Svakodnevno čujemo da je neko otišao ili se sprema otići iz
Bosne i Hercegovine. Ako ne čujemo, onda pročitamo u medijima. A odlaze sve
generacije, mladi najčešće, ali i oni stariji, kompletne porodice. Neki odlaze
zbog posla i prilika koje im se nude van granica naše zemlje, ali odavno
odlaze i oni
koji su ovdje imali dobar posao, kuću, stan…
Razlozi svima dobro poznati – od nezaposlenosti ili
neadekvatnog zaposlenja koje nije u struci i ne obezbjeđuje dovoljan izvor prihoda,
do nefunkcionalnog državnog sistema, korupcije i nepotizma… Roditelje ćete takođe često čuti kako kažu da odlaze, jer ne žele da im djeca odrastaju u državi gdje se
toliko godina nakon rata pričaju isključivo ratne priče i gdje se
međunacionalna mržnja i nerazumijevanje čine veći nego ikada.
Ali šta je sa onima koji ostaju?
Koji su njihovi razlozi da ipak odaberu BiH, uprkos brojnim
problemima sa kojima se sučavaju ovdje.
Čitaocima/čitateljkama Buka magazina postavili smo pitanje – zašto ostajete u Bosni i Hercegovini?
Odgovore koje smo dobili možemo podijeliti u šest grupa.
·
Za odlazak je sada kasno, zbog godina, ali im je
žao što to ranije nisu učinili – 54%.
·
U BiH su ostali jer je vole, jer je naša, jer
nemaju rezervne domovine – 19%.
·
U BiH ostaju zbog porodice, prijatelja i/ili jer
se moraju brinuti o roditeljima, jer im je ostalo još par godina do penzije -16%
·
Već intenzivno rade na odlasku – 7%.
·
U BiH ostaju, jer ne mogu dobiti papire ili, kako
navode, jednostavno ne mogu otići – 3%.
·
U BiH se može dobro živjeti, ko hoće raditi – 1 %.
Jedan čitatelj je naveo: “Iz inata. Ova zemlja ne pripada
više kriminalcima nego meni. Neka oni odu”, a samo jedan komentar je glasio “Zato
što imam dobar posao”.
Neki od komentara su:
“Zato što ne želim ostaviti roditelje”.
“Ovdje su mi korijeni i vjekovima živimo ovdje. Sunce tuđeg
neba ne grije kao naše”!
“Očekujem poziv i prvu priliku”.
“Ostajem jer je za mene kasno da počnem negdje život iz početka,
da sam mlađa otišla bih bez razmišljanja, volim Bosnu, ali sistem u kojem se živi
je katastrofalan, a za to su se pobrinuli naše vođe”.
“Da sam otišao ‘92, nikad se ne bih vratio i odrekao bih se
svega što me veže za ovu zemlju. Nema ovdje života, ova je zemlja podijeljena
odavno”.
“1996., kada sam imala mogućnost odlaska nisam mogla
napustiti starije roditelje. Želim da moja kćerka sa obitelji ode, ali ona neće.
Užasno je željeti odlazak djeteta”.
“U svom, na svom, pa kako god, kakva je takva je NAŠA JE!!!
Sve druge su tuđe i nikada neće biti ono što je ONA”.
“Zato što sam osoba
sa invaliditetom, da sam zdrav, OTIŠAO BIH PJEŠKE”.
“Drži me ljubav prema domovini”.
“Jer sam mazohist”.
“Imam još 14 godina do penzije”.
Komentarišući za BUKU anketu, psiholog Marko Romić kaže da ono
što prvo “upada u oči” jeste činjenica da nema grupe onih koji ostaju u
BiH zato što im ona nudi mogućnosti za normalan i dobar život.
“Pomalo je tužno to što sve te ljude, u svim grupama, u BiH
drži neka prepreka, a ne mogućnost za napredovanje, dobar i miran život.
Osobno, jedan sam od onih koji su mogli otići uvijek, i prije i poslije rata, jer
su moji roditelji radili i živjeli u Njemačkoj od moje 4. godine. Ali mene
ovdje drži mogućnost da radim i živim tako da ne oskudijevam, a da istovremeno
stalno uživam u ljepoti naše zemlje, da dajem svoj doprinos poboljšanju uvjeta
života u njoj i na taj način osiguravam sebi izvore zadovoljstva i sreće”,
istakao je Romić za BUKU.
Prema mišljenju profesorice sociologije Smiljane Vovne, razlozi
ostanka stanovništva u BiH koje se navode u anketi su ogledalo naše kulture.
Bosanskohercegovačko društvo je patrijarhalno, navodi, koliko
god mi mislili da smo ga prevazišli. Porodica je još uvijek u centru vaspitanja,
socijalizacije, ekonomskih funkcija, ali i emotivno-psiholoških, koja je ponajjača.
“Razumljivo je da mladi ljudi žele da sebi obezbijede egzistenciju i stvaraju
svoje porodice, ali oni uvijek imaju vezu sa roditeljima, koja je izuzetno jaka.
Razumljiv je i patriotizam koji mi njegujemo prema rodnom kraju, prijateljima, komšijama
i prosto je nezamislivo u našoj kulturi da ljudi u toku svog radnog vijeka
mijenjaju nekoliko poslova, gradova u kojima žive, što je sasvim normalno za
neke druge kulture”, ističe Vovna.
Dodaje i da oni koji se odluče na korak napuštanja BiH vjerovatno
imaju jake ekonomske razloge, ali ne smijemo zanemariti, naglašava, i primijetnu
dozu straha od političke situacije koja je ovdje prisutna posljednjih 30
godina.
“Ljudi u drugim zemljama van BiH se osjećaju otuđeni od okoline
i često čujemo da imaju dnevni život koji se svodi na posao i spavanje. Ne čudi što onda svaki slobodan trenutak koriste za posjetu domovini i porodici”,
naglašava naša sagovornica, koja je takođe uvjerena da će u vremenu koje
dolazi biti sve manje onih koji BiH biraju zbog patriotizma: “Koliko će
nas sve držati ovaj patriotizam prema rodnoj grudi ne znam, ali sam sigurna da
će u budućim anketiranjima biti sve više onih koji će se izjasniti da žele da
odu, a ne ostanu, bez obzira na nostalgiju koju će osjećati”.