Ilustracija
Stjerani u kut u vlastitoj zemlji, Bošnjaci su postali europski
Palestinci“ – tako glasi mantra bošnjačkih stranaka i njihovih pristaša
koja se dobro primila u medijima i na društvenim mrežama, što se vidi
svaki put kad se pokrene priča o promjeni Izbornog zakona u BiH. Da ti
srce pukne kad na prvu čuješ, a pred očima prolete bodljikava žica,
klinci s kamenjem pred tenkovima i ona poznata karta na kojoj se iz
desetljeća u desetljeće smanjuje površina koju naseljavaju Palestinci.
Zaboravljeni od svijeta, izdani od svoje uspješnije braće, skučeni u
geta čekajući povratak u svoje domove… Sudbina je to koju ne želimo
nikome, a kamoli našim prvim susjedima. Postoji samo jedan problem s
ovom usporedbom, a taj problem u Bosni je poznat kao: niđe veze.
Okej, ima i sličnosti između BiH i Palestine. Naprimjer, stopa
nezaposlenosti. Mučnina kada se pokušaju razumjeti njihova povijest,
politika i unutarnji odnosi. Bratstvo po vjeri, ali to nije dovoljno za
poveznicu u svetoj povijesnoj patnji. Osim toga, površna usporedba s
Palestincima ne proizlazi iz poznavanja prilika i sukladnog povlačenja
paralela sa situacijom na Bliskom Istoku, već krpanja na tuđu povijesnu
muku od strane istih onih čiji podržavatelji izjavljuju “Nas ima dva
milijuna, a Hrvati stanu u dva željeznička vagona”. Na temelju ovog
“građanskog“ načina razmišljanja doista bi se mogla povući paralela sa
skupinom ljudi koja ima problem sa Židovima, ali to ne bi bili
Palestinci.
Niđe veze
Možda bi raju iz “europskog Jeruzalema“ koja razmišlja u omjerima
trebalo podsjetiti na ustroj BiH, a taj je da ne postoje manjina i
većina, već tri konstitutivna, ravnopravna naroda. U tom smislu su
značajne i izjave poput one da su Bošnjaci “stjerani u kut u vlastitoj
zemlji“, koje impliciraju da je BiH njihova, bošnjačka zemlja, a ne “i
hrvatska, i muslimanska, i srpska“, baš kao i incidenti poput podrške
košarkaškoj reprezentaciji BiH uz zastave Armije BiH i ne-himnu “Jedna
si jedina“, rušenja spomenika poginulim Vukovarcima nedaleko od Kupresa,
transparenata na Komšićevom predizbornom skupu (“Glasom koji za Komšića
damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i
Kolindi zabijemo do jaja“) ili načina na koji neki bošnjački novinari
političke predstavnike Hrvata proglašavaju udruženim zločinačkim
poduhvatom, a formiranje vlasti s njima proglašavaju krajem BiH.
Bošnjaci nisu europski Palestinci, no ako sagledamo situaciju s tog
stajališta, jedno im ipak stoji – a to je objava na društvenim mrežama Bosanskog pokreta: “Ako Bošnjaci ne žele postati Palestinci, moraju se početi ponašati kao Izraelci.“
Novinar i politički komentator Ivan Crnjac ističe kako su usporedbe
BiH i Palestine stupidne jer nema nijedne poveznice osim vjerske, a sve
što bošnjačka politika treba shvatiti je jednostavno: ni srpska ni
hrvatska politika u BiH nisu protiv ideje države BiH, ali su protiv toga
da se BiH pokuša pretvoriti u isključivo bošnjačku državu što žele neke
stranke sa sjedištem u Sarajevu. “Hrvati samo žele dosljedno poštivanje
odluka Ustavnog suda koji kaže da je konstitutivnost natkrovljujuće
načelo i da se legitimnost treba poštovati. Dakle, ako stanari Vaše
zgrade žele da ste im Vi predstavnik, nema što netko iz druge zgrade ili
grada doći i odlučiti drugačije“, objašnjava.
