Za početak, kažimo nešto o definicijama ljevice i desnice. Po MacMillanovom «Rječniku političke misli» imamo nekoliko definicija, a ovdje ćemo reći neke od njih: ljevica je odbojnost prema privatnom vlasništvu i vjera u socijalnu pravednost; odbojnost prema klasnom društvu, posebno prema onom koje je napravio politički sistem; odbojnost prema establišmentu u svim njegovim formama; želja za besklasnim društvom, bez privilegija, patronaža ili principa nasljedstva; vjera u progres, koji je izdejstvovan revolucijom ili reformama; želja za jednakim pravima, demokratijom i socijalnom pravdom; anti – nacionalistička tendencija, itd. Desnica, s druge strane, po istom ovom rječniku ima slijedeće definicije: desnica je konzervativna i autoritativna doktrina u pogledu civilnog društva i njegovog djelovanja, sa isticanjima običaja, tradicije i nacionalnosti kao pravih vrijednosti; vjera u elementarne slobode, i nezamjenjivu vrijednost individualnog, naspram kolektivnog; nesklonost toleriranju velike razlike između morala i zakona; respekt za principe nasljedstva i normativne vrijednosti; vjera u slobodno tržište, slobodno preduzetništvo i kapitalističku ekonomiju, itd.
Iz svih ovih definicija, kao i iz onih koje nisu nabrojane, a nalaze se u nekom drugom leksikonu ili izvoru, možemo lako zaključiti kako se kod nas zaista brkaju ova dva pojma. Bosanskohercegovačke stranke, a pogotovo one koje se predstavljaju ljevičarskim, nemaju mnogo od tih ideja za koje se, tobože, zalažu. Krenimo prvo s ljevicom. Istinska ljevica bi u Bosni i Hercegovini bila ujedinjena, ili barem u koaliciji. Kod nas, lideri dvije najveće partije koje se predstavljaju kao ljevičarske, ne mogu sjediti u istoj prostoriji, a kamoli da surađuju. Istinska ljevica bi se zalagala za dostojan život manjina i drugih socijalno ugroženih kategorija, a u našoj državi ljudi iz ovih stranaka javno osuđuju homoseksualce. Istinska ljevica nikad ne bi pozivala na otcjepljenje ili ukidanje entiteta, nego bi se zalagala za bolji život građana, veća socijalna primanja, te bi se, što iz definicije možemo vidjeti, naročito protivila principima nasljedstva. Lider SNSD-a je, primjera radi, svom sinu dao kredit od tri miliona maraka, dok je lider SDP-a posljednjih godina učestvovao u nekoliko konflikata unutar same stranke, pa se dešavalo da mnogi kandidati za predsjednika SDP-a jednostavno nestanu iz stranke ili se uključe u neku drugu partiju.
Istorija svih «pokreta za promjene», što je godinama vrlo čest termin, od 2000. godine, pa do danas, dosta je sadržajna. Pojavljivali su se i istinski pokreti, koji su pokušavali promijeniti svijest građana, ali i mnogi koji su samo uzimali novac iz stranih izvora kako bi napravili zbrku i eventualno mijenjali vlast, iako vrlo često nisu znali ni zašto, niti su pokušavali prenijeti narodu svoje namjere i edukovati ljude na pravi način. Takvi bi se obično gasili nakon prve ili druge akcije i više nikad niko ne bi čuo za njih. Tu spadaju i razni mediji koji se, tobože, bore za nečija prava, a i sami ta prava krše. Javna je tajna da javni servisi izrabljuju studente mjesecima, pa i godinama, ne plaćajući im nikakve doprinose, pa čak ni za volonterski rad. To je mogao osjetiti svaki student žurnalistike kojeg su prevarom uspijevali dovesti na jedan od dva javna emitera koja imaju sjedište u Sarajevu. Takođe, postoje i neke web stranice koje bi organizovale masovna okupljanja i proteste, pa bi nakon toga jednostavno zamrle. Jedan od novijih primjera je web stranica protest.ba, koja je organizovala takmičenje na temu Evropske Unije, i nakon što su proglasili pobjednika, jednostavno su nestali sa scene i nikad nisu obezbijedili nagradu. Sve su to uglavnom mediji koji se ubrajaju među ljevičarske ili one koji se zalažu za pravdu, dok oni desničarski mediji uglavnom pljuju po ljevici i na tome sakupljaju političke poene svojim stranačkim šefovima.
