Ispred Administrativne službe grada Banjaluke, na trideseti dan održavanja protesta, jutros u 9 časova, okupio se veliki broj pripadnika inicijative “Park je naš” da bi u vrijeme početka gradske skupštine opet ukazali na problem za koji se bore.
“Građaski protesti su od početka bili usmjereni na objelodanjivanje svih dokumenata i javnih akata u vezi sa dodjeljivanjem javnog prostora firmi Grand Trade. Transparency international BiH u dva navrata je slao zahtjev za pristup informacijama Skupštini Grada Banjaluka i potom urgenciju, s ciljem preispitivanjem transparentnosti dodjeljivanja zemljišta kompaniji Grand Trade. Pristup ovim dokumentima i dalje ostaje zatvoren”, ističe se iz ove inicijative u otvorenom pismu članovima Skupštine grada Banjaluka.
Apeluju na Administrativnu službu i Skupštinu grada Banjaluka da poštuju zakonske procedure i dostave tražene dokumente, koji bi po Zakonu o slobodi informacijama trebalo da budu javno dostupni.
Performans
Banjalučanka Tijana Šušnica izvela je umjetnički performans koji je u pola izvođenja bio prekinut od strane policije. Policija je rekla Tijani i ljudima koji su joj pomagali da se moraju pomjeriti sa strane ulice na kojoj je Administrativna služba grada. No, to nije zaustavilo performans koji se, nakon toga, odvijao na ulici.
Tijana Šušnica: Dijagnoza -Apendicitis (upala slijepog crijeva)
Naša država se zagrcnula kapitalnim zalogajem i uskoro će da povrati, a pri tome joj smeta kost u grlu – kultura. Nusproizvodi komunizma u organizmu koji mutira u kapitalizam teško su svarljivi. Mutacije su vidljive, ali lijekovi su skupi. Mozgovi se odlijevaju, a inteligencija sputava. Umjetnost(kultura) – slijepo crijevo naše države, već dugo je pod upalom.
Infekciju ovog ionako rijetkog fenomena u Banjaluci izazvala je nemogućnost gradskih i kulturno-umjetničkih institucija da se prilagode promjenama u savremenim umjetničkim stremljenjima, kao i konstantno odbijanje istih da evoluiraju. Umjetnost u postindustrijskom dobu nije više elitna i manjinska, a takođe nije hermetična, namjenska i bez poruke. Misija umjetnosti jeste izražavanje angažovanog stava i provociranje na razmišljanje, a sredstva kojima se izražava nisu ograničena. Kako i kada će u kulturnim institucijama u Republici Srpskoj ova misija dobiti partnera, i kada će kulturne institucije prestati biti same sebi dovoljne i zatvorene, veliko je pitanje.
Mediokritetska filozofija i odbijanje da se prihvate novi višemedijalni načini izražavanja umjetnika ostavljaju nas po strani od svega šta su pozitivni globalni trendovi u umjetnosti. A to je formirati i izraziti angažovani stav i prenijeti poruku primjenom svih medija. Umjetničko djelo traje koliko i poruka koju nosi i koja je na ovaj ili onaj način stigla do okruženja i izazvala reakciju. Ovako shvaćena umjetnost talasala bi i prenosila poruke u širu društvenu zajednicu, i uticala bi na formiranje civilnog društva. A od kakvog bi to značaja bilo za naše kvaziispolitizirano društvo u kojem se odnosi stvaraju na principu plemenske, rođačke, zemljačke, religiozne i svake druge pripadnosti (radna mjesta se dobijaju na „staru slavu“ – prosjek godina zaposlenih se približava broju 70, zatim na faktor simpatičnosti, ili preko veze, dok se direktorska mjesta dobijaju na osnovu stranačke i nacionalne pripadnosti).
