Osam osoba osuđenih za
ratne zločine na kaznu zatvora do jedne godine zamjenili su u Bosni i
Hercegovini, u posljednjih pet godina, zatvorsku kaznu novčanom jer to zakon
omogućava.
Član 42 a Krivičnog
zakona BiH propisuje da će se kazna zatvora do jedne godine na zahtjev
osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, koja se plaća u jednokratnom iznosu
u roku do 30 dana.
Zamjena
zatvora novčanom kaznom moguća je kod počinjenja skoro svih krivičnih djela
osim. Otkup zatvorske kazne nije dozvoljen kada su u pitanju:
·
Krivična djela protiv integriteta Bosne i
Hercegovine,
·
Terorizma,
·
Finansiranja terorističkih aktivnosti,
·
Javnog podsticanja na terorističke
aktivnosti,
·
Vrbovanja radi terorističkih aktivnosti,
·
Obuka za izvođenje
terorističkih aktivnosti i
·
Organizovanja terorističke
grupe.
Slično
je i u entitetskim krivičnim zakonima, ali neshvatljivo je da ratni zločini nisu izuzeti od mogućnosti zamjene
kazne zatvora za novčanu kaznu.
Upravo to izuzeće
tražio je poslanik SDP-a u Parlamentu BiH Saša Magazinović.
On je u parlamentarnu
proceduru uputio Prijedloga zakona o izmjenama Krivičnog zakona Bosne i
Hercegovine koji se odnosi na izuzeće kazne zatvora novčanom kaznom za osuđene
do jedne godine zatvora, za krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti
zaštićenih međunarodnim krivičnim pravom.
„Vodeći se principom srazmjernosti
između težine djela i kazne jasno je da se radi o neadekvatnoj kazni koja je možda opravdana za
lakše oblike kriminaliteta, ali nikako za krivična djela ratnih zločina. Prema
međunarodnom pravu djela ratnog zločina spadaju u najteža krivična djela i
zaslužuju najteže krivične sankcije i najjaču društvenu osudu, a ovim se svode
na ekonomsku kategoriju“, navodi Magazinović.
Sa aspekta pravičnosti
i moralnosti to je, kaže, nedopustivo jer se time poručuje da i oni koji su
počinili najteže zločine i koji su za to pravosnažno osuđeni, mogu, ukoliko
imaju sredstva, kupiti svoju slobodu i time izbjeći sankcije za gnusna djela.
Hodžić: Sudovi u BiH više štite prava ratnih
zločinaca nego oštećenih
Mogućnost „otplaćivanja“
ratnih zločina nosi poruku da su stradanja i njegove posljedice zanemarive i
nevažne i da su prava počinioca važnija u odnosu na patnju i bol žrtava.
Kemija Hodžić,
direktorica organizacije Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje, koja se
gotovo deset godina bavi dokumentovanjem i mapiranjem mjesta zatočenja civila i
vojnika u BiH o Magazinovićevoj inicijativi kaže:
„Minimalna zatvorska
kazna propisana Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine za Zločin protiv
čovječnosti kao i za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva je 10 godina,
shodno tome, postavlja se pitanje kojim zakonom se vode sudovi pri donošenju
odluka koje ustvari zbog ovako niskih kazni predstavljaju uvredu za žrtve te
ujedno i omalovažavaju zakonodavni sistem Bosne i Hercegovine!? Odgovor na ovo
pitanje, ne može biti čak ni odluka pojedinih sudova da se pri izricanju kazne
vode Krivičnim zakonom SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog
djela, jer je navedenim Zakonom najmanja zatvorska kazna za Zločin protiv
čovječnosti kao i za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva pet godina.
Također, moram istaći da, vodeći se presudama, sudovi u BiH više štite prava
ratnih zločinaca nego li oštećenih. Tako naime, vrlo često sudovi pri izricanju
presuda kao olakšavajuće okolnosti za optuženog uzimaju u obzir „porodičnost,
raniju neosuđivanost, korektno držanje pred Sudom“ ali i „činjenicu da je
krivično djelo izvršeno prije više od 30 godina“. Dakle, ovakva presuda
(Okružni sud u Trebinju protiv Gorana Govedarice) predstavlja kršenje Krivičnog
zakona po kojem Krivično djelo Ratni zločin ne zastarjeva, te shodno navedenom
to što Tužilaštvo svoj posao nije obavljalo na vrijeme, ne bi trebalo
predstavljati olakšavajuću ukolnost za osuđenog Govedaricu“, kaže Hodžić za
BUKU.
Dodaje kako je bitno
istaći da vrlo često država, odnosno poreski obveznici snose troškove suđenja
ratnih zločinaca, jer je „optuženi lošeg imovinskog stanja, narušenog zdravlja,
živi u domaćinstvu sa suprugom i dvoje djece, od kojih je jedno malodobno“, što
je potpuno nedopustivo, uzimajući u obzir da su pojedini osuđeni za najteže
povrede Međunarodnog prava.