Paranoja bošnjačkih nacionalističkih i “građanskih“ stranaka da su
okruženi hrvatskim i srpskim hijenama koje samo vrebaju priliku također
je jedna od stavki koja ih više vezuje za moderni Izrael nego Palestinu,
jer je upravo Izrael taj koji se nalazi u neprijateljskom okruženju sa
svih strana dok Palestinci oko sebe imaju Jordan, Siriju, Libanon. A
opet, i izraelski izborni zakon omogućuje stanovnicima da biraju svoje
predstavnike. Svi izraelski državljani po principu D’Hondtove metode
mogu glasati za svoje predstavnike u izraelskom parlamentu, tj. Knessetu
– pa tako i izraelski Arapi koji uglavnom glasuju za Ujedinjenu Arapsku
listu, ili neku od radikalnije lijevih opcija poput stranaka Ta’al i
Hadash. Na Zapadnoj Obali na izborima jednako sudjeluju i muslimanski i
katolički i pravoslavni Palestinci. Čak i oni (jer su taoci Hamasa u
Gazi druga priča) polako prihvaćaju ideju o dvije države i suživotu sa
Izraelcima, naročito danas kada u Izraelu rastu četvrta i peta
generacija Židova koji nemaju drugi dom osim Izraela. Tu naravno ostaje
velik problem židovskih doseljenika na Zapadnoj Obali, koji je u bezbroj
navrata osudila i međunarodna zajednica, ali priča o tome da Izrael
nema pravo na postojanje jenjava i svodi se na par vrlo konzervativnih
desničarskih krugova. E, sad, ako neki vide sebe ili rješenje problema u
tom dijelu Palestine, pa misle da određena skupina nema pravo na
postojanje ili da ga ugrožava time što traži ravnopravnost, to je dosta
nezgodno.
Ljevica i naši Palestinci
Kad su već Palestinci upleteni u priču, zanimljiv je i zazor hrvatske
ljevice spram teme “hrvatskog pitanja“ u BiH. Prešutno je objašnjenje
za ovu distancu da su Hrvati u BiH ionako hercegovačke ustaše, pa čemu
se zamarati njihovim izbornim pravom i nacionalnim identitetom? Ne samo
da ova predrasuda ne stoji, već je i licemjerno što ljevica ima
bezgranično mnogo razumijevanja za daleke potlačene narode, pa tako i
Palestince koji su, usput rečeno, u prosjeku konzervativniji (naročito
ako tu statistiku srozamo ubrajanjem Palestinaca iz Gaze koji su
preradikalni čak i onima s juga Zapadne Obale gdje donedavno žene nisu
vozile aute).
Da bi se shvatila obespravljenost Hrvata u BiH, dovoljno je pogledati
nekoliko činjenica s prošlih izbora. Primjerice, u Županiji
Zapadnohercegovačkoj koja je gotovo stopostotno nastanjena Hrvatima,
Komšić je osvojio 193 glasa, a kandidatkinja desetak hrvatskih stranaka
Borjana Krišto 40.192 glasa, odnosno 208 puta više. Krišto je i u drugim
većim i dominantno hrvatskim mjestima (Livno, Kupres, Tomislavgrad,
Mostar, Stolac, Neum, Ravno, Čapljina, Kiseljak, Kreševo…) osvojila
veliku većinu glasova. Jasno je koga Hrvati preferiraju, ali
zahvaljujući izbornim manipulacijama ipak će ih u tročlanom
Predsjedništvu BiH predstavljati Željko Komšić – čovjek koji se formalno
izjašnjava kao Hrvat, a biran je glasovima Bošnjaka.