Nema ništa loše u pripadnosti, ali da bismo mogli pripadati drugima prije svega moramo pripadati sami sebi. A tu nastaje problem. U gradskim kulturnim i drugim institucijama bilo kakvo manifestovanje samosvijesti, autonomije i drskosti da se izraziš na sebi svojstven način, nagonski se odbacuje i bez pokušaja uvida. Možemo pretpostaviti da je u pitanju nedovoljno znanje i neobaviještenost „kreatora kulture“ koji institucije čine i predstavljaju, ali prije bi se reklo da je u pitanju strah i odbacivanje svega što im nije dovoljno razumljivo i ne uklapa se u etabliranu mediokritetsku predstavu o umjetnosti. A možda je riječ i o strahu od neželjenih promjena.
Posljedice su višestruke: s jedne strane učmala sredina sama sebi dovoljna bez pozitivnih osvježavajućih vjetrova, a s druge strane marginalci, edukovani i obrazovani umjetnici (označeni kao „disidenti“), koji su prinuđeni između sebe komunicirati van institucija.
Jedna od glavnih uloga javnih institucija trebalo bi da bude i edukacija društva kroz umjetnost, ali saznanje o umjetnosti seže do 20. vijeka i, na nesreću savremenih i obrazovanih umjetnika i našeg društva, tu i prestaje, jer o umjetnosti se razmilšlja samo ako je u službi nacionalnih interesa. Umjetnici su u takvoj klimi prinuđeni da vrše misiju edukacije društva, kao i ulogu „kreatora kulture“, da stvaraju pogodnu klimu, pa tek onda da se nesputano izražavaju. Ovakva situacija destimuliše i degradira umjetnost i umjetnike, jer pojedinac preuzima ulogu institucije. On, po pravilu, prvo objašnjava činjenicu da je industrijsko doba prošlo, a postindustrijsko, informatičko, nastupilo, jer i apstrahovanje je još uvijek jedva shvatljiv pojam. Svaki pokušaj pojedinca da prezentuje svoj rad institucijama sputava se opravdanjima kao što je neafirmisanost u umjetnosti i društvu, što direktno prikazuje pojedinca kao neformiranog. Po pravilu, formirani umjetnici imaju 80 godina i retrospektivnu izložbu. Retrospektivne izložbe su od institucija jedine priznate, i one, po mišljenju „kreatora“, čine jednog umjetnika formiranim. Biti formiran u umjetnosti znači biti konačan, ograničen, pa samim tim i neproduktivan. Ostali pokušaji samo-promocije mlađih umjetnika u našim institucijama ostaju locirani u atmosferi »mala bara, puna krokodila«, opet po pravilima igre zvaničnih institucija.
Dalje, ono što će da dovede do odstranjenja slijepog crijeva – umjetnosti – kulture iz organizma naše države jeste činjenica da su stotine studenata Akademije umjetnosti u Banjaluci tokom devet godina postojanja ove institucije „neformirani i neafirmisani umjetnici“, jer ih se samo desetak afirmisalo i infiltriralo u naše institucije. Njihova pripadnost postojećim lobijima zvaničnih institucija koje se bave umjetnošću važnija je od umjetnosti.
Evolucija umjetnosti se usporava konstantno. Muzeji ostaju polu-prazni, kulturna ponuda ne postoji, galerije ne mogu da funkcionišu bez dodatnog izvora prihoda, škole i fakulteti ne vrše svoju funkciju, društvo stagnira.
Press konferencija
Danas je održana i press konferencija na kojoj su predstavnici 12. udruženja građana koja su dala podršku inicijativi “Park je naš”. Između ostalog, učesnici su govorili o dokumentaciji koja se traži od nadležnih institucija, pravnim koracima koji su do sada preduzeti, pisanju pojedinih medija o slučaju park, kao i ulozi policije na samim protestima.
“Građani već mjesec dana ukazuju na neregularnosti povodom ovog slučaja. Nastavićemo da tražimo dokumentaciju, a okupljanja građana će se i dalje nastavljati istim tempom”, rekao je za BUKU Modrag Dakić iz Centra za životnu sredinu.
Pogledajte kako je bilo jutos u centru Banjaluke:
