Muzeji su istinski čuvari našeg raskošnog kulturnog blaga, mjesta gdje se čuvaju mnogi stari i rijetki predmeti i priča o nama samima. Ali iz godine u godinu sve je teže, i za muzeje, i za eksponate. I jedni i drugi propadaju, uglavnom zbog neriješenih nagomilanih problema, prvenstveno finansijskih. Odgovornost je ovo i institucija koje izdvajaju neznatna sredstva za kulturu, ali i društva koje je odgojilo čitave generacije koje uopšte ne znaju ni gdje se nalaze zgrade institucija kulture.
Peđa Kazazović je odlučio nešto promijeniti ili bar pokušati promijeniti. U protekla četiri mjeseca razgovarao je sa kustosima iz 8 bh. muzeja i njihove priče pretočio u 16 zanimljivih video priča o muzejima. Riječ je o Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, Zemaljskom muzeju, Historijskom muzeju, sva tri u Sarajevu, zatim Muzeju drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, Muzeju Hercegovine u Trebinju, Tešanjskom muzeju, Etno muzeju Ljubačke doline kod Banjaluke i Muzeju samostana u Fojnici.
Ovih dana završio je i posljednji od 16 video zapisa, koji se mogu pogledati na FB stranici Priče o nama…, a uskoro će biti emitovani i na N1 televiziji.
Na samom početku razgovora za BUKU, Peđa govori o tome kako je došao na ideju za ovaj projekat.
„Završio sam likovnu akademiju, produkt dizajn, radio u reklamnim agencijama, ali sam se nekad davno odlučio da je mom karakteru bliži rad za dobrobit društva. Tako sam se okrenuo nevladinom sektoru i brojnim akcijama i projektima za poboljšanje društva. Ipak, nekako sam uvijek osjećao tugu što u moru projekata na kojima sam radio – nije bilo inicijative za promociju onih stvari od kojih nemamo 'na prvu' materijalnu korist. Nekako smo kao ljudi previše zauzeti preživljavanjem, da bismo posvetili pažnju stvarima koje možda ostaju u prošlosti.
Sa druge strane, mi na ovim prostorima imamo taj običaj da idemo sa vremenom. Ne vežemo se toliko previše za prošlost, što je u neku ruku dobro. Naučio nas je život da sve prolazi jako brzo i da život u sekundi može nestati. To nam daje odličnu fleksibilnost i žilavost koja nam pomaže da prođemo teška vremena, ali nosi sa sobom i loše posljedice. Jedna od njih je da ne cijenimo sebe, tu svoju otpornost na vremena, okolnosti, vlasti, ratove, nemire, gladi…Mi smo survajveri – nemamo eto čak ni adekvatnu riječ na našem jeziku za to.
Iz tih nekih želja, da pokažem ljudima ljepotu, ali i tu našu žilavost, osmislio sam projekat 'Priče o nama..' To je skup kratkih video formata, praktičnih za dijeljenje po socijalnim mrežama, koji služe i za podsjećanje na muzeje i njihove egzistencijalne probleme sa kojima se suočavaju.
CPCD i New Voices program sa USAID-om je prepoznao ideju i podržao je, te sam im zahvalan na toj podršci".
Šta nam to muzeji pričaju i zašto su toliko važni?
Muzeji su nevjerovatna mjesta. Problem kod muzeja je što ljudi, ako nemaju adekvatnu pratnju, nekoga ko će im pojasniti stvari – lutaju gledajući samo fizičke predmete. Ne udubljuju se u priču. Ali, ako krenete da sklanjate sloj po sloj istorije, otkrićete nevjerovatne priče. Dođite u Zemaljski muzej i stanite ispred nadgrobnog spomenika Rimljana i Rimljanke, otkrivenog u Zenici. Za nekoga je to običan spomenik, čak ne pretjerano ni ugledan 'na oko'. Ali, ako krenete dublje u priču, onda shvatite da je to spomenik bračnom paru koji je živio nekada na prostoru Zenice. I tu se otvara taj čudni svijet. Rimljani, a kupali se u Bosni. Rimljani, a ljetovali na Smetovima. Odlazili vjerovatno na more kao i mi danas. Ovo sve oko sebe su smatrali svojom državom – Rimskom Republikom. Pratili vijesti o senatu, imperatorima. Možda su osuđivali neke tadašnje strance. Putovali…
I tu dolazi do nevjerovatne uloge muzeja da se dekonstruišu te nacionalne pretpostavke kojima danas toliko robujemo. Jer kroz istoriju vidimo da su ovdje živjeli i drugi koji su isto tako polagali pravo na ove teritorije i granice. Govorili druge jezike. Vidimo da se identiteti, pa i jezici, mijenjaju i prolaze. Zato su muzeji bitni – uče nas da ništa nije stalno, da sve prolazi i da je najbitnija suština koja je uvijek na ovim prostorima ista.
Sa druge strane, muzeji, kao i sve na ovim prostorima su često i politički alati. Krojeni na takav način da prikazuju samo one dijelove istorije koji pričaju onu priču koja odgovara sadašnjoj vlasti.
Koliko su, po tvom mišljenju, građani BiH svjesni raskošnog kulturno naslijeđa, ali i koliko imaju znanja kako se o njemu brine?
