U mjestu Pribraća kod Donjeg Vakufa, živi Ljubo – čovjek iz nekih boljih vremena
Danas ima 88 godina i kaže da mu je savjest mirna, jer nikada nikome nije učinio nažao. Njegov život, prepleten prijateljstvima, ratom, gubitkom i otpornošću, svjedoči da ljudskost može da preživi i najveće istorijske lomove.
Prije rata, Pribraća je bilo selo sa većinskim srpskim stanovništvom. Ljubo je bio vozač autobusa – jednostavan, vrijedan čovjek, poznat u selu po svojoj pristupačnosti i mirnoj naravi. Narod me je zavolio kroz taj posao. I Muslimani, i Srbi, i Hrvati – svima sam bio isti Ljubo – kaže sa blagim osmijehom
Ali onda su došli dani kad su osmijesi ućutali, a sela opustjela.
Tokom ratnih godina, Ljubo i njegova porodica su izbačeni iz svoje kuće. Nisu imali gdje. Ali spas je došao iz potpuno neočekivanog pravca – od komšije muslimana, Malkoša Ramadana, čovjeka kod kojeg su, kako kaže, “našli zaklon, kao kod rođenog brata”. Ramadan ih je primio u svoj dom u Dubravama kod Gradiške, podijelio s njima sve što je imao i hranio ih punih tri mjeseca.
– Njegova kćerka se udala dok smo mi živjeli kod njega. Nismo se ni osjećali kao gosti, nego kao porodica. A onda sam kasnije, poslije rata, čuo da je Ramadan umro… Teško mi je to palo. Nismo se ni pravo oprostili – izgovara Ljubo, s pogledom koji ne traži sagovornika – kao da priča s nekim koga i dalje nosi u mislima.
Nakon rata, selo Pribraća se promijenilo. Većina srpskih porodica je otišla. Ostale su samo dvije kuće i četiri duše – Ljubo, njegova supruga, brat i snaha. Ipak, Ljubo nije oklijevao. Vratio se u svoju kuću u Donji Vakuf – prvi među svima.
– Niko me nije poprijeko pogledao – kaže sa zahvalnošću u glasu. Idem uzdignute glave. Komšije me pozdravljaju, svako zna ko sam i šta sam. Moja žena i ja se sjajno slažemo sa svima. Ne dam da me zatruje mržnja, jer ona ne vodi ničemu – kaže on, piše Stil.
Jedini incident koji pamti iz tog perioda bio je upad lopova u njegov dom dok su bili u Novom Sadu.- Nisu uzeli mnogo – nešto sudova i malo rakije – ali više od samog čina, Ljubu je zaboljela nemoć. Bio sam u Novom Sadu kad me ta informacija pokosila
Komšije su mi odmah rekle ko je to uradio. I danas to pamtim ne zbog krađe, nego zbog toga što su komšije bile iskrene pa mi odmah rekle ko je to učinio – rekao je on.
Ljubo danas živi mirno. Njegova djeca su se rasula po svijetu: jedan sin u Novom Sadu, drugi u Sarajevu, a kćerka u Americi. Kaže da se ne brine za njih – “lako se oni prilagođavaju, nisu zlonamjerni, to su na mene povukli.”
Za volanom autobusa proveo je 30 godina. Danas vozi sjećanjima kroz puteve koje je nekad prelazio sa stvarnim putnicima – iz sela u grad, iz prijateljstva u zahvalnost, iz tuge u mir.
– Mene rat nije promijenio. Nisam dozvolio. Ja sam Ljubo. Čovjek sam, pa tek onda Srbin. A Ramadan, moj komšija, on je bio čovjek isto tako, pa tek onda musliman – kaže Ljubo.
Priča iz Pribraće nije samo priča o ratu. To je svedočanstvo o tome da u najtežim vremenima svijetle oni ljudi koji ostaju ljudi. Ljubo je jedan od njih. Njegova tišina nosi više istine nego mnoge riječi – i podsjeća nas da je ljudskost nešto što ne može da izgori ni u vatri mržnje.