Čudna promisao i volja jednog pijanog zastavnika me je natjerala da se zadesim u Mrkonjić Gradu 5. oktobra.
,,Nije njegova smjena, ali majka mu je Hrvatica, boli me kurac“, rekao je supiti zastavnik, noć prije, našem četnom ćati i tako me umjesto u neku od banjalučkih kasarni po ko zna koji put šibnuo u rov. Ovaj put me dopala neka planinčuga Liskovica između Mrkonjić Grada i Jajca. Cijenio sam kako je to možda bolji izbor od Sanskog Mosta. Ustaše su bolji izbor od Balija. Dvadesetogodišnjak uglavnom ne razmišlja dalje od kutije cigara i one stvari iza šlica.
E, a taj Varcar City i nije baš osvojen od Četvrte gardijske iz Splita 10. oktobra kako navode mediji Srpske i mnogobrojne boračke organizacije na svim stranama. Hrvatska vojska je ušla u Mrkonjić početkom oktobra, negdje 1. ili 2., stanovništvo je logično dalo nogama vjetra, šta bi drugo. A onda se ta splitska čuvena Četvrta gardijska povukla iz grada, vjerovatno čudom se čudeći kako su lako ušli. Pomišljali su, logično, da se radi o kakvom taktičkom potezu Vojske RS. Međutim, ta vojska, kao što je i inače bio slučaj, nije imala nikakvu taktiku. Prosto nije stigla da interveniše i to je to.
E, sad dolazimo na red ja i moja nesrećna jedinica. Gdje god smo mi došli, to mjesto bi palo. Od Grahova, Glamoča do Drvara i Bosanskog Petrovca. Jebi ga, došao na red i Mrkonjić. Ušli smo u grad, kao što velim, 5. oktobra 1995. godine. Grad je bio prazan, ali neopljačkan. Niti je narod stigao šta ponijeti sa sobom, niti su hrvatske jedinice uspjele da sa bace u mažnjavanje. U našoj glorifikaciji ,,originalnih“ hrvatskih jedinica, objašnjavali smo sebi kako im je general Gotovina naredio da ne pljačkaju, a vojnici su, za razliku od naših, poslušali komandu.
Uopšte uzev, među nama dvadesetogodišnjacima, Gotovina je bio nešto poput Arkana. Dakle, uredno obrijani mafijaš, koji je prije rata karao najbolje pičke, vozikao bijesna kola, pljačkao kockarnice, tumarao u Legiji stranaca, dobio činove u ratu, bio mlad i potentan. Jednom riječju – faca. Samo sa one strane.
U dječijem mozgu, vojska se dijelila na nas-balavce, stare fukare-oficire koji su nas i njih kobajagi vodili, a zapravo su naslonjeni na flašu lamentirali nad prošlim vremenima, i na Gotovinu, Legiju, Arkana, Cacu, Pauka…. Ova četvorica i njima slični bili su izdanci devedesetih, koji su pucali ,,zaprave“ po evropskim mondenskim ljetovalištima, njihove jedinice su bile identično obučene, obuvene i naoružane. Spoj rendžera američke vojske i legije stranaca. Stripovski heroji i antiheroji. Mašti primamljivo.
Kako se pročulo da će na toj jebenoj Liskovici biti proboj Četvrte gardijske iz Splita na čelu sa ,,šefom Oluje“ lično, Gotovinom, u pomoć su nam došli neki ,,Panteri“, šta li, iz Zemuna. Ali ti ,,Panteri“ su umjesto u našu vukojebinu otišli u veeeliku nabavku u Mrkonjić i nikad se više nisu vratili. I sa sobom su odvezli ona dva tenkića, muzejske 48-ice, koje smo imali za odbranu Liskovice.
