Foto: Federalna televizija
U nedostatku demokratskih argumenata za raspravu i u okruženju naviklom na uživanje u statusu žrtve naspram satanizacije i linčovanja svakoga ko je malo drugačijeg mišljenja, većina je dijaloga svedena na banalno. Umjesto ekonomijom, političari se bave krvnim zrncima. Umjesto pravne ekspertize, političari i pravnici se bave reaktualizacijom stradanja, koja često i zloupotrebljavaju. Svako ko kritikuje te metode automatski se proglašava relativizatorom, četnikom, ustašom, drugosrbijancem, izdajnikom, konvertitom.
Tako je politička rasprava u Bosni i Hercegovini često na temeljima stradanja koja se brutalno zloupotrebljavaju za dnevno političke svrhe. Posljednja u nizu degutantnih zloupotreba stradanja u svrhu političkog marketinga je bijela traka oko ruke Zlatana Begića, zastupnika DF-a u Predstavničkom domu BiH. Gostujući u programu FTV-a, Begić je oko ruke imao bijelu traku na kojoj je pisalo “Aparthejd”.
Begić je svoj potez u emisiji “Rezime” na Federalnoj televiziji opisao kao metaforu Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Nama su u Dejtonu svezali bijele trake oko ruku i u momentu kada treba da krenemo prema Evropi i demokratiji, visoki predstavnik u izbornoj noći je te bijele trake istetovirao na naša tijela i naše ruke. Ova bijela traka je znak da nas je on dodatno obilježio, produbio diskriminaciju u BiH, ali i simbol naše borbe koju ćemo provesti. Imam namjeru da mi, Bosanci i Hercegovci, udarimo pečat na njegovu karijeru. To je čovjek koji je donosio rasistički motivirane zakone, cementirao etničke podjele i diskirminaciju i, na koncu, tetovirao bijele trake na našu ruku”, rekao je Begić.
No, za naše sagovornike ova eksploatacija žrtava i simbola stradanja odraz je očite zloupotrebe.
Dugogodišnji novinar Marko Divković prisjeća se političkih početaka Zlatana Begića, kao uvod u svoj komentar.
“Mi koji smo radili u to vrijeme u Tuzli često smo ga uzimali da nam komentariše, bilo političke, bilo ekonomske probleme. Bio je vrstan, jasan i, da tako kažemo, onaj čovjek koji je upućivao na adresu problema i način kako ga rješavati. Čim se okrenuo, uključio u stranku, to više nije isti profesor, to nema više nikakve veze sa onim što je on bio prije svog stranačkog angažmana. Prema tome, kada svedem na ovo najnovije, vezano za njegovo gostovanje na Federalnoj televiziji, stavljanje trake je odvratna zloupotreba simbola neviđenog stradanja jednog naroda. Čemu to? Profesor je pogriješio, samo očekujem, s obzirom da ga znam od ranije, da će on ipak u javnosti negdje reći da je pretjerao”, kaže Divković.
Politička kapitalizacija stradanja
Svjestan je da skoro nema političke stranke u BiH koja se ne bavi zloupotrebama mjesta, brojki i simbola stradanja tokom rata u BiH, samo je stvar trenutka, načina i intenziteta zloupotrebe.
“Jedan narod čitav se identifikuje, stranački naravno, kao žrtva. Imate kompletnu mašineriju koja radi na političkoj kapitalizaciji naše zajedničke nesreće, a rat je zaista bio zajednička nesreća. Stranke u ratu vide područje za svoju političku borbu i, nažalost, u tome i uspijevaju. Izvještavao sam nekoliko puta sa ovih obilježavanja stradanja Srba u Podrinju, to je jedan od vjerovatno najočitijih načina zloupotrebe, gdje se stvarno stradanje civila podvodi kao da su svi bili vojnici, da su stradali na ratištu. Tako se ponižavaju istinske civilne žrtve, koje su nesumnjive, kojih je bilo. Zašto onda sve to? Ako već imate žrtve, zašto ih prikazivati većim? Tako se i na nekim drugim mjestima, kad su u pitanju i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, trguje čime se još uvijek njeguje ono stanje ‘ni rata, ni mira’, a koje je uvijek negdje u pozadini i ima mogućnost novog sukoba. Oni na tome, nažalost, politički, a i finansijski, profitiraju”, upozorava Divković.
Bivši logoraš i jedan od organizatora obilježavanja Dana bijelih traka Edin Ramulić za BUKU kaže da političari često zloupotrebljavaju prijedorske bijele trake, “bilo da to radi Fadil Novalić, koji dođe u Prijedor u namjeri da preuzme medijsku pažnju za predizborne svrhe SDA ili da to radi Peđa Kojović, kao tadašnji predsjednik Naše stranke, koji pozove navijače na stadionima da stave bijele trake. Iste one navijače koji jedni drugima psuju Markale ili ispisuju Nož, žica, Srebrenica. Ili pak političari iz SNSD-a, koji zarad pažnje vlastitih birača traže ukidanje Dana bijelih traka.”
