Strah od društvene stigmatizacije, dugotrajne posledice traume, ali i ograničen pristup banjskom lečenju, neki su od razloga što žrtve ratne torture i dalje čekaju na sveobuhvatnu rehabilitaciju.
Ratna tortura ostavlja duboke ožiljke, ne samo na telu, već i u duši preživelih. Prema psihologu Igoru Jokiću, posledice mogu se manifestovati kroz posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), depresiju, anksioznost, panične napade, gubitak smisla, sniženo raspoloženje, stalne misli i slike o traumatskom događaju, nesanicu i noćne more.
„Čest je i izražen osećaj srama i krivice zbog onoga što je doživela. Osoba gubi sposobnost da se sama umiri iako više nije u ugrožavajućoj situaciji. Zbog toga, neki posegnu za psihoaktivnim supstancama kao načinom suočavanja s boli,“ ističe Jokić.
Sociolog Vladimir Vasić ukazuje da smo kao društvo skloni stigmatizaciji i da moramo da radimo na tome da sramota promeni stranu.
„Ne smemo tražiti opravdanje za nasilnika, a krivicu za žrtvu. Često ne znamo da pokažemo saosećajnost sa ljudima koji stradaju Dakle, potrebna je humanizacija žrtve, ali i naša humanizacija u odnosu prema žrtvi“, kaže Vasić.
Pucanje porodičnih veza
Kod nekih ljudi, ističe Jokić, kriza prođe relativno brzo i oni, s vremenom, uspevaju da se ponovo integrišu u zajednicu. Međutim, kod drugih, agonija može trajati godinama, pa čak i ceo život.
„Neki ljudi uspevaju da zadrže dobar radni učinak, ali unutar sebe pate i ne mogu normalno da funkcionišu, niti da spavaju,“ dodaje Jokić. S druge strane, pojedinci se potpuno zapuste, te zanemaruju i osnovne potrebe poput lične higijene.
Kako navode stručnjaci, porodični odnosi često trpe zbog neizdrživog tereta traume. Osobe koje su preživele ratnu torturu mogu postati prezaštitnički roditelji ili se, naprotiv, povući i izgubiti interes za porodični život. Posledice torture često se ogledaju i u intimnom životu – žrtve mogu osećati smanjenu sposobnost za emocionalnu povezanost ili otežano ostvarivati intimnu bliskost usled dubokog psihičkog bola. Ponekad se neizlečena trauma manifestuje kroz izlive besa prema najbližima, što nije svesna želja za povredom, već posledica nesavladanog straha i nemoći. Porodica postaje sekundarna žrtva, ali najteži teret nosi sam preživeli, suočen sa prošlošću koja neprestano ugrožava njegovu sadašnjost.
„Hronična iscrpljenost lišava osobu kapaciteta za toplinu i izgradnju odnosa. Porodica trpi, deca trpe, ali najviše pati sama osoba koja se nosi s onim što joj se desilo,“ naglašava Jokić.
Tu se krije i ključ transgeneracijske traume – deca nesvesno nasleđuju nelagodu, strahove i nesigurnosti svojih roditelja, čak i ako nikad nisu doživela rat. Psiholozi ističu da se nerešeni emocionalni tere može manifestovati kroz generacije- dete koje odrasta u atmosferi napetosti može razviti anksioznost, izolaciju ili ponavljajuće noćne more, iako nema svoje traume.
Društveni odnos prema žrtvama– Sramota ili saosećanje?
Sociolog Vladimir Vasić upozorava na tendenciju stigmatizacije preživelih žrtava u društvu. „Ponekad na pogrešan način percipiramo pojam žrtve. U BiH se često minimiziraju nečija bol i stradanje, a još gore, nacionalizuju i politizuju iskustva iz prošlosti,“ objašnjava Vasić.
Umesto da se fokus stavlja na zločin i njegovog počinioca, često se postavljaju pogrešna pitanja koja retraumatizuju preživele. „Moramo uticati na promenu kolektivne svesti o samom pojmu žrtve i našem odnosu prema njoj. Ne smemo tražiti opravdanje za nasilnika, a krivicu za žrtvu,“ naglašava Vasić.
