Kroz razgovor, Bećirović je definisala šta sve jeste nasilje nad
ženama, fenomen nasilja smjestila u kontekst našeg patrijarhalnog društva i
zbilje koju živimo, ali i govorila o postupanju prema ženama koje su preživjele
nasilje, tretmanu počinitelja, odnosu javnosti, institucija i medija prema ovom
složenom problemu koji nije samo rezervisan za naše društvo i socijalno
zapuštene zajednice, nego je sveprisutan.
„Sva istraživanja, statistike i evidencije govore o tome da ne samo u BiH,
nego u cijelom svijetu kada se dešava nasilje u javnom prostoru ili unutar
partnerskog ili bračnog odnosa, preko 90% su počinitelji muškarci, a žene su
žrtve. Različiti su razlozi za to, prije svega uvjerenja, predrasude i patrijarhalni
kontekst, kada govorimo o našem društvu. Muškarci su jači spol i u tom smislu
žene su više izložene raznim oblicima nasilja. Ono što je dodatni problem jeste
pitanje uvjerenja, odnosno razumijevanja ove problematike, jer vrlo često
nasilje opravdavamo, izostavljajući da razumijemo da je za svaki oblik nasilja
kriv isključivo onaj ko to nasilje vrši, a da je žrtva ta koja nije odgovorna
za nasilje koje se dešava.“- pojašnjava Bećirović.
Govoreći o oblicima nasilja nad ženama, naša sagovornica kaže da su osnovne
vrste nasilja fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko, ali da se one uglavnom
zajedno dešavaju: „Kada pričamo o nasilju nad ženama, najčešće mislimo na
fizičko nasilje, jer je ono vidljivo i imamo dokaze da se to dogodilo. I same
žrtve se vrlo često obraćaju za pomoć instituciji ili nevladinoj organizaciji tek
kada imaju vidljive povrede iz prostog razloga što u tom trenutku imaju dokaze
da se to dešava i samim tim žrtvi je lakše otići u instituciju i prijaviti da
je nečemu takvom izložena. Tek nakon razgovora i daljnjim tretmanom, uglavnom
vidimo da je osim fizičkog nasilja tu prisutno i psihičko nasilje i nažalost
seksualno, ali nerijetko i ekonomsko koje je teže dokazivo. Ono što je važno da
znamo jeste da je vrlo rijetko prisutan samo jedan oblik nasilja. To imamo samo
u slučajevima silovanja, ali kada govorimo o partnerskim odnosima vrlo često je
to kombinacija svih ovih oblika. Nasilje se dešava u svim krugovima, u ruralnim
i urbanim sredinama, razvijenim i nerazvijenim zemljama, u zajednicama sa
visokoobrazovanima, ili onima koji to nisu. Ono što je razlika kad govorimo o
psihičkom nasilju je to što oni koji su visoko obrazovani koriste razne
„kreativne metode“ prilikom psihičkog zlostavljanja žrtve nasilja. Oni koji su
nižeg obrazovnog statusa su uglavnom fizički nasilni ili vrše seksualno nasilje
prema žrtvi nasilja.“
Na pitanje zašto žena koja doživljava nasilje u braku/partnerskom odnosu
odbija da prihvati to što joj se dešava, Bećirović navodi nekoliko razloga među
kojima su strah da bi počinitelj mogao povrijediti nekoga njoj bliskog, stigma,
odgovornost, činjenica da su i naše pretkinje trpile, te sam ciklus nasilja koji
ne rezultira odmah fizičkim nasiljem: „Ciklus nasilja se odvija kroz nekoliko
faza. Prva faza je nasilni čin kada se dešavaju situacije koje mogu biti rizici
da se nasilje dogodi. U tom trenutku osoba pokušava da spriječi takav ishod
ugađajući potencijalnom nasilniku kako bi spriječila da se nasilje dogodi i
ublažila tu situaciju, jer je uvjerena da je njeno ponašanje razlog da se
nasilje dogodi i iz te uloge dolazi osjećaj odgovornosti i krivnje da je ona
odgovorna za nasilje. Druga faza je sam nasilni događaj. Žrtva nasilja je u
šoku, u strahu je i odlazi u instituciju u potrazi za pomoći i podrškom. U tom
trenutku počinitelj nasilja počinje da se izvinjava i kaje i želi da dobije još
jednu priliku. On u tom trenutku možda to i želi, ali to ne može napraviti sam,
bez stručne pomoći i podrške. U trenutku kada on obeća da će se promijeniti,
žrtva nasilja istinski želi da mu vjeruje, da mu da priliku i šansu u želji da
spasi tu zajednicu. Tada se nerijetko vraća i zaustavlja proces svjedočenja i
kažnjavanja počinitelja nasilja. Nakon povratka traje faza tzv. medenog
mjeseca, gdje sve djeluje idilično, do sljedeće faze nasilnog čina.
