dokazuju kako riječ »smije samo označavati, a ne smije više značiti«. Tamo gdje je jezik apologetski, »on je već korumpiran«, jer ga je propaganda instrumentalizovala. Markuze piše o tome kako je unificiran i funkcionalni jezik suštinski antikritičan. Valjda i zbog toga »jezičko ponašanje blokira razvoj pojmova«. U njemu operacionalni razum apsorbuje transcendentne elemente uma. Jezik, u stvari, slijedi i podržava politički kontekst. A govor u politici, izgleda, teško može da izbjegne logiku osvajanja, nadmoći i hegemonije. U djelu 1984, negativnoj utopiji, koja nam se dogodila, Džordž Orvel razvija ideju o novogovoru. On piše da »član Partije koji se nađe u situaciji da treba da iznese sud o nekom pitanju politike ili etike morao je biti u stanju da izbacuje pravilna mišljenja isto onako automatski kao što mitraljez izbacuje metke«. Novogovor se svake godine sužavao, umjesto da se širi. Svako sužavanje predstavljalo je dobitak, jer što je izbor manji, manje je i iskušenje da se razmišlja. Tvorci Novogovora su se nadali da će konačno dospjeti do artikulisanog govora koji bi tekao samo iz grkljana,bez ikakvog učešća viših moždanih centara. Taj cilj se otvoreno spoznaje u riječi patkogovor, koja je značila »gakati kao patka«. Svakako, ovdje je nagoviještena ne samo drama kraja jezika, nego i drama kraja kulture i čovjekove slobode. Pokazuje se kako »ne – govor« neizbježno postaje »protivgovor«, krajnost govora i njegov kraj. Ovu epohalnu tendenciju gotovo na karikaturalan način obznanjuju države koje su suočene sa ekstremnom i tragičnom krizom. Za takvu krizu, u nas je obezbijeđen primjer bez presedana. Nedavno je Ranko Bugarski napisao tekst o jeziku mira. Tamo čitamo:«Lične zamenice mogu da postanu problematične samo ako se njima manipuliše tako što se npr. mi upotrebljava retorički u značenju »nacija«, »partija«, »vladajuća klasa« i slično, bez jasne naznake o zamišljenom opsegu ove zamenice, ili kad se oni, slično tome, neodređeno odnosi na neku neidentifikovanu suprotstavljenu grupu. U nekim kontekstima, češće pribegavanje reči ja umesto mi nesumnjivo bi uklonilo svaku neželjenu dvosmislenost. Takođe bi se mogla preporučiti raščlanjenija upotreba opozicije naše/njihovo, kao i pažnja u izboru prideva i priloga…« U protivstavu prema retorici rata, sociolingvisti muku muče kako da »uspostave« retoriku mira i njene formativne jezičke principe. Dok se to ne dogodi, vladajući jezik i govor mržnje vodiće ograničavanju dijaloga i redukciji njegovih komunikativnih potencijala.
Smisao dijaloga bio bi u tome da se objelodani promjena, čak i nezavisno od stava od kojeg se polazi. Stavovi se mogu ne samo opovrgnuti, potvrditi ili modifikovati nego i integrisati u novi stav, u novo ishodište kao proces traganja za istinom i vrijednostima. Nevolja je često u tome što stav, kao krajnja tačka vjerovanja, kao njena krajnost i njena konačnost, blokira mogućnosti opštenja s drugim, stopira dijalog. Čvrstina i neporecivost stava zatvara dijalošku komunikaciju. Takav stav »ne radi« za dijalog jer oživotvoruje monolog. Uvjerenje, tvrdi Radomir Konstantinović, dolazi kao znanje prožeto vjerom. Šta da se radi – kad se vjerovanje pojavljuje kao zabluda? Kad znanje zamijeni vjerovanje – tu je kraj koherentnog dijaloga. Ekstremisti i fanatici protagonisti su uvjerenja, u kojima, po pravilu, strada istina, pravda, dobro, ljubav i ljepota. Oni se drže svojih fanatičnih uvjerenja i rigidnih stavova kao pijan plota. U svojoj isključivosti, njihova uvjerenja stižu kao optužnica svih shvatanja koja su u znaku razlike i drugosti. Ni ekstremisti ni fanatici ne daju neistomišljenicima nikakvu mogućnost da obrazlože svoje ideje i svoje ideale. Njima je apriori neprihvatljivo i uvjerenje koje je prožeto pouzdanim saznanjima i uvjerljivim argumentima. Odbacuju sve što je nesaglasno s njihovim često trivijalnim mišljenjem. Izgleda s njima ne vrijedi voditi dijalog. Oni su jednostavno za dijalog izgubljeni.
Svođenje različite, po nivou i vrsti, argumentacije na istu ravan nije samo pitanje metodološke neodrživosti, već predstavlja ograničenje ravnopravnog i slobodnog dijaloga. Tu je prisutno neuvažavanje mogućih i stvarnih razlika. Zato se često i stvara utisak da dijalog vode oni koji su se jedva sporazumjeli da govore o istom predmetu. Razumljivo je da različite argumentacije imaju različitu težinu i veoma nepodudaran smisao, pored ostalog i zbog toga što različite oblasti društvene svijesti imaju kao svoju osnovu različite kriterijume. Besmisleno je vjerovati da dijalog može stvoriti samo »negativne« ili samo »pozitivne« posljedice, ili pak, potpunu koherentnost. Problematičan je onaj dijalog koji hoće da zaobiđe put do istine. »Sve istine koje se prećute postaju otrovne«, piše Niče. Pouzdani i uvjerljivi dijalog temelji se na znanju i naučnim istraživanjima. Zato je raspru koju karakteriše argumentum ex verbo neophodno da zamijeni argumentum ex re. A put do demokratskog društva nezamisliv je bez argumentovanog, slobodnog i kreativnog dijaloga. Nažalost, u nas, takav dijalog ne postoji.
