1. Bez obrazloženja zašto se mora
pristupiti kriminalizaciji
Ministarstvo
pravde, koje je predlagač izmjena Krivičnog zakonika, nije
dalo dobro obrazloženje i razloge zašto Zakon o zaštiti
od klevete i Zakon o javnom redu i miru, koji su u
primjeni u Republici Srpskoj, nisu dovoljni za efikasnu zaštitu ugleda i časti
građana.
Već
više od dvije decenije kleveta je kod nas regulisana u okviru
građanskog prava i ovaj mehanizam zaštite se upotrebljava i
funkcioniše u pravnom sistemu. Pojedinac nije ostavljen na cjedilu i može da
traži da onaj ko ga je oklevetao odgovara pred sudom. Ovaj specifičan građanski
postupak je mnogo brži i efikasniji, čak i za onog ko je
oklevetan, nego što je to krivični postupak. Sudska praksa je vremenom
obeštećenja ograničila na iznose od jedne do šest hiljada KM, i rijetko do
20.000 KM.
Uvreda
je trenutno propisana kao prekršajno djelo prema Zakonu
o javnom redu i miru, pa onaj „ko grubim vrijeđanjem drugog lica na
političkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi ili drugim bezobzirnim ponašanjem
izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana” može biti
kažnjen sa kaznom od 200 KM do 800 KM.
Ministarstvo
je obrazlažući razloge za donošenje zakona samo
naglasilo da određene zemlje propisuju krivična djela protiv časti i
ugleda, a da je iznošenje neistina i ličnih i porodičnih prilika određenih
kategorija prevazišlo svaku normu društveno prihvatljivog ponašanja i
na svaki način obezvrijedilo ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni
integritet, čovjekovu privatnost, kao i lični i porodični život.
Dakle,
uopšte nisu dati stvarni razlozi, sem opštih mjesta, zbog
kojih bi se trebalo pristupiti kriminalizacije klevete i uvrede. Nije urađena
analiza dosadašnje primjene Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o
javnom redu i miru, niti je naznačeno zbog čega su građanskopravna i
prekršajnopravna zaštita neefikasne, pa je neophodno prebacivanje u
krivičnopravnu sferu. Dalje od rečenice da je trenutno stanje prevazišlo svaku
normu društveno prihvatljivog ponašanja, nije se odmaklo (država d’uradi nešto,
da ne kažem).
Posmatrajući
ovo, ostaje apsolutno nejasna kriminalizacija klevete i uvrede kroz
odredbe Krivičnog zakonika.
2. Upotreba krivičnog prava gdje
mu mjesto nije
Kada
se ograničava sloboda izražavanja, u ovom slučaju kroz krivična djela klevete i
uvrede, njena ograničenja moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog
postupanja. Ona takođe moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo ono
delanje za koje je apsolutno neophodno da se ograniči. To da krivično pravo
treba da bude posljednje sredstvo (ultima ratio) izvire iz
načela legitimnosti ali i određenih odredbi u samom Krivičnom zakoniku.
Tako u ovom zakoniku stoji
da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo za ona protivpravna
djela kojima se prava i slobode čovjeka i druge individualne i opšte
vrijednosti društva ustanovljene ustavom i međunarodnim pravom tako povređuju
ili ugrožavaju da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne
prinude.
Dakle,
ograničavanje slobode izražavanja, kroz Krivični zakonik, zbog narušavanja
časti i ugleda, mora da dođe kao posljednje sredstvo, i to onda
kada nema blažih rješenja.
Međutim,
blaža rješenja postoje, i to u okviru građanskog prava, kroz već
spomenuti Zakon o zaštiti od klevete, kojim se uređuju
prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti
za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem
nečeg neistinitog, i kroz Zakon o javnom redu i miru kojim
se definiše grubo vrijeđanje drugog lica.
Veliko
pitanje je i da li je ograničenje slobode izražavanja putem krivičnopravnog
definisanja klevete u Republici Srpskoj neophodno u društvu koje
želi da se nazove „demokratskim”.
Naime,
svako ograničavanje slobode izražavanja treba da na tasovima vage pravilno uspostavi ravnotežu između suprotstavljenih
pojedinačnih i opštih interesa. U tom smislu zaštita slobode
izražavanja podrazumijeva i pravljenje razlike između izražavanja koje je
šokantno ali ne i neopravdano pogrdno ili uvredljivo i
izražavanja koje je usmjereno na kršenje prava i sloboda drugih.
Ukoliko neko poziva na nasilje i mržnju putem svog govora, on treba biti
krivično sankcionisan, jer njegovo izražavanje može proizvesti ogromne
negativne posljedice. U Republici Srpskoj on se može procesuirati kroz
propisano krivično djelo javnog izazivanja i podsticanja nasilja i mržnje.
