“Nije bio ni oženjen”, tako se Mensur Mujičić sjeća svog brata Amira ubijenog u julu 1995.
Sutra će sahraniti njegovih pet kostiju.
Pronađene su prije pet godina, a Mensur je to saznanje godinama čuvao samo za sebe.
“Nisam ni majci ni porodici rekao. Jednostavno sam taj teret preuzeo na sebe, čekao sam da se još nešto kompletira da mi bude lakše reći majci”, kaže Mensur.
“Jer majka je već bila u godinama, bolesna. Nisam joj to mogao reći. Tek sam prošle godine uspio supruzi reći, s obzirom na njene česte upite – je li ima šta, je li šta javljaju – i tako sam joj rekao to za brata, da ima par kostiju”, dodaje.
Tajnu su skupa čuvali, nadajući se vijestima da je pronađen i ostatak tijela.
Mensur Mujičić sutra će ukopati pet kostiju brata Amira
Odlučio je da više ne čeka, jer je od smrti njegovog brata prošlo 30 godina i svjestan je da su šanse sve manje da pronađe ostatak tijela ubijenog brata.
Posljednji put vidio ga je skupa s ocem nakon pada Srebrenice u okolnim šumama kada su putem smrti krenuli ka Tuzli.
Kada je u mjestu Kamenica palo drvo i začuli se pucnji to su bile najjezivije scene koje Mensur nikada nije doživio, ni ranije u toku rata, ni kasnije u filmovima.
“I kad je palo, tada je nastala masovna paljba. Pucnjava. I nema ničega. To je bila nesnošljiva buka od pucnjeva. To nikada u životu nisam doživio. Mada sam cijeli rat proveo u Srebrenici, i doživio sam granatiranja, napade, pucnjeve – ali ta pucnjava se ne može ničim porediti”, sjeća se.
Od tada nije vidio ni oca ni brata.
“I tada sam se razdvojio od oca, od brata usred te pucnjave, i od amidžića.”
Amidžića je sreo kasnije na izlazu na zvorničkoj teritoriji, odakle su pobjegli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
Prvih dana, mjeseci i godina nakon rata nadao se da će razgovori prekinuti pucnjevima biti nastavljeni.
Vremenom i nada je bila sve blijeđa.
“Ja sam se nadao, ja sam očekivao svaki dan da će doći. Kad god neka grupa prelazi, stalno sam se raspitivao ima li ih. Sve sam čekao. Očekivao sam ih. I majka mi je bila živa tada i svi smo se nadali. Živjeli smo u toj nadi, ali kako su dani i mjeseci odmicali, tu nadu smo gubili”, priča nam Mensur.
Kada bi čuo korake svaki put bi u njemu živnula iskra nade da je to možda ipak njegov otac ili brat.
“Nikad nismo prihvatili da ih neće biti.”
Za oca zna da je zaklan, a način bratove smrti nikada nije saznao sa sigurnošću.
“Čuo sam od jednog čovjeka da se predao.”
Otac je bio na liniji slobodne teritorije, ali se vratio u nadi da će pronaći sinove, nakon čega je ubijen.
“Tražio nas je sve vrijeme. I kad su se jednom odmarali, bili su opkoljeni. Taj daidžić je nekako uspio izbjeći to opkoljavanje, sakrio se. Oni su valjda duboko zaspali. On je vidio svojim očima, i baš je meni i mojoj majci rekao: Nemojte ga čekati, neće vam nikad doći – zaklali su ga.“
Oca je pronašao 2003. u grobnici nedaleko od Zvornika. Te godine je i ukopan sa svim kostima.
Mevlida Omerović iz Sućeske sjedi pored iskopanog mezara u koji će sutra biti spušten tabut sa dvije kosti njenog supruga Hasiba zarobljenog 12. jula 1995. u Kravici.
„Tu su ga zarobili i strijeljali, ali smo pronašli te dvije kosti u Liplju, u Zvorniku“, priča Mevlida u izjavi za Buka magazin.
Odlučila je da nakon 30 godina ukopa supruga, jer misli da su šanse da prođe ostatak kostiju sve manje.
„Nema više, ukopaćemo ovo što ima. Da znamo gdje je, da dođemo na mezar, da proučimo fatihu“, dodaje Mevlida dok joj se niz lice sliva suza.
Prošlo je 30 godina od njegove smrti, ali njoj nije lakše, i danas je bol potpuno ista.
„Osjećam se kao da se to sad desilo, teško mi je“, dodaje.
Nikada joj neće biti jasno zašto je ubijen i zašto je njegov život u ranim 30-im naglo prekinut.
„Kad se sjetim njega i njegove mladosti, teško mi je, kad je trebao da bude sa svojom djecom oni su ga zarobili i strijeljali“, govori s tegobom na grudima uz dugi uzdah.
S njom će sutra biti i djeca koja već godinama žive u Sloveniji. Oni će sutra ukopati dvije očeve kosti pronađene 2013.
„Nema vajde više čekati, pretvaraju se kosti u prah“, kaže Mevlida.
Teško joj je, ali malo olakšanje je što će ukopati supruga, pa makar i dvije kosti.
Amirova i Mensurova majka nije dočekala da ukopa sina.
„Preminula je u februaru. Nikad nije otišla na mezar sinu“, kaže Mensur.