Begićev potez takođe smatra grubom zloupotrebom.
“Zloupotreba bijele trake od strane Zlatana Begića je tim gora kada se zna da je njegov stranački kolega iz DF-a Mirsad Duratović glavni Dodikov čovjek u Prijedoru. Njegova stranka, Demokratska fronta, zajedno sa SNSD-om i Ujedinjenom Srpskom, opstruira izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora i diskriminira roditelje ubijene djece. Političaru Begiću se novčanik puni sa tri budžetske pozicije: stranačke, univerzitetske i parlamenta, tako da je on zadnji koji može govoriti o bilo kakvom aparthejdu i nositi bijelu traku”, kaže Ramulić.
Stručnjakinja za komunikacije Paulina Janusz, koja ima višegodišnje iskustvo u političkom marketingu, za BUKU kaže da nije problem samo u BiH. Primjera radi, u sveukupnoj, vrlo promišljenoj ukrajinskoj komunikaciji tokom rata, bilo je samo nekoliko grešaka, a jedna od najvećih je sigurno govor predsjednika Volodimira Zelenskog pred izreaelskim parlamentom.
“Tada je Zelenski, vjerovatno da „pojača“ svoje poruke, poredio rusku agresiju na Ukrajinu s Holokaustom. Time je, očekivano, izazvao ogromno negodovanje izraelske javnosti, pa je čak i pokrenuo raspravu o učešću Ukrajinaca u stradanjima Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Moguće je, osim toga, da je ta neuspjela retorička figura skupo koštala Ukrajinu. Primijetite da je tek prije nekoliko dana Izrael počeo govoriti o eventualnoj podršci ukrajinskoj armiji. Do tada je bio poprilično suzdržan. Ko god je učestvovao u pisanju tog govora morao je znati da su Izraelci vrlo osjetljivi po pitanju Holokausta i da su svjesni toga da, ako ćemo njihovo stradanje olako koristiti za razne spinove i sound-bite’ove, onda ćemo na neki način banalizovati i devalvirati najveću tragediju u istoriji čovječanstva”, kaže naša sagovornica.
Ironija je u tome, dodaje, što je upravo Ukrajina najbolji dokaz da na tom komunikacijskom nivou za mobilizaciju svjetske javnosti i pridobijanje podrške međunarodne zajednice nisu potrebni ni veliki zločini, ni veliko sažaljenje.
“Mi danas znamo šta se dogodilo u Irpinu i Buči, ali u prvi plan Ukrajinci ipak stavljaju obične ljude, koji se hrabro bore za svoju domovinu. Nisu to nužno vojnici, ima tu i civila koji obnavljaju domove, vatrogasaca koji spašavaju mačke. U ukrajinskoj komunikaciji nema patetike, krvi i leševa. Primijetite da čak i ranjenici iz Azovstala, dakle, ljudi zatočeni u nehumanim uslovima i osuđeni na predaju, bili su javnosti prikazani nasmijani, a ne uplašeni i uplakani. I to donosi rezultate: prošlo je skoro osam mjeseci od početka ruske agresije, a Ukrajina je i dalje u fokusu medija, i dalje ima podršku većine građana zapadnih zemalja iako je i njima ovaj rat donio mnoge probleme i iako bi možda ti problemi nestali da Zapad okrene leđa Ukrajincima”, kaže Janusz.
Ocjenjuje da je na Balkanu, nažalost, i dalje konstanta da države pokušavaju izvršiti pritisak na međunarodnu zajednicu na pogrešne načine.
“Kroz neke žalopojke, jadikovke, a ponekad, imam utisak, i emocionalne ucjene. Kakav je rezultat toga? Balkan je, a pogotovo Srbija i Bosna i Hercegovina, u političkom smislu marginalizovan, nije ni blizu vrha agende donosioca odluka. Ovakva komunikacija ide u prilog samo domaćim političarima, jer im kratkoročno donosi neke bodove kod glasača. Dugoročno, za države regije, ja tu ne vidim nikakve koristi”, zaključuje Janusz.
Postkonfliktnim društvima, društvima u kojima značajan dio populacije ima PTSP, u kojem je trauma najčešće naslijeđe novim generacijama, krajnje je neodgovorno simbole stradanja, etničkog čišćenja, ratnih zločina… koristiti u dnevnopolitičke svrhe. Svako neslaganje sa bilo kojim zvaničnikom, pa i međunarodnim, može se izraziti na normalne i demokratske načine. Pribjegavanje zloupotrebama stradanja nanosi štetu i niz posljedica, a najveća je, naravno, retraumatizacija.