Kaže stara izreka da je 'u znanju i svijesti mnogo patnje'. Biti svjestan svega ovoga, a vidjeti kako sve to propada ili prolazi je zaista teško. Biti svjestan vrijednosti koje ne mogu odoljeti vremenu je stresno i naporno. Ja se sada nalazim u nekoj vrsti detoksikacije od svega što sam vidio, naučio, jer me je to opteretilo. Zato razumijem naše ljude. Previše smo zauzeti preživljavanjem da bismo se brinuli i za kulturno naslijeđe. Sa druge strane, jeste to sve bitno. Ali trebamo sve to uzeti na taj neki naš, lagan, opušten način. Ne opteretiti se kulturnim naslijeđem kao što se zemlje inače opterete – pa onda stvaraju fobiju od svega što nije onakvo na šta su naučili.
Zato, polako…tu smo da pokazujemo malo po malo, šmekerski da učimo o nama, o našim načinima. Ne mislim da će nam ikada svo to znanje puno značiti jer smo mi takvi ljudi po mentalitetu. Uvijek će biti tu zaljubljenika i entuzijasta koji će se boriti za promociju i očuvanje kulturne baštine i zahvaljujući njima će se to blago nekako očuvati.
Ta neopterećenost, opuštenost, život u trenutku, je ono najvrjednije što ljudi na ovim prostorima imaju i ne bih volio da postanemo previše robovi prošlosti. Sa druge strane, naravno, trebaju se riješiti stvari poput izvora finansiranja pojedinih muzeja, briga oko osnovnih stvari, struje, sanacije objekata, pa sve do naučnog rada.
Pretpostavljam da finansije i jesu jedan od najvećih problema sa kojima se susreću muzeji?
Tri muzeja od ukupno sedam kulturnih institucija koje pripadaju Bosni i Hercegovini nemaju još uvijek riješen sistem finansiranja. To su Zemaljski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti i Historijski muzej. Tu rade ljudi koji se bore za svoje plate. To nisu velike plate, ali eto, ljudi se bore za svoj opstanak. Muzeji su pored toga hladne institucije, gdje je najčešće problem zagrijavanja prostorija. Tako su napravljeni da kada dođe i jedan posjetitelj, sva rasvjeta mora da bude upaljena. Dakle, radi se o nekim najosnovnijim potrebama. Historijski muzej ima problem sa sanacijom zgrade. Mlada kustosica muzeja Elma Hodžić sakuplja slova koja otpadaju sa zgrade i slaže na komodu u kancelariji. To su sve nekako tužne priče, ali i priče o borbi, ne posustajanju…opstanku. Historijski muzej je nekadašnji Muzej revolucije – i dan danas direktorica sama uzme i opere prozore u muzeju. Dakle, borba i revolucija još uvijek traje.
Kada bi se nekada riješili ti osnovni egzistencijalni problemi, onda bi možda moglo da se krene u neke konkretnije naučne radove, istraživanja. Danas toga ima, ali znate kako, kada je čovjek gladan, ne može puno da misli.
Koji priča iz ovog serijala te se najviše dojmila?
Iskreno, najviše Muzej drugog zasjedanja AVNOJ-a i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, upravo zbog tog ljudskog faktora – direktorica muzeja sa kojima sam pravio intervjue. To su zaista nevjerovatne žene, borci za svoje muzeje i ideje koje zastupaju. Kada sam razgovarao sa direktoricom Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, vidio sam suze u njenim očima od strasti i želje da se ideje njenog muzeja čuju što dalje.
Opet, ja sam dijete miješanog braka, majke pravoslavne hrišćanke i oca muslimana. Tako da je 'moj' muzej, muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Nekako, slušati o tome, kako Bosna i Hercegovina nije bila ni planirana…kako je bilo zamišljeno da se ovaj prostor podijeli između država, gledati grb gdje je samo pet baklji u početku bilo zamišljeno…i priču o tome kako su delegati iz Mrkonjića došli i tražili da eto na ovom prostoru živimo zajedno, da pokušamo zajedno – i dan danas mi to izaziva emocije.
Taj moment, taj trenutak…tih nekoliko dana gdje je eto bilo odlučeno da zajedno idemo u ovu priču, to je nekako moje. Moj deda se protivio mješanom braku kada se mama htjela udati za tatu…'Ja jesam partizan, i volim 'bratstvo i jedinstvo', al što mi ga šćeri moraš širiti u mojoj kući' su bile njegove riječi. I dan danas vjerujem prvo u čovjeka, dobru dušu, pa onda ime, porijeklo, vjeru i ostalo…Tako da se ja uvijek opet i iznova vraćam tom muzeju i toj priči.
Videozapisi koje si uradio mogu se vidjeti na FB 'Priče o nama…', šta planiraš dalje?
Zahvaljujući televiziji N1, ova videa će se vrtiti i doživjeti jedan novi život. Ja sam već sada u pripremi nove sezone videa gdje želim snimati i druge neke priče, ne samo muzeje. Ova zemlja ima toliko toga lijepog, i radujem se novim nevjerovatnim momentima, razgovorima, ljudima koje ću upoznati…sve će biti mnogo opuštenije jer sam prošao školu sa produkcijom prvog vala serijala.
Pozivam sve da lajkaju stranicu 'Priče o nama…' na Facebooku i da budu dio ovog projekta.