Odlukom Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, predmet kultura religija neće se izučavati kao zaseban sljedeće školske godine u srednjim školama. Umjesto toga kultura religija će se izučavati kao dodatan modul školskog predmeta demokratija i ljudska prava.Ministar Kasipović tvrdi da je ovakvu odluku Ministarstvo donijelo na osnovu rezultata anonimne ankete sa roditeljima, nastavnicima i učenicima koju je sproveo Republički pedagoški zavod.
Predmet je izučavan u eksperimentalnoj fazi u svim srednjim školama RS u drugom polugodištu 2008/2009, nakon čega je sprovedena anketa i urađena evaluacija rezultata.
Zamišljeno je da predmet podučava o religijama i poštovanju različitosti u vidu praktičnog znanja koje učenici i učenice mogu sprovoditi u svakodnevnim interakcijama sa ljudima iz vlastitog okruženja. Težište izučavanja trebalo bi biti razvijanje i podsticanje tolerantnog suživota svih ljudi u BiH ukazujući na sličnosti između četiri glavne religije. Učenici bi se trebali upoznati sa tradicijom najzastupljenijih religija u BiH i naučiti kako da na praktičan način prepoznaju, razumiju i poštuju vjerske različitosti društva u kojem žive. Cilj je vratiti međureligijsku toleranciju koja je porušena nakon rata.
Od samog početka ideji o uvođenju ovog nastavnog predmeta u srednje škole BiH snažno su se protivile vjerske zajednice. Kada je u pitanju Republika Srpska, Srpska pravoslavna crkva organizovala je obimnu kampanju. Predstavnicima SPC bilo je sporno sve: naziv predmeta, sadržaj udžbenika, kompetencija nastavnika koji su ga predavali, uvođenje predmeta prema njihovim tvrdnjama samo u RS. Strahovi SPC bili su veliki. Govorilo se da je predmet usmjeren protiv vjeronauke, da je cilj da se vjeronauka istisne i iz osnovnih škola, da je u pitanju direktan napad na pravoslavlje, da se „pljuje“ po svemu što je Hristovo, pravoslavno, svetosavsko, srpsko. Tražili su da se udžbenici dorade i da predmet predaju diplomirani teolozi, a sociolozi, filozofi, istoričari samo ako su vjernici.
Kampanja SPC je kulminirala organizovanjem javnih tribina i lijepljenjem plakata protiv kulture religija u Bijeljini. Priča se proširila i do Srbije, svoje učešće na tribinama uzeli su i Slobodan Antonić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Ljubomir Protić, direktor Zavoda za unaprijeđenje obrazovanja i vaspitanja u Beogradu, Boško Obradović, jedan od urednika časopisa „Dveri srpske“, iako se tematika uvođenja ovog školskog predmeta ne odnosi na Republiku Srbiju. Na plakatima polijepljenim u Bijeljini nacrtan je Sotona koji u desnoj ruci drži pehar sa natpisom smrt ispružen prema dvoje djece, a pod lijevom rukom dvije knjige – na jednoj piše kultura religija, a na drugoj smrt pravoslavlju. U lijevom gornjem uglu nacrtan je lik Isusa Hrista sa knjigom u ruci. U gornjem dijelu plakata piše: Mnogi će doći u ime moje, a u donjem – Pazite da vas ne prevare. Plakat simbolizuje gledanje SPC na kulturu religija a jedan od njegovih autora je vjeroučitelj Vaso Popović.
Predstavnici SPC su potpuno zaboravili ili svjesno prelazili preko činjenice da se ne radi o vjeronauci, nego o predmetu koji sa sociološkog stanovišta posmatra religije, što nam je potvrdio ministar Kasipović. U sekularnoj državi kakva je BiH, barem formalno, predstavnici vjerskih zajednica nemaju šta tražiti u donošenju planova i programa za pojedine školske predmete. Svako njihovo prisustvo u tom procesu je suvišno i nepredviđeno zakonom.
Ministarstvo prosvjete i kulture RS podleglo je pritisku crkve samim uvažavanjem i razmatranjem njihovog stava, a podložnost je potvrdilo saradnjom na doradi udžbenika i dodatnoj edukaciji nastavnika. Po ovoj iskrivljenoj logici predstavnici SPC bi mogli tražiti da se izmijene udžbenici sociologije ako se u njima govori, na primjer, o marksisitičkom gledanju na religiju. Ili bilo kojem drugom koje se ne dopada kleru.Visoki i niži zvaničnici crkve mogli bi optužiti Ministarstvo da postojanjem sociologije u nastavnim planovima vodi borbu protiv pravoslavlja.
Zadovoljstvo zbog pronalaska opšteprihvatljivog rješenja oko spornih pitanja u vezi kulture religija izrazio je episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda. Čini se da su svi zadovoljni.
„Odlučivši da se kultura religija izučava kao modul predmeta demokratija i ljudska prava Ministarstvo prosvjete i kulture RS donijelo je jedino moguće i realno rješenje. Rezultati ankete su pokazali da se nisu stekli uslovi za uvođenje kulture religija kao zasebnog predmeta ali da postoji značajna zainteresovanost učenika za sticanje znanja o drugim religijama“ rekao nam je ministar Anton Kasipović.
Kasipović tvrdi i da Ministarstvo nije podleglo pritisku vjerskih zajednica koje su se protivile uvođenju obrazlažući to nastojanjem Ministarstva da potisne vjeronauku iz osnovnih škola. Kaže da to nije bila njihova namjera, nego da uvedu predmet koji će učenicima pružiti osnovna znanja iz religija sa sociološkog aspekta.
„Pošli smo sa stanovišta da živimo u multietničkoj i multikuturalnoj sredini u kojoj je preporučljivo, zbog trajne izgradnje mira i dobrosusjedskih odnosa , da nam djeca uče o religiji onog drugog. Smatram da je dragocjeno i veoma važno da dijete zna, na primjer, šta je slava i kako se slavi, odnosno šta je Ramazan ili Uskrs i na koji se način obilježava“, navodi ministar Kasipović.
Suprotno ovim tvrdnjama ministra, radio „Slobodna Evropa“ je objavio da je Kasipović rekao da je odluka donesena zbog primjedbi vjerskih zajednica i Međureligijskog vijeća BiH.
U misiji OEBS-a nisu ni iznenađeni ni razočarani ovakavim raspletom. Podržavaju odluku Ministarstva i smatraju da je to kompromisno rješenje koje zadržava osnovno znanje o sve četiri velike religije u BiH u nastavnom planu i programu. Ipak izražavaju zabrinutost jer nisu sigurni kako će odluka biti sprovedena u praksi, odnosno da li će možda rezultirati time da se manje vremena posvećuje učenju o drugim religijama. Smatraju da Ministarstvo nije podleglo pritisku Srpske pravoslavne crkve.
„Srpska pravoslavna crkva je vrlo jasno izrekla svoj stav, naročito pred kraj pilot polugodišta i prije istraživanja. Međutim, ministar Kasipović je uveo taj predmet kao eksperimentalni u januaru 2009. i pored pritiska iz SPC da to ne učini, i time već dokazao svoju odlučnost da pruži učenicima srednjih škola predmet koji ih podučava o drugim velikim religijama u BiH osim njihove. Nemojmo zaboraviti da je uvođenje kulture religija bilo u isključivoj nadležnosti ministra obrazovanja – a mi smo pozdravili njegovu hrabru odluku“, navodi glasnogovornica misije OEBS-a u BiH Mersiha Čaušević – Podžić.
Iz misije OEBS-a osuđuju što je nedostatke projekta iskoristila SPC u svojoj kampanji protivljenja da diskredituje kulturu religija u cjelini i da žigoše podučavanje o religijama kao napad na samu religiju, što jednostavno nije slučaj. Konstatuju da konačan rezultat izgleda kao ohrabrujući, iako prilično rijedak primjer razumnog kompromisnog rješenja.
Ipak, u misiji su bili zabrinuti nakon što su dobili kopiju pitanja iz ankete Republičkog pedagoškog zavoda. Smatraju da nije sporno što je anketa bila anonimna i da se u odlučivanju u osjetljivim oblastima kao što je podučavanje o religijama ne treba bazirati isključivo na rezultatima jednog istraživanja, nego na nizu razloga.
„Dobili smo kopiju pitanja iz istraživanja prije nego što je ono objavljeno, a naša zabrinutost, koju smo prenijeli Ministarstvu nakon što je potkrijepljena nezavisnom analizom koju su obavila dvojica stručnjaka za procjenu iz SAD-a, je bila u vezi sa tim da su instrumenti ocjenjivanja bili tehnički prilično slabi u smislu valjanosti koncepta i sadržaja (na primjer, ispitanicima je dat neuravnotežen spektar opcija za odgovor)“, kazala je Mersiha Čaušević-Podžić.
I zaista, ono što baca sjenu na namjere Ministarstva prosvjete jeste analiza statističkih podataka o evaluaciji eksperimentalnog predmeta kultura religija, koju je sproveo Republički pedagoški zavod. U Zavodu su koristili čudne i sumnjive metode u zaključnom razmatranju.
Tako iz Zavoda navode da se „na osnovu analiziranih obrađenih statističkih podataka iz uzorka istraživanja ne može zaključiti u korist uvođenja nastavnog predmeta kultura religija u prvi razred srednjih škola“.
Zaključak temelje na sljedećim činjenicama: da 36,3% učenika i 32,3% roditelja ne podržava uvođenje predmeta, a 21,9% učenika i 22,4% roditelja se izjasnilo ravnodušnim. Iz ovoga u Zavodu izvode zaključak da se ukupno 58,2% učenika i 54,7% roditelja nije izjasnilo za uvođenje predmeta u srednje škole. Što formalno jeste tačno ako se posmatra na taj način.
