Istorijska posjeta srbijanskog predsjednika, Borisa Tadića, Vukovaru i njegovo izvinjenje za zločine koje je Jugoslovenska armija počinila u tom gradu u istočnom dijelu Hrvatske, je posljednji u nizu koraka koje su vođe sa prostora bivše Jugoslavije napravili na putu ka pomirenju.
Ovo nije prvo izvinjenje za ratne zločine ili pomirbena gesta u regiji. Taj proces je započeo kada se crnogorski vođa, Milo Đukanović, 2000. godine izvinio za ulogu koju je njegova zemlja imala u opsadi hrvatskog grada Dubrovnika.
Hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, odigrao je ključnu ulogu u promjeni atmosfere u odnosima širom regije u posljednje vrijeme. Njegova posjeta Bosni ove godine i njegovo odavanje počasti srpskim žrtvama rata u Hrvatskoj u Paulin Dvoru, ulili su novu energiju u proces pomirenja i podstakli srbijansku stranu da učini isto.
Dalji pokazatelj promjena u atmosferi u regiji je nedavno izvinjenje Bakira Izetbegovića, novoizabranog bošnjačkog (muslimanskog) člana bosanskog predsjedništva, za zločine počinjene od strane muslimanske armije u Bosni i Hercegovini.
Međutim, izvinjenja i geste pomirenja su i dalje rijetki u Bosni i Hercegovini, zbog čega se postavlja pitanje zašto većina takvih inicijativa uglavnom dolazi iz vana, kada je upravo u Bosni bilo najviše žrtava tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije.
Odgovor je da suočavanje sa prošlošću i izvinjavanje za zločine počinjene od strane država u ime nacije zahtijeva dva faktora: odgovarajuće političke okolnosti i hrabre lidere.
U Hrvatskoj i Srbiji, rat je stvar prošlosti. To i dalje ostaje kontroverzna tema, ali je rat odavno završen. U Bosni, s druge strame, prošlost je itekako živa. Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine je okončao rat, ali nije pomirio različite vizije zemlje koje imaju bošnjačke, hrvatske i srpske elite.
Zbog toga rat i danas ima implikacije za politički život u Bosni.
Još uvijek postoji strah među bosanskim elitama da bi ih priznavanje ratnih zločina moglo delegitimizirati. U entitetu bosanskih Srba, Republici Srpskoj, lokalna elita strahuje da bi priznavanje zločina počinjenih tokom uspostavljanja Republike Srpske moglo ugroziti njen opstanak.
Bošnjački političari jednako oklijevaju da priznaju da je bosanska armija počinila zločine, jer to podriva status Muslimana kao glavnih žrtava rata od 1992. do 1995. godine. Hrvati u Bosni se brinu da bi njihova sadašnja marginalizacija bila opravdana ako bi priznali odgovornost za zločine.
Bosni nedostaje elita koja ima hrabrost da prizna potrebu da se prevaziđu nacionalističke narative i da se napravi korak u susret drugim zajednicama. Izbori se i dalje dobijaju tako što svaka grupa naglašava svoj nacionalni identitet i ostaje u defanzivi.
Dok god politička atmosfera bude zatrovana kao što je bila prethodne četiri godine, dok god nema spremnosti na kompromise kako bi država bolje funkcionisala i kako bi se prevazišle političke podjele – biće teško osloboditi se prošlosti.
Za rješavanje ove bezizlazne situacije će biti potrebna hrabrost. U tom smislu, nedavna gesta Izetbegovića je dobrodošla, ali cjelokupna atmosfera u zemlji daje malo nade da će najnoviji razvoj događaja u regiji i ovdje naići na plodno tlo u skorije vrijeme.
Florian Bieber je politikolog koji se bavi međuetničkim odnosima, etničkim konfliktom i nacionalizmom, sa fokusom na Balkan. Trenutno profesor za jugoistocne evropske studije na Univerzitetu u Grazu. Urednik je Nationalities Papers .
Tekst prevela i prilagodila Milica Plavšić