Trenutno na sceni imamo i nekoliko novih partija koje djeluju na prostoru cijele države, a među kojima se najviše ističu Naša stranka i Nova socijalistička partija. Trenutni principi ovih stranaka izgledaju dosta pošteno, a vidjećemo da li će tako biti ako ove snage dođu na vlast. Posebno je specifičan princip biranja predsjednika u Našoj stranci, čiji statut ne dozvoljava više od jedne kandidature. To nije nigdje zabilježeno u Bosni i Hercegovini, nego upravo suprotno, trenutne predsjednike je skoro nemoguće otjerati iz fotelja.
U svijetu, a posebno u Evropi, usljed ekonomske krize i povećanja nezaposlenosti, bilježimo i rast glasova za desničarske partije. Tako Francuska već tradicionalno bira desničare, a to se čak dešava i u nekim, inače višegodišnje liberalnim zemljama, kao što su Holandija ili Švedska. Ipak, poredeći njihovu desnicu i našu ljevicu, može se uvidjeti kako naše lijeve partije više naginju desno, nego njihove desne. Stoga se postavlja pitanje da li uopšte kod nas i postoji ljevica ili je ona samo sadržana u imenima i statutima određenih partija, te u pukim idealima propalih ili stranaka u začeću?
Za razliku od lijevo orijentisanih partija, partije centra i krajnje desnice obično u Bosni i Hercegovini spadaju u isti koš. Sve one kupe jeftine političke poene, kao što je najnoviji primjer stranke A – SDA, koja je dala prijedlog da se na finalnoj utakmici Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi održi minuta šutnje, ili da se finale ne igra na taj dan (?!) uopšte (11. jula, op. a.). Srebrenicom se manipuliše u svim mogućim oblicima, a zaboravlja se činjenica da je Srebrenica danas trebala izgledati kao Las Vegas, da su donacije došle na pravo mjesto. Takođe se manipuliše i drugim žrtvama, a primjer je Dobrovoljačka ulica u Sarajevu, gdje je naočigled javnosti jadna majka pokojnog vojnika, tužna, došla odati počast svom sinu. Gradonačelnik Sarajeva je pritom dvolično tražio zabranu okupljanja (iako nema nijednog demokratskog razloga za to), a organizatori skupa priželjkivali nerede, koji se, srećom, nisu dogodili, kako bi to iskoristili u predizborne svrhe.
Jedno je sigurno: Ovo nikad neće biti besklasno društvo, jer su klase vrlo jasno postavljene između političara i gladnog naroda. Ovo nikad neće biti društvo sa socijalnom pravdom, jer oni koji su socijalno ugroženi već odavno umiru od gladi. Ovo nikad neće biti društvo bez privilegija, što se vrlo lako može ilustrovati slikom zapošljavanja u javnim institucijama, koje je potpuno netransparentno i potkupljivo, a da ne govorim o uslovima pri zapošljavanju (spomenuću samo čuveni oglas za prijem pripravnika u Centar za uklanjanje mina, od kojeg se traži završena Muzička akademija). Ovdje nikad neće biti revolucije, niti bilo kakvih poštenih i iskrenih reformi. Ovo će još dugo biti društvo u kojem je jedino bitno kako se ko zove, ko je koje nacije ili vjere, te društvo koje će težiti kapitalizmu, htjelo ono to ili ne. Ono što ne uspijemo dokrajčiti sami, dokrajčiće nam Evropska Unija, sa svojim «slobodnim tržištem», koje u malim zemljama odgovara jedino tajkunima. Ljevičarske partije će se i dalje vrlo lako transformisati u desničarske, a obrnuto vrlo teško. Samim tim, možemo lako zaključiti da istinska lijeva orijentacija u Bosni i Hercegovini još dugo neće postojati.