Kontroverza koja se proteže oko projekta izgradnje autoputa Banja Luka – Prijedor privukla je pažnju javnosti, ali i otvorila ozbiljna pitanja o transparentnosti i odgovornosti vlasti. Naime, Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske je odbilo zahtjev Centra za životnu sredinu za dostavljanje ključnih dokumenata, uključujući „Studiju uticaja ekonomske opravdanosti za projekat autoputa Banja Luka – Prijedor“ i Ugovor o koncesiji za izgradnju ovog autoputa.
Centar za životnu sredinu je, shodno Zakonu o slobodi pristupa informacijama Republike Srpske, zatražio od nadležnog ministarstva da dostavi Studiju koja bi trebala biti osnova za donošenje strateških odluka o izgradnji autoputeva. Međutim, Ministarstvo je odbilo ovaj zahtjev, pravdajući svoju odluku mogućom štetom za javni organ i konsultantsku kuću koja je izradila studiju. Ova odluka je kasnije osporena na sudu, koji je presudio u korist Centra, naglašavajući da je Ministarstvo bez valjanog obrazloženja odbilo zahtjev i time prekršilo zakon.
Advokatica Dragana Stanković, koja zastupa Centar, ističe da je javnost imala pravo da bude upoznata s traženim informacijama kako bi mogla u potpunosti učestvovati u demokratskom procesu nadzora nad javnom vlašću. „Odbijanjem pristupa ovakvim informacijama, Ministarstvo podriva demokratske procese i kontrolu građana nad javnom vlašću“, izjavila je Stanković, naglašavajući da bi objavljivanje studije omogućilo kvalitetnu javnu raspravu o ovom projektu od ogromnog javnog značaja.
Istovremeno, Centar za životnu sredinu je vodio i sudske postupke kako bi dobio pristup Ugovoru o koncesiji za izgradnju autoputa, uključujući i Prilog broj 23 – Finansijski model, koji Ministarstvo uporno odbija da dostavi. Sud je i u ovom slučaju presudio u korist Centra, naglašavajući obavezu organa javne vlasti da procijeni javni interes i zaštitu privatnih interesa, te donese valjano obrazloženu odluku.
Tihomir Dakić, predsjednik Centra za životnu sredinu, kritikuje ponašanje pojedinih predstavnika institucija u Republici Srpskoj, tvrdeći da svojim djelovanjem urušavaju pravni poredak i demokratiju. „Centar će i dalje nastojati da dođe do svih informacija za koje smatramo da su potrebne javnosti. Mediji koji prenesu ovakve informacije će biti oni kojima je stalo do istine i pravnog poretka entiteta i države“, zaključio je Dakić.
Ono što je dospjelo u javnost vezano za ovaj autoput jeste da Ugovor o koncesiji predviđena da Republika Srpska 30 godina plaća godišnju naknadu za raspoloživost autoputa u iznosu od 32,5 miliona eura.
Zna se će uključenje na autoput biti u Kuljanima u Banjaluci, a da je završetak dionice sjeverno od Prijedora.
Predviđena je gradnja 23 nadvožnjaka, 10 podvožnjaka, devet mostova, sedam vijadukta, jednog prolaza za životinje, jednog obostranog odmarališta. Naplatne kućice biće na tri lokacije, neposredno nakon petlje Kuljani, zatim na čvoru u Omarskoj i na čvoru Prijedor. U okviru čvora Omarska predviđen je prostor za izgradnju Baze za održavanje autoputa.
Investitor je kineska firma preko preduzeća SDHS-CSI BH koje je osnovala u Banjaluci.
Sve ovo je bilo navedeno u Nacrtu studije uticaja na životnu sredinu izgradnje autoputa Banja Luka – Prijedor, koja je u maju prošle godine stavljena na javni uvid.
EKONOMSKA NE(ISPLATIVOST)
Ekonomista Zoran Pavlović je ovu investiciju u više navrta komentarisao za BUKU, navodeći da da je ovdje mnogo tačaka pogrešno, počev od procjene frekvencije prolaznosti vozila. Jasno je, kaže, da nema opravdanosti za gradnju skupog autoputa, jer i sadašnji put koristi uglavnom lokalno stanovništvo, koje teško da će se odlučiti na plaćanje putarine. Druga sporna činjenica je da se ne može govoriti o koncesiji ako postoji obaveza domaćeg partnera, odnosno Budžeta RS.
„Jedna je varijanta da autoput gradi Republika Srpska, tada je ona vlasnik autoputa, naplaćuje putarinu i to je javno dobro. Druga opcija je koncesija i tada date investitoru pravo da koristi prirodno dobro, izgradi autoput, potroši svoj novac, zaradi na tom autoputu, naplaćuje putarinu itd. Sve što je između toga je javno-privatno partnerstvo. To kaže ekonomija, a naši političari i stručnjaci to mogu da zovu kako god hoće. Oni su rekli da su dobili mišljenje Pravobranilaštva RS da je to koncesija, ali ne može biti koncesija ako postoji obaveza domaćeg partnera da nadoknadi nedostajuća sredstva koja su potrebna za otplatu tog aranžmana koji će investitor napraviti. Tako da je ovaj aranžman, ne samo nepotreban, već i štetan za Republiku Srpsku“, jasan je Pavlović.