Vještinu umnog razgovora ostvaruju samo oni koji znaju da pitaju i koji znaju da odgovaraju. Zato je razumljivo što u djelu »Ja i ti«, Martin Buber piše:«Duh nije u Ja već između Ja i Ti. On nije poput krvi koja kola u tebi, nego poput vazduha u kojem dišeš«. Dijalogom stižemo i do sebe, ako smo uspjeli da stignemo do drugoga. Relevantno je i uvjerenje da je nemoguće stići do drugoga ako nijesmo prethodno stigli do sebe. Ukoliko se rastojanje do drugoga ne smanji – dijalog nije ni imalo smisla voditi. Svakako, nije svejedno da li dijalog dolazi kao posljedica kritičkog istraživanja ili kao imaginarna spekulacija, ali je najvažnije da on utiče na formiranje i razvijanje onih ideja koje pomažu otkrivanju novih ključeva svijeta i novih vrijednosti. Dijalog koji ne posreduje između stvarnog i mogućeg, ako ne povećava mogućnosti približavanja istini i vrijednostima, nije aktuelan i nema puniji značaj. Dijalogom bi se podržavali i kreativni procesi i slobode stvaralačkog bića, baš kao što bi se branilo dostojanstvo individualnog uvjerenja. Zatočeništvo u mržnji prema neistomišljenicima, i ravnodušnost prema čudima svijeta, vode poništavanju kritičkog duha dijaloga.
U studiji »Dijalog i tolerancija«, Đuro Šušnjić piše o ontološkim perspektivama dijaloškog diskursa:«Razgovor nastaje iz nekog nedostatka u čoveku: da bi ga ukinuo, potreban je drugi čovek, koji se od njega razlikuje. Ako smo Ja i Ti posve isti, nama se ništa ne događa. Zato sve što nisam ja, za mene ima osobito značenje, jer se od mene razlikuje. Sve što u životu činimo, u stvari su pokušaji da sebe dopunimo i popunimo, da postanemo celovite ličnosti…Ko nije kadar da razgovara, taj nije sposoban za razvoj: odustati od razgovora sa drugim, znači odustati od sebe. Jer kad dobro upoznate drugog, sebe ste proširili za još jedan život. Ma ko bio taj drugi, on je drugi mene samog: moja suprotnost i moja dopuna. Čovek se susreće sa drugim čovekom da bi u sebi i njemu probudio snage koje im pre toga susreta nisu bile dostupne i poznate. Jedan čovek ako deluje na drugog čoveka, postaje deo njegove sudbine. Bez drugoga ne možemo razumeti sebe«. Sa samozadovoljstvom i mizantropijom ne može se ništa razložno shvatiti. Tu ne postoje ni pretpostavke za vođenje raspre.
Zašto ima smisla govoriti o dijalogu? Razloga ima toliko da ih je teško i nagovijestiti, a kamoli nabrojati. To što ga nema nije razlog da mu se okrenu leđa. Nije riječ o beskorisnosti tog govora nego o njegovoj bespomoćnosti. U knjizi »Pobuna elita i izdaja demokratije« Kristofer Laš tvrdi da je perspektiva demokratije sumorna i bezizgledana. U mnoštvu argumenata kojima potvrđuje svoju pesimističku prognozu posebno mjesto zauzima stanovište da je istrošena supstanca demokratije, što je naročito vidljivo u odsustvu javne debate koja bi mogla da utiče na racionalne ishode politike. Laš govori o izgubljenoj umjetnosti vođenja raprave. I kad debate postoje, nevolje nastaju, jer je složene pojmove, ideje i mišljenja, teško približiti »prosječnom« građaninu, a još teže ih je navesti da donose kritičke sudove. I pored nevjerovatnih mogućnosti informatičke tehnologije, živa javna debata, uslov demokratije – izostala je. Ima razloga dokazivati da je bespredmetan dijalog u nedostatku dokaza i da je raspravu koju karakteriše verbalni »argument« neophodno da zamijeni trpeljiv i promišljen razgovor. Čini se da je svijest o dijalogu pretpostavka uspostavljanja komunikacije kao temeljne kategorije kulture, u kojoj se kristališe stav o zajednici, ali i o svijetu vrijednosti. U nas je, očigledno, došlo do prekida komunikacije. Ako ovome dodamo paradoksalnu činjenicu da takozvana informativna revolucija nije podigla »nivo inteligencije javnosti«, onda situacija naše političke zajednice, koja se našla na sporednom kolosijeku savremene istorije, djeluje još sumornije i beznadežnije. A put do civilizovanog i demokratskog društva nezamisliv je bez javne debate. I bez dijaloga. A dijaloga kao aktivnog i kritičkog stava neće biti bez tolerancije, kreativnog pregnuća i optimizma volje.