Povodom Svjetskog dana slobode medija, 3. maja, pitali smo kolege da li se osjećaju slobodno i šta su problemi u novinarstvu trenutno.
Goran Dakić:
Problema je mnogo i nije ih lako sve pobrojati, jer se priroda i struktura medija mijenja iz dana u dan, taman kako se mijenjaju i najniže čitalačke potrebe. Najveći problem medija je njihova agresivna tabolidizacija. Ako bi novinarstvo trebalo da se zasniva na onome što je u interesu građana, ovo današnje je podređeno onome što građane interesuje. Da prevedem: građane više zanima seksualni život neke estradne zvijezde nego što ih zanima kako su propale tri banke u Republici Srpskoj, ali mediji ne bi trebali da se vode takvim čitalačkim nagonima. A upravo se to dešava. Sve je preplavljeno tabloidnim sadržajem koji je banalan i vulgaran.
Najbolje se ta tabloidizacija prepoznaje u sektoru crne hronike. Budući da su upravo tekstovi crne hronike po pravilu među najčitanijim na svim portalima i u svim novinama, jasno je da će mediji učiniti sve da čitaoca zatrpaju ubistvima, saobraćajkama, silovanjima, krađama. I najobičnija vijest ima nekoliko nastavaka, da ne pominjem neke “krupnije” događaje. Da li je izvještavanje sa nečije sahrane u interesu javnosti? Naravno da nije, ali sila tržišta je očigledno neumoljiva. Naslovi su preopterećeni klikbejt riječima, fotografije su često na ivici etičkog ponašanja, objavljuju se snimci u kojima je neko nastradao… Da ne govorim o tome što novinari na portale u realnom vremenu puštaju policijska saopštenja bez ijedne jedine intervencije. Ko pročita tri takva saopštenja dnevno, mora da popije nešto za smirenje.
Veliki problem predstavlja i ustupanje beskonačnog portalskog prostora svakoj političkoj šuši. U novinama je prostor svedeniji i skučeniji, na televiziji takođe, ali polje portala je beskonačno i tu ima mjesta za sve i onda urednici i novinari bez ikakve selekcije objavljuju sve i svja. Naravno, to se ne radi napamet i bez računice. Mediji neće objavljivati besplatne reklame nijednom političaru, ali se postavlja pitanje da li bi mediji trebali da objavljuju ama baš sve ukoliko im neko za to plati? Portali, bar portali koji imaju određeni “teritorijalni integritet”, ne bi trebali ličiti na stranačko glasilo ili na koalicionu brošuru.
Prije samo deset godina radio sam u redakciji u kojoj je svaki novinar imao svoju oblast. Jedan je pratio zdravstvo i obrazovanje, drugi je pratio unutrašnju politiku, treći ekonomiju. Svako je, dakle, imao svoju “užu naučnu oblast”. Danas novinari prate ama baš sve – od sjednica Narodne skupštine Srpske do polufinala Kupa u rukometu (ako to uopšte postoji). To i ne čudi s obzirom na to da je većina novinara pristala na to da budu poslušni držači mikrofona. Kada se svaštari, onda je sve moguće. Danas komentare pišu oni koji ne bi umjeli sročiti vijest.
Spoljnih problema je, naravno, daleko više, ali o njima se manje ili više zna sve. Kleveta, nedostatak zakonske regulative, politički uticaj… Sve su to ogromni problemi, ali mi se čini da je ove “unutrašnje” daleko lakše riješiti. Rješavanjem tih problema profesija ne bi bila izliječena, ali konačno bi bila skinuta sa aparata i mogla bi samostalno da diše.
Snežana Mitrović:
Pojačana kontrola, smanjena sloboda, ukratko je moja ocjena stanja u kojem smo, a kada su u pitanju mediji i novinari.
Nakon prvobitnog zamaha autocenzure koji je otpočeo ponovnom kriminalizacijom klevete i izmjenama KZ, novinari se polako ohrabruju i oslobađaju straha od krivičnog procesa znog javno izgovorene riječi.
Ipak, sve je teže i stresnije raditi ovaj posao, najviše zbog pritisaka i turbulentne situacije u društvu.
Ako ih ne možeš pokoriti, ti zagluši medijsku scenu osnivanjem svojih medija koji šire političku propagandu, otprilike je nova mantra većine stranaka, vladajućih najviše, jer logično imaju najviše resursa.
Andrijana Pisarević:
Voljela bih da mogu reći da se stanje u medijima u posljednjih godinu dana popravilo, ili da se barem nije promijenilo nagore. Kriminalizacija klevete definitivno je pogoršala ionako tešku situaciju, a koliko smo vidjeli, već su krenule prijave protiv novinara i redakcija. Pitanje je samo da li će se svaki novinar koji iole zagrebe ispod površine biti na meti onih koji žele da sakriju svoje mutne radnje, nepotizam, korupciju i druge probleme koje izjedaju ovo društvo.
