Ka
da se, početkom sada već davnih devedesetih, tadašnja prva demokratska vlada u BiH trebala uhvatiti ukoštac sa visokom stopom nezaposlenosti, definitivno najzanimljiviji prijedlog čuo se iz ministarstva poljoprivrede (da ne bude zabune među mlađim svijetom: tadašnji su stranački dužnosnici, bez obzira na formacijski raspored, smatrali da ih resori ničim ne obavezuju, te da su bogom dati da svoje raskošne ideje pljusnu kao šamare u javnost). Dakle, jednog lijepog proljetnog dana pozvao je prvi SDA-ov poljoprivrednik novinare s najavom da je u pripremi za narednu sjednicu vlade njegov prijedlog koji će zaposliti BiH. Valja priznati: nemalo smo bili iznenađeni kada nam je nesretnik punovažno obrazložio svoju ingenioznu ideju – muškarci će raditi, a žene ostati kod kuće! I svi će biti sretni i zadovoljni.
Sve dok ga s naslovnica novina nije skinuo tada već ozbiljno nadolazeći rat, ovaj se nesretnik smorio objašnjavajući kako on iznimno poštuje žene, podržava njihovu nezavisnost, redovito gurajući kao ključni argument svoj sretni brak. Ovog sam se SDA-ovog kadra živo sjetila gledajući u prof. dr. Ugu Vlaisavljevića kako umno, naučno i punih pluća brani ni od koga napadnutu voljenu suprugu u studiju Federalne televizije prošlog četvrtka. U emisiji Pošteno samo je prof. dr. Vlaisavljević čuo fašističke objede iz usta Emira Suljagića u emitiranom prilogu. Uzalud su ostali prisutni ponavljali kako optužbi nema, profesor je dirljivo ustrajavao odbijajući čak i prijedlog voditeljice da se prilog ponovi. Zna profesor šta je Suljagić htio reći i zato mu je – valjda preventive radi – u ime svih brižnih supruga domaćeg dunjaluka poručio da kad je već živ (i traumatiziran, naglasio je Profesor) izašao iz Srebrenice, više nigdje ne bi trebao govoriti?! Baš zato što je traumatizirana srebrenička žrtva!
Pošteno je profesor nastupio iste noći u više navrata, negirajući pritom elementarno i ljudsko i intelektualno poštenje. Citirajući, tobože, Gojka Berića, opanjkao ga je da je njegova izdavača Radončića (kojim se uzgred pohvalio da ga iznimno dobro plaća, valjda očekujući da njegovi studenti konačno nauče da si onoliko veliki intelektualac koliko ti je velika sinekura), kolumnista Oslobođenja nazvao kurvinim sinom. Tačan citat, a profesori bi morali na tačnost citata po opisu svojih temeljnih zanimanja obraćati pažnju, glasi: “Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista.” Nećemo sad ulaziti u motive profesora Vlaisavljevića zbog kojih se odlučio na pogrešno citiranje – da li zato što se prepoznao na toj manje časnoj strani sarajevske intelektualne scene ili pak zato što je i te noći svoj profesorski i intelektualni autoritet iskoristio da se ne izjasni o šovenskim i demonizirajućim diskvalifikacijama upućenim u Avazu Radončićevim kritičarima, a koje su bile tema emisije. Zanimljivijim se čini, iz pozicije gledatelja, primijetiti da je tu profesor zaboravio i pridjev tajkunski i imenicu fašista, kojima se – u slučaju svoje supruge – obilato razbacivao. Pravo je pitanje, zapravo, šta je to u tekstu Gojka Berića toliko zaslijepilo profesora, naučnika i intelektualca da nije prepoznao ni tako čestu metaforu kojom se majstor metafore Berić u ovom tekstu poigrao?
Kako se i profesor Vlaisavljević opredijelio za naučnu metodu koju je Senad Avdić lijepo opisao svak se češe tamo gdje ga svrbi, đavo mi ne da mira: profesor je priznao mizoginiju u samo jednom tekstu Avazovog magazina kome kao kolumnista daje svoj naučnički, PEN-ovski i profesorski doprinos. To je tekst u kome sam i sama pomenuta, skupa sa Duškom Jurišić i Borkom Rudić. Da bi nas se opisalo nisu korištene metafore već ilustracije, pa je autor tog tekstualnog mizoginizma suvereno ustvrdio kako je Dubravka Kenić (opet zbog mlađih čitatelja: novinarka nekadašnje TV Sarajevo) “kad je radila intervju s Alijom Izetbegovićem, obukla veoma kratku suknju i tako gol-golcata, izvaljena u fotelji, isturila gole fudbalerske noge i postavljala jetka i cinična pitanja Izetbegoviću o ‘religiji’ i ‘zatvoru'”.
Ne znam kako profesor zove ostale “ilustracije” korištene u Radončićevim izdanjima na moj račun (u njegovom sam magazinu, nekoliko stranica prije njegove kolumne bivala i “za prsa bolja od Mensura Osmovića” i “Hilmina mala”, da ne pominjem “Mujinu kerušu”, “prepoznati okot” ili “mafijašku urednicu”), no živo me zanima koliko bi profesor prostora u medijima poželio, kako elektronskim tako i tiskanim, da recimo odbrani svoju suprugu da je – hipotetski naravno – reis Cerić za njega rekao kao za Raffija Gregoriana: “Mi znamo da je on oženjen Sanjom, mi njima želimo sretan brak…” Pošteno, profesore, tada bi zaista vrijedilo pitanje nekoliko puta postavljeno u emisiji: Zašto ja nemam komentar na FTV-u?
No, vratimo se stvarnosti: profesor je, dakle, priznao taj jedan, jedincati slučaj mizoginije u novini u kojoj kolumnistički saučestvuje i čiji ga izdavač, kako reče, dobro plaća. Baš me zanima šta je profesor Vlaisavljević, kao savjesni univerzitetski radnik, predavač na rodnim studijama, učinio kada je uočio taj slučaj mizoginije? Skrenuo pažnju urednici? Na redakcijskom sastanku iskoristio priliku za blic upute zarad potrebe povećane senzibilnosti za rodna pitanja? Iskoristio priliku da na svojim predavanjima studente upozori na zablude svojih redakcijskih kolega? Ili je pak jednostavno odlučio da svoje znanje, pamet i obrazovanje svede na kolumnistički prostor neophodan za obračun sa neistomišljenicima, makar to bile njegove kolege iz PEN Centra, koji su javno i kritički progovorili o njegovu izdavaču?
Što se žena tiče, važno je braniti svoju, čak i kada je niko ne napada.
Tekst preuzet sa www.oslobodjenje.ba