Ako
bi pojedinac objavio određeni tekst u kome nema poziva na mržnju ili
nasilje, i u okviru kojeg se otkrivaju određene nelegalne radnje nekog
lica, ne postoji svrha krivičnog kažnjavanja takvog izražavanja. Ukoliko je
tekst istinit, otkrivena je afera i tu treba da se uključi
tužilaštvo, ali povodom radnji lica čije su nelegalne radnje otkrivene. Ukoliko
se u tekstu navode lažne tvrdnje, to lice ima pravo da kroz
građanski postupak dobije zadovoljenje pravde. Onaj ko ga je klevetao će mu u
slučaju pobjede u parnici morati npr. nadoknaditi štetu i javno objaviti
presudu, odnosno to da ga je klevetao. U demokratskom društvu to je sasvim
prihvatljiva „sankcija” za ovakvo izražavanje.
Sa
kriminalizacijom klevete i uključivanjem tužioca i državne prisile u ovu priču,
lako bi se moglo desiti da bi mnogi pojedinci odustali od javnog
izražavanja u kojem bi otkrivali afere i nelegalne radnje zbog
straha od krivičnog progona i sankcija od strane javnih organa.
3.
Nejasne odredbe i pravna nesigurnost
Ukoliko
bi se usvojile izmjene i dopune Krivičnog zakonika, građanima ne
bi bilo lako da shvate šta konkretno ne smiju da pričaju i do koje granice može
da ide njihova sloboda govora. U tom smislu bismo čekali da vidimo kako će
sudska praksa da definiše određene pojmove.
Takođe,
kako je termin „uvreda” veoma subjektivan i otvoren za široka i različita
tumačenja, postoji rizik da će on biti tumačen na proizvoljan način. Zbog
nejasne i preširoke prirode ovakvog regulisanja, može se desiti da se sa njim
onemoguće npr. političke karikature ili satira
javnih ličnosti.
Osim
toga, ove izmjene dovešće do pravne nesigurnosti jer će Republika Srpska imati
uvredu i kao prekršaj i kao krivično djelo, kao i klevetu u okviru građanskog i
krivičnog prava, a to će vjerovatno zbunjivati nadležne organe u postupanju.
Treba
naglasiti da uvreda i kleveta nisu jedini ozbiljni problemi u ovim izmjenama.
Postoji i član koji predviđa da će se novčano kazniti svako ko „iznosi ili
pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi
njegovoj časti ili ugledu”. Ovo je takođe prilično nejasna odredba. Šta je
zapravo „štogod” iz ličnog i porodičnog života
osobe? Da li je to i javno otkrivanje malverzacija nekog ko ima porodične veze
sa određenim političarima i dovođenje u konekciju njega i tog političara? Da li
je to kada u javnosti govorite o nasilju u porodici koje je neko počinio? Da li
je to slučaj kada se govori o krađama koje su počinila odrasla djeca određenih
javnih ličnosti?
Veliki
problem je i što predložene izmjene ne prepoznaju pojam „javnog
interesa”, što znači da će počinilac biti osuđen iako je npr. iznosio
informacije od javnog interesa. Dakle, izmjene Krivičnog zakonika lako
mogu odvratiti ljude od govora o problemima u društvu, kao i od kritikovanja
nezakonitosti i loših postupaka vlasti.
Izmjene Krivičnog
zakonika su pune ovakvih i sličnih nejasnoća, koje u praksi mogu
dovesti do samovolje, drastične primjene zakona protiv onih koji govore
slobodno i gušenja slobode izražavanja.
4. Previsoke novčane kazne i
moguća zatvorska kazna
U Nacrtu
zakona kojim se mijenja Krivični zakonik koje je
usvojila Narodna skupština Republike Srpske, kazne za ova „buduća” krivična
djela (kleveta, uvreda i iznošenje ličnih i porodičnih prilika) kreću se od
5.000 do 120.000 KM.
Kazna
zatvora nije direktno propisana, ali će se novčana kazna
preinačiti u kaznu zatvora ako novčana kazna nije plaćena u
cijelosti, što je definisano drugim odredbama Krivičnog zakonika.
Kazna zatvora u ovom slučaju može da iznosi do dvije godine,
u zavisnosti od visine neplaćene novčane kazne.
Prosječna
neto plata isplaćena u martu 2023. godine u Republici Srpskoj iznosila je 1.258 KM prema
Republičkom zavodu za statistiku, ali kolika su realna primanja građana koji
nisu obuhvaćeni statistikom, teško je pretpostaviti. To znači da većina građana
ne može da plati ove kazne i da će ići u zatvor u
slučaju klevete, uvrede i iznošenja ličnih i porodičnih prilika ili bi im, sa
druge strane, samo plaćanje kazne ugrozilo egzistenciju.
Ovo je protiv principa koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava, kao i
mnoge međunarodne organizacije, kao što su Ujedinjene nacije ili Organizacija
za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS).
Takođe,
svako ko bude osuđen za ova krivična djela biće tretiran kao
osuđivano lice i neko ko je učinio krivično djelo, koje je zbog
svoje velike opasnosti ili štetnosti propisano kao takvo. To će ga na mnogo
načina ograničavati i uticati na mnoge segmente života – od mogućnosti
zaposlenja do putovanja u inostranstvo. Ranije je plaćao prekršajnu kaznu zbog
uvrede ili naknadu štete zbog klevete. Da li je stvarno neohodna
kriminalizacija klevete i uvrede, naročito kada nije urađena
ozbiljna analiza trenutne situacije i nedostataka postojećih
zakona u ovom pogledu!?
