Pomalo je to nezgodno i frustrirajuće za prpošne i temperamentne balkance koji vole raditi stvari po svome i pri tom vidjeti druge kako rade to isto: jednostavno smo tašti i volimo biti u pravu. Možda zbog toga ako nizbog čega drugog prošlost je uvijek ovakva ili onakva, predikativna, ovdje prije svega politična – selektivna, walmart – proberi što ti se sviđa i svakako ne zaboravi ono što ti treba. Važni događaji će zasjeniti one manje važne, neke ćemo konzervirati i spasiti od zaborava; neke ostaviti da nikada ne budu ne znajući ko je kada odlučio o tome, samo znajući da nekada neko jeste: ponekad u banalnim prilikama – negdje za nekim stolom, uglavnom iza zatvorenih vrata, ponekad i u prirodi, na raznoraznim mjestima koja si možete zamisliti.
Prošlost je izazov; premda na prvi pogled djeluje fiksno, nepopravljivo i nepokvarljivo, utemeljeno i stabilno – potpuno van kontrole, ipak da li je tako? Da li je ona objektivna kategorija i da li je kao takva moguća na noološkoj ravni i kao predmet subjektivnog poimanja, spoznaje ili vjerovanja? Nekako se prošlost nameće kao resurs nad kojima svako ko ima društvenu, da ne kažem političku moć, želi ostvariti efektivnu kontrolu. Efektivnu na način da je se želi ponuditi kao univerzalnu istinu, mjerilo svega što jeste i nije. Na djelu je svojevrsno posvećenje prošlosti, a da pri tome nije niti dobila priliku da se rekreira kroz povijest, odnosno da prođe temeljitu znanstvenu provjeru i uobličenje. U neodgovorna vremena neodgovornim ljudima sigurno se hoće, a na izgled i može: jer prošlost je i dovoljno široka i duboka za razabrat i probrat – sve to po nekom prirodnom diktatu i sklonosti viđenja onoga što se želi vidjeti i neviđenja onoga što se smatra nepotrebnim, remetilačkim, suvišnim, pa i nekonvencionalnim.
Što je naša prošlost? Činjenica je da niko na ovim prostorima nema efektivnu kontrolu nad istom. Niko nije dovoljno moćan da od prošlosti stvori političku povijest po svom nahođenju, iznijansiranu i dotjeranu prema njegovom „najboljem“ uzusu, ili je pak moćan taman toliko koliko mu je potrebno za prostor koji „zauzima“ i na kojem djeluje. Čini se da je prošlost jedna a povijesti mnoge, pa kao takve mogu biti individualne, grupne, lokalne, univerzitetske, državne, pa zašto ne i klasne ili političke. Očito je da medijumi moći kao što su autoritet i institucije ne trpe sporost, dosljednost i metodičnost povijesti, pa je ponekad zaobilaze ili odbacuju, nastojeći je descientificirati i umanjiti njen značaj. Na kraju krajeva, dok god je prošlost samo prošlost ona je otvorena i nedovršena knjiga, koju može svako koristiti i interpretirati kako njemu odgovara.
Ovdje kao da prošlost vapi za poviješću tj. znanstvenom prosudbom i razmijevanjem, a povijest vapi za povijesničarima, znanstvenim integritetom, slobodom i društvenim priznanjem. Može li uopće politička povijest biti povijest, odnosno da li je više moguća povijest koja neće biti politična? Jesu li se prošlost i povijest ovdje kod nas više nego igdje drugdje stopili u jedno? Imamo li uopće više povijest na ovim prostorima ili trebamo biti strpljivi? Da li je „politička“ povijest na ovim prostorima stvorena na „ground-zero“ političkih previranja 90tih?
Prošlost je bez sumnje delikatna, puna svega i svačega pa joj, bez iskrene namjere i spremnosti da se njome ozbiljno bavi, svaki pokušaj holističke interpretacije može nanijeti teško popravljivu štetu. Prošlost takođe nije ni homogena ni uniformna pa da je možemo preformulirati u jedno pitanje na koje je dovoljno dati jedan univerzalni odgovor, jer da je to slučaj povijest nam ne bi ni bila potrebna.
Čini se da je povijest koju poznajem postala prošlost u užem smislu, tj. skup političkih toposa 90tih čija je svrha da sačuvaju kakav-takav odnos prema prošlosti, ali i da je se intimizira i približi našem senzibilitetu, jeziku, kulturi, sjećanju – jednom rječju identitetu. Povijest nikako ne može biti neutralna, jer ako bi bila svela bi se na činjenice, a činjenice su tek resurs na kojem treba ozbiljno poraditi kako bi se desila znanstveno utemeljena povijest. Nastanak takve povijesti je dugotrajan, a posao na tom putu mukotrpan. Međutim, imamo situaciju da se prošlost „filtrira“, usuglašava, nijansira a ponekad revidira i reciklira – kao takva ulazi u udžbenike, medije i svakodnevnicu gdje zauzima svoju formativnu ulogu, dobiva društveni značaj i odgovornost. Ona oblikuje svijest budućih pokolenja na osnovu kvazi-povijesnih interpretacija koje su vrlo često, manje ili više, idiomatskog karaktera. Takva povijest nije refleksivna već prvenstveno kontekstualna i kao takva podložna greškama i zabludama. Takva povijest, koja je žrtva kontekstualnosti, nije dorasla zadatku tumačenja prošlosti, pa joj je potrebna znatna vremenska distanca kako bi se oslobodila ideološkog i političkog balasta.
Kako sada stvari stoje prošlost i politička povijest na ovim prostorima se sažimlju u jedno, čime se obje dovode u pitanje kao mogući predmet objektivne ili usuglašene spoznaje. Je li moguće biti miran i ravnodušan prema prošlosti koja je ujedno i naša prošlost? Možemo li zauzeti distancu prema nečemu što nas se itekako tiče kao što je suvremena i živa prošlost, koja je prisutna u našoj svijesti, odveć nezrela za uknjiženje i ozvaničenje. Ne može se ležerno potegnuti sa prašnjave police i sa zanimanjem na nju podsjetiti a da nešto ne zaigra u stomaku. Nema one ravnodušnosti tipa „s…e u Ruandi“, osim ako ne služi demonstraciji humora. Nismo u stanju pristupiti prošlosti kao povijesti a žarko nam je potrebna, jer prošlost izvan čvrstih povijesnih okvira još uvijek određuje i kontrolira naše živote. Recentna povijest ovih prostora je zapravo politička povijest za koju nema strpljenja da se slegne, staloži, poprimi karakteristike pouzdanosti i izvjesnosti, drugim riječima oslobodi se političkog.
Šta ćemo ako se nikada ne mognemo distancirati od prošlosti? Možemo li govoriti o recentnoj povijesti ili da „platimo“ nekoga da uradi to za nas? Ako recentna prošlost nikada ne postane znanstveno utemeljena i usaglašena povijest, kako ćemo se osloboditi sužanjstva „ground-zerou“ 90tih, kao prizme koja oblikuje naše poglede na sve što se ikada dešavalo, ali i sve što se dešava i što će se dešavati na ovim prostorima? Poželjno je i moguće krenuti u budućnost bez prošlosti, ali ne i povijesti.
Tekst preuzet sa www.radiosarajevo.ba