Mnogobrojni dušebrižnici ( oni isti, valjda, koji zdušno vode borbu protiv Deda Mraza ) svojevremeno su oštro osuđivali upade policijskih snaga u Gornju Maoču, proglašavajući ih bespotrebnim ometanjem mirnih stanovnika i službeničkim odnosom spram američkog ubermenscha; dušebrižnici su, nakon bugojanskog miniranja policijske stanice i Mevlidovog džihada protiv zgrade Američke ambasade u Sarajevu, donekle ušutili. Ušutio se i reis Mustafa Cerić, koji ovih dana ( valjda ) za svoje pozive na „sarajevsko ljeto“ i agresivne pohode protiv ministra Suljagića prima nagradu za mir neupućene italijanske organizacije, a koji je onomad proglašavao radikalne vehabije „pravim muslimanima“ na koje se miroljubivi bošnjački živalj treba ugledati i sa čijim se tendencijama de facto treba poistovjetiti.
Dušebrižništvo te vrste ne seže tako daleko da bi preraslo u pravu građansku svijest kakvom bi se Bosna i Hercegovina mogla ponositi i od koje bi država mogla istinski profitirati. Ne mare dušebrižnici za to što vehabije u maskirnim uniformama patroliraju i brane pristup Gornjoj Maoči čak i pripadnicima snaga reda i zakona. Ne mare dušebrižnici što se djeca iz Gornje Maoče obrazuju po nastavnom planu i programu neusklađenom sa bilo kojim zakonom na snazi u Bosni i Hercegovini, što se u njihove umove usađuju arhaična uvjerenja proistekla iz nepatvorenog islamskog fundamentalizma, što se od njih izgrađuju budući građani Bosne i Hercegovine koji neće mariti ni za kakvu državu, ni za kakve propise, osim onih koje sami ustroje, ili koji su drugi, zloupotrebljavajući svete knjige, iskrivili i proglasili božanskim zakonom. Dušebrižnici ne mare što su za radikalne pripadnike vehabijskog pokreta bosanski muslimani moralni otpad, gotovo nevjernici, ne mare što pomenute patrole presreću i pretresaju pridošlice u njihovo selo koje, po njihovom čvrstom uvjerenju, nikakve veze nema i ne treba da ima sa suverenom i neovisnom Bosnom i Hercegovinom. Ti dušebrižnici glasno će zaurlati i protestirati nad navodnim kršenjima nacionalnih interesa, nad protivdržavnim djelovanjem, ali neće maći prstom da pokažu na Gornju Maoču i predstave je kao savršen primjer potpunog nepoštivanja državnog suvereniteta, cjelovitosti i subjektiviteta Bosne i Hercegovine.
Dušebrižnici to neće, iako Nusret Imamović proglašava opasivanje bombom i raznošenje u skupini kjafira ( nevjernika ) opravdanim i dopuštenim. Dušebrižnice to neće, iako Nusret Imamović najboljom ženskom karijerom proglašava djecu koju će žene odgajati u okrilju Allahove vjere. Valjda je potrebno da se neki srodnik dušebrižnicima nađe u neposrednoj blizini grupe kjafira kao što se u Bugojnu u dometu podmetnute eksplozivne naprave našla policajka Edina Hindić. Stoga ne treba čekati novog Mevlida Jašarevića, ni novog Harisa Čauševića: država je tu da se pobrine za sigurnost svojih građana, i koraci koji se u tom smislu poduzimaju protiv kreiranja države unutar države nesumnjivo su opravdani. Podsjetimo se samo nepravosnažne presude Rustempašiću, „knjige iznenađenja“, eksplozivne naprave, instrukcionih terorističkih video-snimaka i sablasne oporuke prvooptuženog, pa će biti dovoljno u sprezi sa događajima koji su uslijedili i nisu ostali samo na planiranju shvatiti postojanje potencijalnih terorista u Bosni i Hercegovini, i to potencijalnih terorista sa stavovima izgrađenih na onim shvatanjima koje Nusret Imamović javno i neinhibirano iznosi.
Nesporno je, a o čemu govore i na što upućuju brojne okolnosti iznesene u nebrojenim medijskim i službenim izvještajima, da iz Gornje Maoče ne dolazi ništa dobro, ni poželjno, ni konstruktivno, ništa što bi doprinijelo Bosni i Hercegovini i njenim građanima, a naročito ne muslimanima u Bosni i Hercegovini, već naprotiv, utemeljenjem takve zajednice i tendencijama da se na širem državnom području ustroji više sličnih, ozbiljno se šteti ugledu Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu i narušava inozemna percepcija svih muslimana u BiH, a na unutrašnjem se strahovito podrivaju sigurnost, pravni i ustavni poredak države. Nesporno je da u Bosni i Hercegovini neometano djeluju i drugi radikalni pokreti; nesporno je da se država koja nastoji očuvati svoju opstojnost mora obračunati sa svima koji šire netoleranciju, mržnju i razdor, bio korijen tih namjera u islamskom fundamentalizmu, četničkoj ili ustaškoj ideologiji. Naročito je nesporno da Bosna i Hercegovina ne smije stajati nijemo, ne smije šutiti, ne smije dopuštati podršku bilo kakvim pokretima te vrste, a da podrška ne bude odmah popraćena oštrom osudom. To najviše važi za vjerske velikodostojnike i državnike; ukoliko od osoba koje su nosioci najodgovornijih društvenih i državnih funkcija ne stignu glasne osude i odbacivanja, a aktivnosti radikalnih skupina budu praćene prećutnim odobravanjem ili glasnim pljeskom, to je onda još jedan jasan znak da nisu ludi ni klerici, ni državnici, nego su ludi građani Bosne i Hercegovine koji iznova i iznova dozvoljavaju istima da propagiraju destruktivne ideologije i pod plaštom njihove podrške za isto izbjegavaju sankcije.