Pritisnuti problemima, najviše prazninom u džepovima i pogubljenim snovima, prestaju biti netko i postaju nešto. Neki brojke, neki prazna slova, neki nekima slučaj. Izgubljen.
Glad u zemlji, pred kojom se zatvaraju oči onih za koje se još uvijek sprema meni u restoranima dok sastanče, natjerala je ljude da se zatvaraju i prosvjeduju u prostorijama koje su im nekad bile i život i san.
Natjerala je ljude da se odreknu i ono malo čovjeka u sebi, da zamišljenu i željenu budućnost zamijene lažnom i teškom stvarnošću. Da postanu nijemi propovjednici boljeg sutra dok nikad u životu nisu imali gore jučer.
I oni sretnici koji rade, naravno na crno, postaju roblje svojih umašćenih gazda jer je opet ovima netko dužan, pa se nema za plaće, koja je nekada pila petog, pa šestog, a sad se prenosi u drugi mjesec. I čeka. Prava na pobunu nema jer roblje nije nigdje upisano, a red robova u zemlji je predugačak. Otići bi značilo odreći se zarađenog, prestati se nadati i cijeli život imati spolni odnos s majkom gazde koji ne da plaće.
I dok su gazdama dužne druge gazde, a tim drugim gazdama neki valjda svemirci, nitko ne zna tko je dužan običnom čovjeku i što. Nije sve u novcu. Preživio je ovaj čovjek i veće gladi, a tuga je duboko posijana u srcima naših ljudi. No, tko će vratiti izgubljene snove, odsanjanu budućnost i želju da se živi barem kao normalan čovjek?
Da se jede kako bi se moglo sito nasmijati. I da se pije, a da iz čaše ne proviri beznađe i jad. I još veća žeđ.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.bitno.ba