Opet svjedočimo poplavama. U Bosanskoj Krupi se pod
vodom nalazi više od 200 objekata, a 400 osoba je odsječeno od svijeta i nalaze
se u objektima iz kojih ne mogu izaći.
Poplave su i u Prijedoru, Novom Gradu i
Kostajnici gdje su pod vodom uglavnom poljoprivredna zemljišta, ali i objekti
koji su bliže rijeci.
Mnogi lokalni putevi su odsječeni.
Poplave su prouzrokovale ogromnu štetu i u Bihaću, a
najkritičniji dio ovog grada je Bakšaiš gdje je poplavljeno 30 kuća.
I dok slušamo komentare da su trenutne poplave, ili još
češće one iz maja 2014. godine “do sada nezapamćene”, “najveće” i “nikad
viđene” na prostoru BiH, to nije posve tačno, jer područje BiH je odvajkada
podložno poplavama.
O tome svjedoče i podaci objedinjeni u knjizi, tačnije
zborniku radova, “Poplava, zemljotres, smog”.
Kako je u knjizi navedeno, od
početka hidroloških mjerenja u Bosni i Hercegovini, 80-ih godina XIX vijeka, pa
do 1976. godine, do kada su u knjizi obrađene velike poplave, ovakve pojave
zabilježene su u više navrata.
Prva velika poplava registrovana je u novembru 1896. godine.
Tada su zabilježeni i nikada kasnije dostignuti maksimalni vodostaji na rijeci
Drini.
U julu 1915. godine zabilježeni su (a nisu do 1941. godine
dostignuti) maksimalni vodostaji na nekim mjernim mjestima na rijeci Bosni i
njenim pritokama (Željeznica, Fojnica i Krivaja) i tada su velike štete
pretrpjeli Visoko, Olovo, Zavidovići, Maglaj i Doboj.
Prva poplava u međuratnom periodu koja se posebno izdvaja,
kako po broju mjernih mjesta na kojima su postignuti maksimalni vodostaji, tako
i po veličini zahvaćenog prostora i štetama koje su poplave ostavile iza sebe
jeste poplava iz novembra 1925. godine. U tom periodu, zbog velikih padavina,
većina bosanskohercegovačkih rijeka je nadošla i na nekoliko desetina
vodomjernih stanica zabilježeni su do tada maksimalni vodostaji. Na čak 29
vodomjernih stanica rekordi postavljeni u novembru 1925. godine nisu dostignuti
ni premašeni do početka Drugog svjetskog rata, a na mnogim mjestima nisu premašeni
ni do danas.
Sljedeća velika poplava zadesila je BiH u aprilu 1932.
godine, kada je posebno teško bilo pogođeno područje uz rijeku Savu.
Dvije godine u novembra 1934. godine, uslijedila je još
jedna velika poplava. Ovaj put na rijeci Neretvi i nekim njenim pritokama
zabilježeni su istorijski maksimumi.
Slične su poplave ovo područje pogodile i
tokom 1937. i 1940. godine, a velike štete u isto vrijeme pretrpjeli su i drugi
krajevi u Bosni i Hercegovini, posebno uz rijeku Savu.
Velike poplave zadesile
su Doboj i ostala opšinska središta Dobojskog sreza u noći između 12. i 13.
maja 1965. i prouzrokovale veliku materijalnu štetu, a zbog dobro organizirane
službe spašavanja ljudskih žrtava nije bilo. Osim grada Doboja, u ovoj poplavi
velike štete pretrpjele su sljedeće opšine u Dobojskom srezu: Modriča, Teslić,
Odžak, Maglaj, Bosanski Šamac i Zavidovići.
Vera Katz u poglavlju pod nazivom Poplave u Bosni i
Hercegovini – posljedice i pokušaji zaštite (1965 – 1976) navodi da su nakon
ove poplave vlasti aktivno radile na uređivanju sistema zašitite od
poplava. Mjere za sanaciju posljedica elementarnih nepogoda bile su uglavnom
regulisane saveznim propisima na principu solidarnosti, međutim od 1971. godine
je došlo do promjene u sistemu financiranja Federacije te je pokrenuto više
inicijativa za regulisanje pitanja vezanih za zaštitu i sanaciju posljedica elementarnih
nepogoda. Uprkos tome, katastrofalne poplave su se i dalje dešavale pa tako
autorica navodi primjere iz 1975. u Tuzli koje su odnijele dva života, i u
Tešnju 1976. u kojima je stradalo devet ljudskih života.
Navodi i da se krajem 20. vijeka podizala bazična
industrija, a da se uopšte nije razmišljalo o zagađenju sredine. U tom
kontekstu puno su stradale i same rijeke.
Zaključak je jasan, ljudi ovdje oduvijek žive sa polavama i
poplave su bile i ostale istinski rizik.
U budućnosti, poplave i druge nepogode biće sve češće, tvrde naučnici, i to zbog klimatskih promjena.
Međutim, napominju i da svi
ti rizici ne moraju nužno dovesti do katastrofa, ukoliko se poduzmu konkretne
mjere- bolje investiranjem u sektor odbrane od poplava, u stratešku dokumentaciju, te njenu provedbu kroz niže projekte i u konačnici implementaciju na terenu, sprječavanjem neplanske sječe šumai neplanske gradnje u rizičnim područjima, održavanjem korita vodotoka…
Nažalost, nadležne sužbe i vlasti nikako da se pokrenu.
Opravdanje je uvijek nedostatak novca, pa radije djeluju
kratkoročno nego dugoročno – kada dođe do poplava, iz fondova se izdvoje
određena sredstva, političari obuke čizme, posjete ugrožena područja, pošalju
emotivne poruke, daju obećanja…
A sve dok se na ovom polju nešto ne promijeni, ne piše nam
se dobro i svaki strah stanovništva je opravdan.