Plavšićeva je za beogradski magazin NIN rekla da se Mladić toliko dugo skrivao, a da ona ne bi proživjela niti jednu njegovu noć u bjekstvu ni zbog sebe,a ni zbog srpskog naroda, prenijela je agencija Srna.
“Očekivala sam od tih muškaraca, heroja, da će reći: `Idemo tamo, staćemo na crtu Haškom sudu i kazati kriv sam ja, samo ja i niko drugi, najmanje srpski narod`. To sam ja očekivala od njih”, rekla je Plavšić, koja je u Hagu osuđena za zločine protiv čovječnosti.
Plavšićeva je rekla da nije sklopila nagodbu sa Sudom u Hagu te napomenula da u optužnici piše da je bivša glavna tužiteljica Carla Del Ponte tražila doživotnu kaznu, jer je Plavšićeva odbila svjedočenje.
“Sada se Dobrica Ćosić poziva na izjavu Madeleine Albright da sam sprovodila Daytonski sporazum i da je to najbolji dokaz da sam američki čovjek i izdajnik”, rekla je ona.
Dodala je i kako Ćosić ne boluje od Alzheimerove bolesti i da on nema legitimitet da ocjenjuje tko je izdajnik.
“Ćosić, koji je bio u vrhu komunističkog režima, kada je 30.000 Srba ubijeno 1944, nema legitimitet da bude zabrinut za uništenje srpskog identiteta. Dobro se sjećamo ko je bio Ćosić i ko je obilazio Goli otok. Samo on neka ne brine o identitetu nacije, jer je on uništen u njegovo vrijeme”, rekla je Plavšić.
Podsjećamo da je Biljana Plavšić priznala svoju krivicu u Hagu i tom prilikom kazala je slijedeće :
“… postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtijevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je – na kraju – samouništavajuća…Ova odgovornost je moja – i samo moja..”
” …Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova djela. Ali, ja verujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svjetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati…”