Dalje,
veliki problem je što istrage, pa onda i postupci u ovakvim slučajevima, prema
dosadašnjoj praksi, mogu trajati 6, 7 ili 10 godina, a za sve to vrijeme onaj
ko bi bio pod lupom tužilaštva konstantno bi imao činjenicu da se protiv njega
vodi istraga ili postupak, što bi mu dodatno otežavalo život. Čak i ako ne bude
osuđen, dovoljan bi bio stres koji je proživio zbog pravnog progona.
Pored
ovog svega, čak i ako zanemarimo ogromne kazne, treba naglasiti da ukoliko neko
bude osuđen za ova krivična djela to će značiti da se on stavlja u
isti koš sa silovateljima, ubicama i ozbiljnim kriminalcima. To
svakako nije u skladu sa njegovanjem slobode izražavanja i proporcionalnosti u
njenom ograničavanju.
5. Ignorisanje pravnih standarda
Različita
evropska i međunarodna tijela kritikovala su izricanje krivičnih
sankcija u slučajevima klevete. Kritika je jednim dijelom
ukorijenjena u strahovima da krivične sankcije, u poređenju sa građanskim
postupcima, imaju veći potencijal da generišu određeni odvraćajući
efekat (čak i efekat zastrašivanja) na slobodu izražavanja. Pored
toga, kleveta koja se propisuje kroz krivične zakone, posebno je podložna
zloupotrebama kako bi se ućutkali protivnici i kritičari vlasti.
Parlamentarna
skupština Savjeta Evrope, odnosno Savjet Evrope, u svojoj poznatoj Rezoluciji
„Ka dekriminalizaciji klevete” navodi da je potrebno da se osigura
da građansko pravo pruža efikasnu zaštitu dostojanstva
osoba pogođenih klevetom.
Stav
Predstavnika OEBS-a za slobodu medija je da novinari ne bi trebalo
da se suočavaju sa krivičnim progonom za svoj rad, iako se to
dešava u mnogim državama, veoma često zbog pisanje kritičkih priča o javnim
zvaničnicima ili institucijama. S tim u vezi Predstavnik se zalaže za potpunu
dekriminalizaciju klevete i razmatranje takvih slučajeva u
organima za rješavanje sporova ili građanskim sudovima.
Komitet
za ljudska prava Ujedinjenih nacija je zauzeo stav da države treba da
razmotre dekriminalizaciju klevete.
Specijalni
izvestilac UN-a za slobodu mišljenja i izražavanja, Predstavnik OEBS-a za
slobodu medija i Specijalni izvjestilac Organizacije američkih država za
slobodu izražavanja su u zajedničkoj deklaraciji naglasili da kleveti
nije mjesto u krivičnim zakonima i da to nije opravdano
ograničenje slobode izražavanja, odnosno da klevetu treba eliminisati iz svih
krivičnih zakona i po potrebi zamijeniti odgovarajućim građanskim zakonima o
kleveti. Ova tijela su zajedno sa Specijalnim izvjestiocem za slobodu
izražavanja i pristup informacijama Afričke komisije za ljudska prava i prava
naroda naglasili i da je kleveta u okviru krivičnih zakona jedna
od deset najvećih prijetnji slobodi izražavanja.
Stav
Evropskog suda za ljudska prava je da sloboda izražavanja ne treba previše da
se ograničava. Ipak, dozvoljavaju se određena ograničenja na osnovu odredbi
iz Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Dakle, iako sam član 10. ove Konvencije eksplicitno ne
isključuje krivičnopravno gonjenje za klevetu, jasan je stav Evropskog suda u
njegovim odlukama da je među različitim miješanjima u slobodu izražavanja nakon
što je nešto izrečeno, za samu slobodu izražavanja najopasnija
krivična osuda i kazna.
Prošli
mjesec su i Specijalna izvjestiteljka za promociju i zaštitu prava na slobodu
mišljenja i izražavanja i Specijalni izvjestilac za prava na slobodu mirnog
okupljanja i udruživanja, komentarišući najavljene izmjene Krivičnog
zakonika, naglasili da bi usvajanje ovih izmjena i dopuna
predstavljalo veliko nazadovanje u pravnom okviru za zaštitu
slobode izražavanja u Bosni i Hercegovini, dok bi predložene
izmjene bile u suprotnosti sa globalnim trendom dekriminalizacije klevete. Zato
su tražili od vlasti da povuku predložene izmjene i dopune Krivičnog
zakonika Republike Srpske i odustanu od kriminalizacije putem
sistema krivičnog prava.
***
Ako
je suditi po izjavama i radnjama vladajućih struktura u Republici Srpskoj,
kriminalizacija klevete i uvrede je gotova stvar. Možda
bi eventualno u okviru predstojeće javne rasprave moglo da se razgovara o
rasponu kazni. Demokratski ili ne!? Vidjećemo šta će nam budućnost donijeti.
Tekst
je preuzet sa
sajta Dejana Lučke