Iako se kroz javnost stalno propušta narativ da se krivične prijave ne treba plašiti onaj ko radi svoj posao savjesno, iskustvo nas uči da je sistem često u funkciji moćnika koji se ne libe da potjeraju kompletan sistem da bi se osvetili nekome zbog “čačkanja”. Na kraju krajeva, sjetimo se kako smo uopšte i došli do kriminalizacije klevete, stranih plaćenika i agenata stranog uticaja.
Ono što mene lično muči nisu prijave i potencijalni progoni, jer se zajedno i udruženi možemo nekako izboriti sa tim. Naš najveći problem je autocenzura koje nekada nismo ni svjesni, ali se naš odbrambeni mehanizam zna postaviti tako da nam ne dopusti da u svoj tekst, prilog ili komentar unesemo neku istinu, samo zato što bismo se mogli zamjeriti nekome.
Milan Kovač:
Dešavanja u prethodnoj godini i usvajanje spornih zakona samo su dodatno zakomplikovali i otežali profesionalan rad novinara u ionako suženom prostoru gdje novinari mogu da obavljaju svoje zadatke. Svi problemi na koje je medijska zajednica godinama upozoravala, kao što su fantomski portali, odbijanje javnih institucija da dostave informacije od javnog značaja i slično.. i dalje su prisutni, a na sve to moramo da radimo u uslovima gdje se ne zna kakav je epilog brojnih prijava koje su podnijete tužilaštvima širom Republike Srpske, a nakon kriminalizacije javne riječi. S druge strane, u posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini imamo česte istupe političara gdje se izgovaraju veoma zaoštrene izjave, čak se pominju i nekakvi sukobi. Ne sviđa mi se u kom smjeru sve ovo ide, ali mislim da novinari i mediji posebno u ovakvim uslovima, treba da nastave da izvještavaju o temama koje su od javnog interesa, čak i ako nisu ugodne vlastima, jer su se u proteklim godinama i decenijama dešavali brojni pritisci na medije i novinare, bili su tu i restriktivni zakoni, ali je provjerena informacija, od javnog interesa uvijek bila iznad dnevne politike.
Slobodan Popadić:
Stanje u medijima je preslikana slika društva. Oni koji rade profesionalno gube bitku sa populistima, navijačima i piromanima. Onog trenutka kada su čitanost i gledanost po svaku cijenu postale najvažnije, đavo je odnio šalu. Novinar kakav se školuje i kakav je bio kroz istoriju, današnjim medijima više nije potreban. Dodatni problem u BiH jeste nacionalna obojenost medija, jer se ta kategorija koristi u kontekstu političkog navijanja.
Na relaciji vlast-opozicija već je počelo otvoreno blaćenje političkih protivnika, na način sličan onom koga odavno gledamo u Srbiji. Kriminalizacija klevete takve “novinare” ne dotiče, ona je kamen oko vrata samo onima koji rade profesionalno, jer se plaše svake greške.
Gorana Jakovljević:
Mediji u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući svemu što se dešavalo u prethodnih oko dvije decenije, dramatično su izgubili uticaj u društvu. Šta je sve uticalo na to, teško je rezimirati, ali vjerovatno je do toga dovela retorika političara, zahvaljujući kojoj je postalo normalno da se građani verbalno obračunavaju sa medijskim radnicima na ulicama ukoliko im se ne sviđa uređivačka politika medija za koji rade.
Mnogi od medija izgubili su svoju slobodu pod uticajem vlasti, a oni koji i dalje pokušavaju da je sačuvaju imaju izuzetno mali uticaj u društvu.
Posmatrajući situaciju u prethodnom periodu od vremena kada je bilo sramota da bilo koji od medija objave nešto negativno o političarima, kao i onima koje vrše javne funkcije, došli smo do toga da čak i istraživačko novinarstvo gubi smisao bez obzira što je napisani tekst ili televizijski prilog potkrijepljen dokazima i činjenicama. Možda je najbolji primjer za prikaz medijskog uticaja nedavno objavljeni dokumentarni film Centra za istraživačko novinarstvo „Gdje je Sara?“, nakon kojeg bi bez obzira na istrage zvaničnih organa trebalo da „pljušte“ ostavke svih kojih su doveli do situacije da roditelji ne mogu da otkriju šta se dogodilo sa njihovim novorođenčetom.
Osim toga, došli smo i do situacije da novinari prestaju da pitaju znajući da će odgovori koji dobiju biti šturi i neiskreni, a mnogi su se okrenuli tome da traže sadržaje koji će zadovoljiti publiku na društvenim mrežama, dovesti do što većeg broja klikova i lajkova, pri čemu se ne preže ni od toga da objavljeni naslov ima funkciju privlačenja pažnje, bez obzira što sadržaj nema skoro nikakve veze sa naslovom.
Prije više godina jedan stariji kolega rekao mi je da, dok novinari ne počnu poštovati sebe, niko drugi ih neće poštovati. Mislim da je i to dovelo do sadašnje situacije.
Iako postoji veliki broj medija u BiH, mnogi od njih se svode na „copy-paste“ novinarstvo, a iz perspektive konzumenta medijskog sadržaja izgleda kao da svako danas može imati portal na kojem može objavljivati šta god želi i djeluje da je upravo ta situacija dovela do toga da se mediji u BiH danas ne doživljavaju ozbiljno.