Međutim, 41,8% učenika i 45,3% roditelja podržava uvođenje predmeta dok je 21,9% učenika i 22,4% roditelja ravnodušno. Iz čega se može zaključiti da 63,7% učenika i 67,7% roditelja nije protiv uvođenja predmeta, samo ako se promijeni perspektiva gledanja. Jer ravnodušne učenike i roditelje kad se posmatra na ovakav način može se svrstati u obadvije kategorije, a najpoštenije bi bilo ne svrstati ih u nijednu jer su oni ravnodušni, ni za ni protiv. Metodologija Zavoda je sasvim pogrešna.
Treba napomenuti da ni od Ministarstva ni Republičkog pedagoškog zavoda nismo dobili odgovore na pitanja koliko ispitanika je trebalo biti dovoljno da se premet izučava kao zaseban i ko je postavio kriterije dovoljnog broja.
Zavod dalje navodi braneći svoju tezu da je 39% učenika izjavilo da im nije važno da izučavaju ovaj predmet, dok ih je 30,3% ravnodušnih, iz čega zaključuju da 69,3% učenika ne smatra važnim izučavanje kulture religija. Što ovoga puta nije tačno. Jer 30,3% ravnodušnih nije izjavilo da ne smatra važnim izučavanje ovakvih sadržaja a imali su tu opciju u odgovoru. Njihovo svrstavanje u tu kategoriju je pogrešno tumačenje.
Pitanje je glasilo: Da li ti je važno da izučavaš sadržaje koji se odnose na druge religije? Ponuđeni odgovori: izuzetno mi je važno (3,4% učenika ), važno mi je (27,3%), ravnodušan sam (30,3%), nije mi važno (19,9%) i uopšte mi nije važno (19,1%). Iz čega se jasno vidi da je Zavod ovdje pogrešno tumačio rezultate.
Navode iz Zavoda da 35,9% učenika nema interes za izučavanje, a 24,5% učenika su ravnodušni, što prema njima znači da 60,4% učenika nije izrazilo interesovanje za izučavanje predmeta. Što ponovo nije tačno, 24,5% ravnodušnih se ne može ubrojati u one koji nemaju interesa za izučavanje jer to nisu eksplicitno naveli a imali su tu opciju u odgovoru.
Pitanje je bilo: Da li te interesuje izučavanje predmeta kultura religija? Ponuđeni odgovori: mnogo me interesuje (8,9% učenika), interesuje me (30,7%), ravnodušan sam (24,5%), ne interesuje me (17,2%) i uopšte me ne interesuje (18,7%). Iz čega se vidi da je Zavod ponovo loše tumačio rezultate u zaključku.
Posebna priča je selektivnost pri izboru uzorka istraživanja gdje je Zavod odabrao samo one odgovore za koje je smatrao da im idu u korist, a odgovore nastavnika je potpuno odbacio tumačeći to egzistencijalnim potrebama.
„Opredjeljenja nastavnika su u korist uvođenja novog predmeta, što je u suprotnosti sa odgovorima učenika i roditelja, a potvrđeno je niskim korelacijama. Ovakvo opredjeljenje nastavnika može se tumačiti egzistencijalnim potrebama“, navode iz Zavoda.
Čime ponovo grubo izvrću rezultate. Jer većina i učenika i roditelja je procentualno bila na strani uvođenja ovog predmeta, a tumačenje odgovora nastavnika egzistencijalnim potrebama nije opravdano. Kulturu religija su predavali nastavnici sociologije, filozofije, istorije, ljudi već zaposleni, sa redovnim primanjima. Ako su u Zavodu smatrali da su nastavnici opterećeni egzistencijalnim problemima i da zbog toga ne mogu trezveno pristupiti anketiranju, zašto su tražili njihovo mišljenje?
Sve ove primjedbe dolaze nakon činjenice da je anketa bila anonimna, znači i ove rezultate Zavoda je nemoguće dokazati. Zašto je anketa bila anonimna? Zašto izjašnjavanje o školskom predmetu zahtjeva anonimnost?
Poslije ovako proizvoljnog tumačenja ankete imamo pravo posumnjati i u autentičnost odgovora koji su stigli u Republički zavod. Način na koji je Zavod obradio rezultate navodi na sumnju u iskrenost opredjeljenja da se istraživanju priđe objektivno, sa željom da se saznaju stvarni pokazatelji. Odgovor Ministarstva prosvjete da rezultati ankete nisu pokazali da su se stekli uslovi za uvođenje predmeta poslije ovoga nije uvjerljiv. Republički pedagoški zavod je pod ingerencijom Ministarstva, stoga je teško vjerovati u iskrenost nakane ljudi iz Ministarstva koji su odlučivali. Nije lako vjerovati da sami nisu bili svjesni nedostataka u konceptu a posebno u tumačenju rezultata ankete na osnovu koje su odlučili. Ako je uopšte istina da su na osnovu nje odlučili jer postoje različite izjave ministra. Obrazloženje misije OEBS-a da o ovakvim stvarima ne treba odlučivati samo na osnovu istraživanja treba uvažiti, ali ministar Kasipović se u tumačenju odluke pozivao na anketu. Koja navodi na mnoge sumnje.