Put ka isceljnju
Rad sa žrtvama torture zahteva strpljenje, razumevanje i poštovanje granica. Prvi korak je osigurati da se osoba osjeća sigurno, savetuju stručnjaci. Važno je pitati: „Kako ti mogu pomoći?“ i poštovati odgovor, čak i kada pomoć nije potrebna, podvlači psiholog Igor Jokić i dodaje da bilo kakvo prisiljavanje može doneti više štete nego koristi.
Ako simptomi potraju , potrebno je uključiti stručnu pomoć- psihologe, psihijatre i psihoterapeute. Oni kreiraju plan tretmana, koji može uključivati psihoterapiju, farmakoterapiju ili njihovu kombinaciju. „Donošenje odluka o osobi bez osobe je samo nova šteta,“ kaže Jokić.
Zajednica kao faktor oporavka
Podrška zajednice igra ključnu ulogu u oporavku. „Kada zajednica pruži podršku, razumevanje i prihvatanje, simptomi mogu postati blaži, a oporavak lakši,“ navodi Jokić. Ipak, to nije uvek slučaj. Neki nalaze snagu u međusobnoj povezanosti, dok se drugi povlače u sebe.
Vasić dodaje da je problem u BiH to što zaziremo jedni od drugih. „Neznanje rađa predrasudu, predrasuda rađa strah, a strah rađa odbojnost koja može dovesti do sukoba. A toga smo imali i previše,“ zaključuje on.
Pravo na lečenje- korak napred, dva nazad
Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u Republici Srpskoj stupio je na snagu 2018. godine, ali je tek 2024. po prvi put omogućeno da žrtve torture ostvare pravo na banjsko lečenje. Ipak, od 750 mesta u banjama, samo 24 su rezervisana za ovu kategoriju.
Ministarstvo za rad i boračko- invalidsku zaštitu Republike Srpske omogućilo je 24 mesta za banjsku rehabilitaciju, ali organizacije koje se bave pravima preživelih upozoravaju da pravi problemi leže u komplikovanoj proceduri u kojoj žene koje su preživele seksualno nasilje moraju ponovo opisivati traumu da bi dokazale status, što je za mnoge nepodnošljivo.
Ono što su uočili u radu sa žrtvama je da mnogi zbog straha od stigmatizacije ne žele da njihova okolina zna da su preživeli torturu tokom rata. Takođe, jedna od prepreka za ostvarenje i ovako oskudnih prava koje sistem pruža je nedovoljna informisanost. Preživjeli često ne znaju za svoja prava.
To je bio jedan od razloga da svetlost dana ugleda priručnik iza kojeg stoje tri nevladine organizacije iz BiH – Trial international, Fondacija Lara I Udružene žene, a u kome su smernice kako bi pristup žrtvama ratne torture u RS bio unificiran i senzibilan.
Smernice olakšavaju pristup pravima žrtava kroz jasne procedure, osiguravajući doslednu primjenu zakona. Rad sa žrtvama zahteva senzibilnost, razumevanje ratne traume te izbegavanje retraumatizacije tokom procesa.
Sve žrtve imaju pravo na jednaku podršku, bez obzira na etničku pripadnost, pol, veru ili druge karakteristike. Poštuje se pravo žrtve da samostalno odlučuje o vrsti i obimu podrške.
Jedna od smernica je I da se strogo čuvaju podaci žrtava kako bi se sprečila stigmatizacija, osveta ili dodatna trauma. Žrtvama se omogućava stručna pomoć tokom postupka, uz osiguranje poverljivosti. Naglašava se neophodnost banjske rehabilitacije, zdravstvene zaštite i novčane pomoći. Ono što je od velike važnosti je i da se žrtve ne dovode u situaciju da ponovo detaljno opisuju traumu- koriste se postojeći zapisi, a edukacija službenika u ovom procesu je neophodna.
Cilj je da se obezbedi dostojanstvo, reintegracija i bezrezervna podrška žrtvama, uz poštovanje njihovih ljudskih prava.
Rane koje možemo zalečiti
Oporavak od ratne torture je dug i težak proces, ali nije nemoguć. Kako kaže Jokić: „Ne možemo promeniti ono što se dogodilo, ali možemo pomoći osobama oko nas da pronađu snagu.“ Potrebno je više empatije, razumevanja i institucionalne podrške kako bi žrtve ponovo osetile sigurnost i poverenje u društvo.
Kao što Vasić naglašava, kad kao društvo budemo postavljali pitanje kako možemo pomoći umesto da stigmatizujemo i zaziremo, tek tada će početi istinski da zaceljuju rane prošlosti.