“Ovo nije ideološko pitanje niti ga treba takvim predstaviti, ali ako
bi već morali, onda je to prvenstveno nešto čime bi se baš ljevica
trebala baviti“, ističe Crnjac. “Ljevica je ta koja se kroz povijest
bavila zaštitom ugroženih, slabijih, diskriminiranih i potlačenih. Zašto
su Hrvati u BiH tako neatraktivni ljevici iz Hrvatske? Ako ljevica o
tome progovori, ne znači da “dijeli Bosnu“ ili se miješa u unutarnja
pitanja druge države. U BiH živi više od 500 tisuća hrvatskih državljana
čija se prava otimaju. Na kraju krajeva, kada je nastala BiH kakvu
poznajemo danas, nastala je na Zemaljskom antifašističkom vijeću
narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine koje je utvrdilo kako BiH nije
ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska nego je i muslimanska i srpska i
hrvatska.“
Po principu “ne bi se štel mešat“ ljevica je dugo stajala sa strane
uz izliku da ih ne zanimaju ničiji nacionalizmi. No, upravo je građanska
priča u BiH šminka za nacionalističke taktike (političkih predstavnika)
50% stanovništva i preglasavanje ostalih, pa je u tom smislu negiranje
nacionalnih identiteta politički nepismeno kao reći Afroamerikancima: “I
don’t see colour.“ Sada kada se pitanje Izbornog zakona sve više
provlači po mainstream medijima, dodatno intenzivirano angažmanom
aktualnog predsjednika Milanovića, teško je izbjeći ovaj vrući krumpir.
“Dio ljevice u Hrvatskoj je počeo shvaćati da problematika bh. Hrvata
nije neki apstraktni pojam kojeg guraju ‘ekstremni desničari’ iz
Hercegovine ili o kojem mantra stranka s Trga žrtava fašizma. Shvatili
su da biti na strani bh. Hrvata znači biti na strani pravednosti i na
strani slabijeg, neovisno od tog što je taj slabiji, uglavnom, ideološki
ne previše blizak idejama ljevice. U bh. Hrvata se, nažalost, nije
razvila istinski lijeva stranka jer Hrvati Bosne i Hercegovine žive u
svojevrsnom pseudoideološkom vakuumu, osuđeni na grupiranje oko jedne
političke opcije kako bi politički i biološki opstali“, tvrdi Crnjac.
“Svojevrsnu promjenu te paradigme za sada nudi, ali samo donekle, HSS u
BiH čiji je čelnik u nekoliko navrata najavio kako su oni zelena i
lijeva stranka. Ipak, valja pričekati da to pokažu djelima jer za sada, s
obzirom na to da baš i nemaju infrastrukturu, to nije moguće. Dobro je,
međutim, što po tom primjeru vidimo da postoje obrisi ljevice kod bh.
Hrvata, a samim time i političkog pluralizma.“
Kamo sreće da živimo u normalnoj zemlji u kojoj nakon devedesetih
većina nije poludjela od nacionalističke mitomanije, u kojoj zajednička
hrvatsko-bošnjačka gradnja crkve i džamije kod Tomislavgrada ili
zajedničko gašenje požara u općini Prozor-Rama nisu dirljive iznimke i
vijest mjeseca već normalna stvar. Kamo sreće da Bošnjaci shvate kako
njihovu zemlju i prirodna bogatstva ne kupuju ni Hrvati ni Srbi već
Arapi, i da tezu o palestinizaciji Bošnjaka radikaliziraju Izetbegović i
oligarhija punih džepova oko njega sada kada se otvara pitanje
pravosuđa kao uvjeta za ulazak u EU. I da svi skupa, pa uključujući i te
nesretne Palestince, shvate da svoj položaj mogu zahvaliti samo sebi i
odabiru svojih (i khm, tuđih) predstavnika. Parafrazirat ću jednog
izraelskog Palestinca kada govori o Arapima i Židovima: dok to ne
shvate, ovako raspoloženi, Hrvati, Srbi i Bošnjaci – zaslužuju jedni
druge.ž
Bilten