Istraživanja stručnjaka govore o tome da je potrebno oko sedam izlazaka iz
nasilnog odnosa, dok žrtva nasilja na kraju ne prekine krug nasilja.“
Veliki broj žrtava se ne usuđuje da prijavi nasilje zbog nepovjerenja u
institucije, ali naša sagovornica naglašava da su to propusti neodgovornih pojedinaca
koji rade u institucijama i koje treba sankcionisati, a da same institucije i
civilni sektor, iako potkapacitirani, daju sve od sebe i prave velike pomake
kada je u pitanju tretiranje nasilja nad ženama kod nas: „U određenim
situacijama u institucijama imamo propuste pojedinaca. To nisu propusti
institucija, nego treba govoriti o individualnoj odgovornosti, kada žrtva
nasilja ne dobije adekvatnu reakciju nakon što se obrati za pomoć. Prvi kontakt
može da bude vrlo presudan. Kao što može da ohrabri žrtvu nasilja da se zaštiti
do kraja, tako isto može da je potpuno udalji od puta izlaska iz kruga nasilja.
Svako od nas mora biti svjestan koliko je važan prvi kontakt i povjerenje.”
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici je definisana odgovornost svakog od
nas kao građanina da reagujemo kada sumnjamo na nasilje ili mu svjedočimo, što
implicira da smo svi kao društvo odgovorni za nasilje koje se dešava oko nas.
Važno je da edukujemo mlade o tome da je nasilje krivično djelo i da ne postoji
opravdanje za njega, da žrtvi nasilja vjerujemo i pružimo joj adekvatnu
podršku, a ne da okrećemo glavu. Najmanje što možemo da uradimo kao građani
kada svjedočimo nasilju je da ga prijavimo na SOS telefon ili policiji. To je
promjena svijesti kada shvatimo da smo obavezni da reagujemo. Promjenom
svijesti dolazimo do promjene uvjerenja i razbijanja predrasuda.
Osim podrške i zaštite žrtava nasilja i sankcionisanja počinioca nasilja,
neophodno je raditi i na obaveznom psiho-socijalnom tretmanu počinioca, jer se
na ovaj način sprječava nastavak nasilja i recidivi su vrlo rijetki nakon što
počinioci prođu kroz ovaj tretman.
Važno je i da mediji na pravilan način izvještavaju o nasilju nad ženama,
izbjegavajući senzacionalizam i sekundarnu viktimizaciju, jer takav sadržaj
žene koje trenutno trpe nasilje ne motiviše da ga prijave i stvara nepovjerenje
u institucije.
Mr.sci. Fatima Bećirović je socijalna radnica, supervizorica u
psihosocijalnom radu i geštalt psihoterapeutica u edukaciji pod supervizijom.
Ima dugogodišnje radno iskustvo u oblasti nasilja u porodici.
Od 2016. – danas, angažirana je kao projektna koordinatorica u Gender
Centru Federacije BiH na poslovima vezanim za izradu i provedbu Strategije za
prevenciju i borbu protiv nasilja u prodici, aktivnosti vezane za podršku
uspostavi i jačanju općinskih multisektorskih timova i kantonalnih koordinacionih tijela (sastanci, konferencije,
edukacije…). Aktivna je članica strukovnih udruženja: Asocijacije socijalnih
radnika Kantona Sarajevo i Asocijacije supervizora u BiH.
U periodu od 2002. do 2016. godine direktno je radila sa žrtvama nasilja i
počiniteljima nasilja (UG Vive Žene Tuzla). Edukatorica je u okviru edukacija
za rad sa žrtvama nasilja u porodici i edukatorica u okviru edukacije
provođenja zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana počinitelja
nasilja. Članica je različitih radnih
grupa za izmjene i izradu zakona, podzakonskih akata, strategija i programa
obuke.