„Da rezimiram,
aposolutno podržavam prijedlog poslanika Saše Magazinovića da se iz Krivičnog
zakona BiH izbaci izuzeće zamjene kazne zatvora novčanom kaznom za osuđene do
jedne godine zatvora za krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti
zaštićenih međunarodnim krivičnim pravom, no isto tako, smatram da su takve
kazne potpuno neadekvatne i nedopustive“, rekla je Hodžić.
Komentarišući ovu
inicijativu aktivistkinja Aida Feraget za BUKU kaže kako je otkup kazne zatvora
za počinioce ratnih zločina nedopustiv.
„Dakle ako imaš para
možeš izvršiti i najgori ratni zločin i „platiti“ ostanak na slobodi? Strašno!
Sistem je potpuno nakaradan. Prvo, mnogi bivši logoraši nikada ne dočekaju ni
minimum pravde zbog činjenice da se sudski proces obustavlja ukoliko optuženi
umre. To odmah znači i oduzimanje barem onaj osjećaj pravde za žrtve ratnog
zločina. I to malo im se uskraćuje. Drugo, nejasno je otkud tako niske kazne,
zakon je vrlo jasan šta je minimalna kazna za zločine protiv čovječnosti i
ratne zločine. Apsolutno sam protiv mogućnosti zamjene kazne zatvora za novčanu
u slučajevima zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina“, rekla je Feraget za
BUKU.
Novinar Balkanske
istraživačke mreže (BIRN) Haris Rovčanin za BUKU kaže kako je mišljenja da
osuđenicima za zločine protiv čovječenosti te ratne zločine protiv
civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika treba ukinuti mogućnost zamjene
kazne zatvora na novčanu, jer se radi o najtežim krivičnim djelima, bez o
obzira na prava koja uživaju sve osuđene osobe, a koje su im zakonom
dozvoljene.
“Zamjena
novčane kazne za zatvorsku u ovom slučaju uopšte ne doprinisi prevenciji,
na koju se obično pozivaju sudska vijeća pri donošenju presude. U
konačnici: ne ispunjava se svrha kažnjavanja”, smatra Rovčanin.
Za
BUKU objašnjava kako je uopšte moguće da za počinjenje ratnog zločina ili
zločina protiv čovječnosti neko bude osuđen na samo godinu zatvora.
“Kazne nisu
adekvatne (do 12 mjeseci zatvora), ali većinu njih sudovi izriču po sporazumima
o priznanju krivnje koje im dostave tužilaštva nakon što iste potpišu sa
optuženima. Tužilaštvo je u tom slučaju dužno obavjestiti oštećene svjedoke da
namjerava sklopiti sporazum sa optuženim i dobiti njihovu saglasnost. Oštećeni
nerado pristaju, ali daju saglasnost uz nadu da će optuženi pomoći u drugim
istragama kako bi se počinioci priveli pravdi i kako bi porodice dobile
minimalnu satisfakciju, a pogotovo ako se obavežu pomoći i dati informacije o
pronalasku nestalih”, pojašnjava Rovčanin.
Dodaje da izuzetak
nisu slučajevi kada se tokom suđenja izrekne kazna od 12 mjeseci ili manja
kazna za ratne zločine.
“Kazna do 12
mjeseci se obično izriču za mučenje, razne vidove fizičkog i psihočkog
maltretiranja, ali je bilo i slučajeva gdje je osoba nakon priznanja da je
silovala maloljetnu osobu dobila zatvorsku kaznu za koju joj je poslije
dozvoljeno da je zamjeni sa novčanom”, dodaje Rovčanin.
Mizerne kazne za
počinjenje ovih teških krivičnih djela šalju poruku i o pravosuđu, ali i odnosu
društva prema žrtvama rata.
“Male kazne i
njihova zamjena za novčane dovodi samo do nove traumatzacije žrtava i
oštećenih svjedoka. Ako i pristanu dati saglasnost tužilaštvima da predlože
kaznu ispod zakonskog minimuma pri sklapanju sporazuma, uz nadu da će biti
rasvjetljeni i procesuirani ostali zločini, onda možete zamisliti kakva se
poruka šalje zamjenom kazne za novčanu. Isto je i u slučaju punog sudskog
postupka gdje žrtve i oštećeni uopšte nisu zadovoljni malim kaznama, a kamoli
njihovim zamjenama za novčane”, kaže Rovčanin.
Magazinović se nada da
će njegova inicijativa uroditi plodom, s obzirom na to da je Krivični zakon
Bosne i Hercegovine već mijenjan i dopunjavan kada je u pitanju član 42a.
„U slučajevima kada su
predlagači bili Vijeće ministara Bosne i Hercegovine 2015. godine i poslanica
Aleksandra Pandurević 2018. godine, za očekivati je da će oni koji odlučuju
dizanjem svoje ruke imati osjećaja i ovaj put“, optimističan je Magazinović.
Mnogi zločini u BiH
ostali su nekažnjeni, a počinitelji i dalje nisu izvedeni pred lice pravde.
Onima koje se kazni tek simbilično ne treba dopustiti opciju „kupovine“ kazne
zatvora. U suprotnom vrijeđamo žrtve, retraumatiziramo ih i šaljemo poruku da
ratni zločin nije „ništa strašno“ već tek sitno krivično djelo.