A zašto smo je branili, da mi klince pod nokte zabijate, ne bih vam znao reći. Vrijeme smo kratili posjećujući lokalne kuće koje su zjapile prazne i obijali frižidere, pušnice i ostave u pokušajima da pronađemo kakvu fasungu. Krao je koliko je ko bio sklon. Sjećam se jednog debeljuce koji je svo vrijeme, kao dijete dekicu, uz Liskovicu, niz Liskovicu, vuknjao neku fleksaricu koju je maznuo iz osnovne škole u Mrkonjiću. Ta fleksarica ga je nekoliko dana kasnije i bukvalno došla glave. Naime, granata je pala na naš rov, a fleksarica mu se sa vrha rova strovallila na glavu i odmah ga ubila.
Elem, tog 10. znalo se sve. Tepih-granatiranje od kolega preko puta, bilo je priprema za Četvrtu i Sedmu Gardijsku da nas probiju. I ne da su nas probili! Kao prase masnu vreću pokidali. Dali smo petama vjetra. Sokolilo nas je to da ako se uhvatimo Manjače, eto nama spasa.
Usput smo čuli kako je Gotovina platio glavom naše rasturanje. Međutim, ispostavilo se kako je glavu za Hrvatsku u Mrkonjiću podmetnuo Andrija Matijaš zvani Pauk, zamjenik komandanta Četvrte gardijske brigade iz Splita. Kao što rekoh, zbog nadimka smo respektovali lika pa smo pomislili da je Gotovina.
I dok smo se mi tako pod hrvatskim haubicama junački povlačili, 10 kilometara po satu, osjetio sam neko toplo šljapkanje u čizmi. Ispostavilo se da sam popio geler u bježaniji, no adrenalin mi nije dao da osjetim bol.
-Aha, prvo što mi je luda glava pomislila je da ću se poslije rata, pod uslovom da ovaj Gotovina odustane od potjere i preživim, moći da se kurčim kako sam bio ranjen.
To moje ,,ranjavanje“ je prouzrokovalo nove probleme po mene. Naime, posadili su me na neki transporter koji je poslije par kilometara stao jer nije imao goriva. Prosto.
-Šta će vojsci gorivo, kad im treba da švercuju naftu šleperima po koridoru, majku im jebem izdajničku“, drao se šofer. Ja sam se samo blentavo smijao i smatrao ovu izjavu pretjeranim bijesom vozačevim.
Sa par prijatelja, praćen granatama u pozadini, na jednoj i po nozi, nastavio sam bježaniju, sve dok se nismo dokopali Dabraca, nadomak brane Bočac, da se malo odmorimo.
I tu me strefilo prosvjetljenje.
Jedući komad hljeba i ,,Ikar“ odrezak, a ,,Ikar“ je za neobaviještene najgori oblik konzerve, čiji sadržaj bukvalno ni psi ni mačke nisu mogli da omirišu, a kamo li da pojedu, smirio sam se u potpunosti.
-Jebo te, šta ja radim ovdje, pomislio sam. Stvarno, šta mi treba da poluranjen skakućem po ovim vukojebinama, opasno se igrajući igre sa smrću. Imam 20 godina, treba da guzim, a ne da puzim, kao što pametni prije godinu-dvije otpjevaše. Trebao sam to ljeto da idem sa djevojkom iz Novog Sada na more u Herceg Novi. A vidi sad ovo? Stvarno, koji nivo imbecilizma me natjerao na ovo?
To sebi nikada neću, vjerovatno, moći racionalno objasniti. Ono što znam je da me to nadrealno suludo i životno skupo iskustvo naučilo da se NIKADA više u životu neću igrati rata. Moja djeca i ja NIKADA nećemo plesti ratno kolo. Niti po koju cijenu. Svi koji ne misle ovako ili nisu normalni ili nisu okusili ,,Ikar“ pod granatama.
Nego, nešto kontam, koji će moj Ante Gotovina na mrkonjićkim gudurama? Šta mu je do toga? Mislim, ima slavu, ribe, lovu… E, slava je jebena stvar, rođaci. Sad ga ona košta taman koliko sam ja tada imao godina.
Tako se, kao ni meni, ni Anti neće SIGURNO ponoviti rat.
Vezani tekst : O liku koji mi je ubio najboljeg prijatelja