U blizini Sirano pijace u centru Sarajeva nalaze se i policijska stanica, kantonalni sud i tužilaštvo kao i porezna uprava. Uprkos tome, na pijaci se nalazi čak sedam montažnih CD shop-ova. „Ovo je piratska „ulica“, gostoljubivo odgovara prodavač na pitanje kakvi se CD – ovi prodaju, sa ispravkom da se „ovdje kaže kopija, a ne pirat“. „Ima i originala“, obazrivo se ubacuje drugi prodavac, s pogledom na mojoj kameri.
„Ovi prvi su ti jeftiniji, dvije ili tri marke koštaju, dok su originali 5 puta skuplji. Slabije se prodaju, kopije bolje idu. Njih najviše kupuju turisti, oni su nam i najbolje mušterije. Sada ima manje posla, čekamo našu dijasporu i turiste. Sve je u „domaćoj“ proizvodnji, ništa ne uvozimo“, ponosno mi objašnjavaju, kao da je riječ o prodaji zaštićenog i poznatog bh brenda.
”Imamo i po koji original zbog inspekcije, ali njih interesuju druge stvari a ne da li je original ili pirat“, dodaju, uz insistiranje na tome da ostanu anonimni, jer je ovo ipak posao u kome se zaradi više preprodaje droge. „Ako uložiš 100 000 KM u ovaj posao, možeš zaraditi 7 – 8 puta više, dok ako isti novac uložiš u drogu možeš zaraditi 3 do 4 puta više“, tiho mi objašnjavaju ovu prostu ekonomsku računicu.
Razgovor prekida kupac koji je došao po isti film kao i ja. Tražio ga je čitav dan po vrelom suncu. „Ovakvih lokala ima u čitavom Sarajevu, pijace, prodavnice, tržni centri, ulični prodavci… ali nisam mogao da nađem ovaj film. Kažu da je dobar.”
Društva koja se oslanjaju na vladavinu zakona, posljedice nepoštovanja autorskog rada rješavaju sa aspekta njihovog uzroka. U siromašnim zemljama, posljedice su početak i kraj tog problema što ukazuje na vrh ledenog brega nemoći i neznanja. Osnovno pitanje koje se ne može zaobići u svijetu piraterije, ali i borbe protiv nje, jeste – zašto koristimo piratski softver?
„Nemam novca za original! Ovdje kupujem one filmove koje ne mogu „skinuti“ sa neta, dok programe krekujem kao i svi ostali. Prije par dana u novinama pročitao sam podatak da većina državnih institucija koristi nelegalne softvere…što da ja kupujem originale?“ pravdao se Sejo, student elektrotehnike iz Sarajeva tražeći po stalažama softver koji nije mogao da „skine“ sa neta a koji mu treba za polaganje ispita.
Ironično, u blizini ‘centra piraterije’ nalazi se i Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava „Sine qua non“. Pravni zastupnik Agencije, Samir Sofo, kaže da je piraterija u velikoj mjeri narušila bh. tržište, jer uliva dodatno nepovjerenje stranih investitora u BiH, čime se gube velika sredstva.
„Teško je izračunati koliko država izgubi zbog kršenja Zakona o autorskim pravima. Za implementaciju tog zakona nadležan je Institut za intelektualno vlasništvo koji je tek prošle godine zaposlio eksperta iz oblasti autorskih prava, što dovoljno govori samo po sebi jer je Zakon stupio na snagu 2002. Sa druge strane, deset puta su manje kazne za robu bez porijekla, od kazne koja je propisana za povrede Zakona o autorskim pravima. Dodatna otežavajuća okolnost je i slabo poznavanje autorskih prava među našim advokatima.“
Studija međunarodne organizacije Business Software Alliance (BSA) za 2009. godinu pokazuje da je u Bosni i Hercegovini (samo) softverska piraterija prisutna sa 66 %, u vrijednosti od oko 14 miliona dolara. SIPA je u više navrata zaplijenila nelegalne nosače zvuka i slike, softvere i igrice. Međutim postavlja se pitanje da li su akcije SIPE postigle svoj cilj, jer se piratska izdanja filmova, muzike i programa i dalje prodaju na najfrekventnijim ulicama gradova u BiH. SIPA nema posebnu jedinicu koja bi trebala da se suoči sa ovim problemom. I pored toga, predstavnici BSA i Microsofta u BiH su zadovoljni dosadašnjim radom SIPE na ovom području.
”Sitnu uličnu prodaju i prodaju na improviziranim štandovima, trebalo bi da suzbijaju inspekcijski i komunalni organi, jer Tužiteljstvo ni SIPA nemaju kapaciteta da 24 sata dežuraju u Titovoj ulici ili Ferhadiji, i prate da li će neko donijeti neki stolić sa par CD-ova. Mi se fokusiramo na otkrivanje i razbijanje proizvđača ilegalnih nosača zvuka i slike, koji taj ilegalni posao rade u malim kućnim pogonima”, objašnjava strategiju u borbi protiv piraterije portparol Tužilaštva BiH, Boris Grubešić. Grubešić takođe navodi da su u više akcija na području Sarajeva i Mostara, otkrivene ilegalne kućne radionice sa sofisticiranom opremom.
