Nedavno je javnosti predstavljen je izgled budućeg parohijskog doma preko puta Hrama Hrista Spasitelja u centru Banjaluke, što je ponovo otvorilo raspravu u javnosti o njegovom arhitektonskom rješenju i uklapanju u postojeći ambijent. Izgradnja ovog Parohijskog doma već je počela.
Iako gradske vlasti i Crkva ističu značaj objekta za duhovni i društveni život zajednice, dio građana i stručne javnosti izražava zabrinutost zbog dimenzija planirane građevine i njenog uticaja na izgled jedne od najprepoznatljivijih urbanih cjelina grada koji mnogi smatraju jednim od rijetkih mirnih urbanih prostora u užem jezgru grada.
Podsjetimo, parohijski dom je prvobitno bio planiran u znatno manjim gabaritima unutar porte Hrama Hrista Spasitelja, ali je nakon oštrog protivljenja dijela stručne javnosti odustalo od tog rješenja i pristupilo traženju kompromisa. Danas smo dobili projekat većih dimenzija čime se ponovo otvorilo pitanje njegovog urbanističkog i vizuelnog uklapanja na ovoj osjetljivoj lokaciji.
Vujadin Milosavljević, arhitekta VMarh+, govorio je za portal BUKA o Parohijskom domu, samom arhitektonskom rješenju ovog projekta i urbanis
Rekli ste da je objekat Parohijskog doma u centru Banjaluke “potpuno neuklopiv”, da li smatrate da je napravljena ozbiljna urbanistička greška u centru grada?
Ne treba biti iz struke da bi se uočila neusklađenost, ali je važno objasniti zašto ona postoji. Ovdje nije riječ samo o subjektivnom utisku, već o kršenju osnovnih principa urbanističkog uklapanja.
Objekat je uveden u prostor bez jasnog odnosa prema postojećim urbanim matricama vizuelnim osama, hijerarhiji javnih prostora i identitetu centralne zone. Njegova morfologija ne proizlazi iz konteksta, već djeluje kao izolovan artefakt, što je u najosjetljivijem dijelu grada ozbiljan problem.
Arhitektonski, objekat nema jasno definisan stil niti pripada savremenom interpretativnom jeziku koji bi komunicirao sa istorijskim okruženjem. Umjesto toga, dobili smo formu koja je generična i kontekstualno indiferentna. U tom smislu, može se govoriti o ozbiljnoj urbanističkoj grešci.
Ko je, po Vašem mišljenju, konkretno odgovoran za ovakvo rješenje u blizini Hram Hrista Spasitelja struka ili politika?
U ovakvim situacijama odgovornost nikada nije jednoslojna, ali je procedura jasno definisana.
Za prostore ovog ranga postoji standard: što je lokacija značajnija, to je proces odlučivanja rigorozniji, transparentniji i više oslonjen na stručne mehanizme prije svega javni arhitektonski konkurs.
Ako takav mehanizam izostane ili se formalizuje bez stvarnog uticaja, onda je jasno da odluka nije donesena kroz struku, već mimo nje. Drugim riječima, problem nije u tome što struka nije imala odgovor, već što joj nije data prilika da ga ponudi kroz adekvatnu proceduru.
Da li biste rekli da je ovaj projekat primjer ignorisanja arhitektonske struke?
Ne samo struka, nego i javnost kao ključni akter u formiranju prostora koji pripada svima.
Tokom procesa izmjene plana postojala je vidljiva reakcija građana i stručne zajednice — veliki broj primjedbi, diskusija i upozorenja. Međutim, činjenica da konačno rješenje nije reflektovalo te inpute ukazuje da participativni proces nije imao stvarni uticaj.
U takvim slučajevima govorimo o formalnom ispunjavanju procedure, ali bez suštine. A urbanizam bez stvarnog učešća javnosti i struke postaje alat za realizaciju unaprijed definisanih odluka, što je suprotno njegovoj osnovnoj svrsi.
Da li bi se ovakav objekat mogao izgraditi u nekom uređenijem evropskom gradu bez ozbiljnih posljedica po odgovorne?
Bolje pitanje je: kako izgledaju intervencije u centrima evropskih gradova?
U takvim zonama gotovo nikada ne vidite improvizaciju. Svaka intervencija prolazi kroz višeslojnu kontrolu, urbanističku verifikaciju, arhitektonsku selekciju, javnu i često međunarodnu konkursnu proceduru.
Gradilišta u centrima evropskih gradova su najčešće rezultat dugotrajnog procesa u kojem se prvo rješava parter, javni prostor, tokovi kretanja i vizuelni identitet, pa tek onda objekti. Ovakav pristup, kakav vidimo ovdje kao što je parcijalno uvođenje objekta bez šire kontekstualne strategije teško bi mogao proći bez ozbiljnih stručnih i institucionalnih posljedica.
Da li smatrate da bi projekat trebalo zaustaviti ili izmijeniti, čak i u ovoj fazi?
U idealnom scenariju, ovakvi projekti se preispituju prije nego što uđu u fazu realizacije. Međutim, čak i u ovoj fazi postoji prostor za korekciju.
Minimalno što je neophodno jeste zaustavljanje realizacije u postojećem obliku i otvaranje pitanja kroz stručni dijalog. Ako već postoji odluka da se na toj lokaciji gradi, onda je jedini legitiman put organizovanje arhitektonskog konkursa koji bi sagledao ne samo objekat, već cijeli prostorni kontekst.
Trenutno rješenje nije rezultat takvog procesa i zato ne može pretendovati na trajnu vrijednost u prostoru koji je od izuzetnog značaja za grad.
Foto: Privatna arhiva
Ako ovo nije dobar primjer urbanizma, šta jeste i koliko smo daleko od toga kao grad?
Dobar urbanizam ne počinje od objekta, već od javnog interesa.
Regulacioni plan treba da definiše strukturu grada: javne prostore, infrastrukturu, odnose između sadržaja i dugoročnu viziju razvoja. Objekti su posljedica takvog sistema, a ne njegov cilj.
U našem slučaju često se dešava obrnuto. Planovi se prilagođavaju pojedinačnim intervencijama, dok javni interes ostaje sekundaran. To stvara fragmentisan grad bez jasnog pravca razvoja.
U tom smislu, problem nije samo jedan objekat, već odsustvo konzistentne urbanističke politike.
Da li je problem više u samom dizajnu objekta ili u njegovoj lokaciji? Možete li reći Vaše mišljenje o samo projektu?
Problem je sistemski i obuhvata oba aspekta. Prvo, sama lokacija je izuzetno osjetljiva i zahtijeva vrlo pažljivo promišljanje svake intervencije. Uvođenje objekta ovakve namjene u neposrednoj blizini Sabornog hrama otvara pitanje njegove stvarne potrebe i funkcionalne opravdanosti.
Drugo, ni arhitektonsko rješenje ne odgovara težini lokacije. Objekat ne komunicira javnu funkciju koju bi trebalo da ima, niti prostorno doprinosi ambijentu, naprotiv, fragmentira ga.
Ako već postoji odluka da se gradi, onda je minimum profesionalne odgovornosti da se kroz ozbiljan konkurs pronađe rješenje koje će objediniti funkciju, kontekst i identitet prostora. U suprotnom, rizikujemo da trajno degradiramo jednu od najvažnijih urbanih tačaka grada, a takve greške se ispravljaju decenijama, ako se uopšte mogu ispraviti.
Vodimo računa kakav grad ostavljamo budućim generacijama.