„U posljednjih nekoliko godina, evidentno je da se uz klasičnu pirateriju, koja se odnosi na proizvodnju i prodaju ilegalno proizvedenih nosača zvuka i slike, postepeno pojavljuje i olbik vršenja kaznenih djela iz oblasti autorskih prava putem interneta. Tu se radi o neovlaštenom skidanju sa interneta i umnožavanju određenih sadržaja koji podliježu autorskim pravima kao sto su filmovi, muzika i dr. kao i pojavi piraterije vezane za ilegalni software i kompjuterske programe,“ dodaju iz Tužilaštva BiH.
Za to vrijeme, piraterija u Titovoj ulici i Ferhadiji „cvijeta“ u radnom vremenu od 08:00 do 20:00. Sve je manje uličnih prodavača na improviziranim štandovima, a sve je više uredno prijavljenih firmi. Registrovati videoteku ili CD shop u Sarajevu ne zahtjeva i dostavljanje dokumentacije da li prodajete original ili pirat – jer Zakon o obrtničkoj djelatnosti i Zakon o trgovini propisuje odobrenje za rad, plaćanje poreza i dokumentaciju o nabavljenoj robi. Poseban vid piraterije su originalni CD-ovi, čiji distributeri nemaju odobrenje na teritoriji BiH, što znači da možete normalno raditi sa piratima ukoliko imate urednu dokumentaciju.
Interpol pirateriju tretira kao vid ”organizovanog kriminala”, dok Tužilaštvo BiH slučajeve piraterije tretira kao opšti kriminal. Iz Suda BiH potvrdili su da slučajevi kršenja autorskih prava nisu procesuirani u odjelu za organizovani kriminal. Ipak, „Ulažemo velike napore u borbi protiv kaznenih djela koja se odnose na oblast autorskih prava, jer je to vrlo bitan segment predstojećih europskih integracija naše zemlje,“ riječi su njihovog portparola.
Piraterija bez alternative?
Većina ljudi kupuje piratska izdanja filmova, muzike i igrica radi zabave. Istina je da bi i bez tih pirata mogli da nastave sa životom. Međutim, postoje ljudi čiji život zavisi od programskih software-a, koji su izuzetno skupi.
U BiH živi oko 5 000 slijepih i slabovidnih osoba. Međunarodni i domaći pravni instrumenti garantuju im podjednake mogućnosti u razvoju i radu. Slijepa osoba može koristiti kompjuter za obrazovanje, informisanje, posao, isključivo sa software-om koji se zove „čitač ekrana“ („jaws for windows“). Trogodišnja, legalna verzija takvog softvera, košta oko 1.000 USD, s tim što se na taj program dodaju još dva programa, za sintezu glasova i „win talker“ koji koštaju po 300 EUR. Većina naših slijepih i slabovidnih sugrađana „krekuje“ te programe ili kupuje ilegalne verzije po sarajevskim pijacama.
Krivični zakon BiH za nedozvoljeno korištenje autorskih prava najčešće predviđa novčane kazne, kaznu zatvora do 3 godine a u iznimnim slučajevima i do 5 godina zatvora. Znači li to da će Tužilaštvo BiH i SIPA ubrzo zakucati na vrata i osobama kojima je software nužno neophodan u obrazovanju i radu, ili će država početi da razmišlja o finansiranju projekata koji su spremni napraviti besplatan program za slijepe i slabovide osobe u BiH? Iako je država potpisala Konvenciju o zaštiti osoba sa invaliditetom, i obavezala se da će – između ostalog – svima omogućiti jednak pristup tehnologijama, logistička podrška ovakvim inicijativa još uvijek nedostaje.
Željko Bajić je dugogodišnji radio novinar, trenutno zaposlen na BH Radiju 1. Slijep je od rođenja.
„Za većinu nas cijena softvera, bez kojeg ne možemo raditi na kompjuteru, je previsoka. Kako ne bismo ostali u ‘kamenom dobu’, mnogi od nas su odlučili da se posluže ilegalnim verzijama tog softvera. Iako kršim zakon, moram, jer ja kao novinar ne mogu da radim svoj posao bez kompijutera. Slična je situacija i sa mobilnim telefonima. Država ne čini ništa da nas spreči da krekujemo ove software, ali ne čini ništa ni da nam izađe u susret“- ističe Željko.
Tekst objavljen u okviru ciklusa edukativnog programa “Istraživačko novinarstvo i izvještavanje o radu javnih institucija”
Preuzeto sa media.ba