Izraz „opasna“ malo bi kome pao na pamet.
U čemu se ogleda opasnost države Bosne i Hercegovine?
Da bismo to razumjeli, napravit ćemo malu digresiju i prisjetiti se Njemačke nakon Prvog svjetskog rata. Bila je to država-gubitnik, primorana na plaćanje golemih ratnih odšteta, država beznađa, nezaposlenosti i još mlade vajmarske republike, država prisiljena da se razoruža, država kojoj su Versajskim sporazumom, kako su mnogi vjerovali, izbili oštre zube, država oslabljene organizacije, država političkog pluralizma, država u kojoj su cvjetale političke organizacije, paravojne formacije pod plaštom prividnih čuvara reda, država koja je tražila krivca i, ne mogavši ga naći u sebi, potražila ga je u teorijama zavjere, u apokrifnim napisima i krivotvorenim istinama, o legendi o „novembarskoj izdaji“, te na koncu Jevrejima, Romima, Slavenima, i drugim nearijevcima.
Već u ovom nabrajanju prepoznaju se oni elementi i one karakteristike kojima se bez po muke i bez ikakvog poigravanja sa činjenicama može okititi država Bosna i Hercegovina.
Ideji spasa države i građana u ovakvim privrednim uslovima koji vladaju u Bosni i Hercegovini veoma je lako prispodobiti ideje nacionalsocijalizma, prerađene i prilagođene specifičnim uslovima. Napokon, socijalna i nacionalna problematika jeste aktuelna i, sudeći po retorici koju promoviraju državnici, jeste jedno od gorućih pitanja koje više od svega tišti građane Bosne i Hercegovine. Problemi nestašice i neimaštine za sobom isuviše lako povlače sklonost vjerovanja u teorije zavjere, potrebu da se neko ili neki okrive za tegobe koje proživljavaju građani, i takva vjerovanja, takve potrebe uistinu postoje. Prepoznaju se one kako u novinskim člancima, tako i u forumskim diskusijama, kako u demagogiji vlastodržaca, tako i u ograničenom shvatanju neobrazovanih i neukih, kako u stavovima učenjaka, tako i u lamentiranju laika. Mnogi državljani Bosne i Hercegovine koji žive u Federaciji BiH isuviše su brzi da teret krivnje za stanje u državi prebace na Republiku Srpsku i okrste ju kao genocidnu tvorevinu u kojoj četnici logoruju na svakom raskršću, i kokarde su dio svakodnevnice; mediji u Republici Srpskoj, pak, podupiru vlast tlapnjama o RS-u kao boljem dijelu BiH, i usput propagiraju Sarajevo kao bliskoistočni grad kojim horde vehabija krstare u islamobilima kamenujući gologuze parove skrivene u parkiranim autima. Promidžba ovakvih slika nije ništa bolja od karikatura koje datiraju iz 1920. godine, i na kojima se Jevrejin sa nožem u ruci prikrada njemačkom vojniku.
Promidžba takvih slika nije ništa manje društveno destruktivna od ilustracije Židova iz Hitlerovog „Mein Kampffa“. Hitler, pak, nije bio suptilan koliko su suptilni nosioci mržnje i gnjeva spram različitosti u Bosni i Hercegovini; međutim, i Hitler se prodavao kao legalista i pobornik demokratije, da bi potom na prave-zdrave građane nakačio žute trake. Kako se mržnja raspiruje i rasplamsava, tako se ukazuje njeno pravo lice, tako spada njena maska, i suptilnost biva zamijenjena otvorenošću koja i gluhim ušima govori tomove. Primjerice, pojedini političari izlaze u javnost sa tezom koja implicira ( ili skoro insistira ) da pravosuđe treba staviti pod političku kontrolu, ili pak u nastojanju da zaštite svoje partijske poglavare idu tako daleko da udaraju na sam vrh pravosuđa kako bi, ne obazirući se na pojam i ideju pravne države, omeli rad pravosudnih institucija. Koliko se to razlikuje i koliko je to daleko od zakona iz 1936. kojima se aktivnosti GESTAPO-a izuzimaju iz sudske kontrole? Ne dovoljno daleko. Koliko se forsiranje vođenja sudskih postupaka na način pogodan klikama na vlasti i ulagivanje saobraćajnih policajaca koji „greškom“ zaustave i kontroliraju vozilo u kojem se vozi politički glavešina razlikuje od izjave šefa pravnih poslova GESTAPO-a Wernera Besta „dok god policija vrši volju vodstva, ona djeluje zakonito“? U svakom slučaju ne dovoljno.
Fodor je u „Naciji“ pisao još 1936. godine: „Nijedna rasa nije toliko patila od kompleksa manje vrijednosti poput Njemaca. Nacionalsocijalizam je bio varijanta Coue-ove metode da se barem privremeno taj kompleks inferiornosti pretvori u osjećaj superiornosti.“ Bosanci i Hercegovci ismijavani su u vicevima, potcijenjeni u susjednim država, Bošnjaci koji zazivaju Tursku, daleko sekularniju nego što će bošnjački kolektiv ikada biti, Srbi koji zazivaju Srbiju, zainteresiranu za Bosanske Srbe taman koliko je potrebno da ovi pušu u Tadićev rog i umnogostručavaju njegov zvuk, Hrvati koji zazivaju Hrvatsku koja će ih uvijek smatrati Hercegovcima, a nikada Hrvatima, osim u izborno vrijeme kada za potrebe HDZ-a i Hercegovci dobivaju taj počasni naslov. Toliko potcijenjenosti, toliko sudbine koja nagomilava udarce slažući ih na pleća bh. naroda; da li je zaista nerealno slutiti pojavu nekog Mesije, nekog govoru vještog Adolfa, koji će u bh. interpretaciji biti Adnan ili Adrijan ili Andrija, i koji će upornim ponavljanjem određene laži uvjeriti napaćene narode Bosne i Hercegovine da u njima zaista čuči vrijednost koje se svijet plaši i čije se nadmoći i uzdizanja pribojava? Teorija bjelosvjetske zavjere protiv Srbije nalazila je i nalazi plodno tlo, i pobjeda Novaka Đokovića pretvara se iz sportskog uspjeha u politički trijumf. Kao razlozi postojanja BiH ovakve kakva jeste, kao povod konstitutivnosti, jeste po Bošnjacima strah Evrope od države u kojoj bi Islam dominirao. Zašto se onda ne bi mogla okriviti međunarodna zajednica za zavjeru protiv napretka ove države, protiv njenih građana, i zašto se ne bi na mržnji moglo sutra izgraditi ono bratstvo i ono jedinstvo koje se čini gotovo nemogućim izgraditi na dobru i razumijevanju i prihvatanju? Opasnost je Bosne i Hercegovine u konstataciji: sve je to moguće.
Narodi Bosne i Hercegovine pokazuju strahopoštovanje spram vlasti; to je, možda, naslijeđe socijalizma. Narodi Bosne i Hercegovine pokazuju značajnu spremnost za uspostavljanje i poštivanje kulta ličnosti; to je, možda, naslijeđe titoizma, ili pak neartikuliranog poraća u kojem se tražio politički fokus i spas. Narodi Bosne i Hercegovine pokazuju lojalnost spram vlasti, i to je evidentno iz rezultata izbora koji već dugi niz godina pokazuju slaba odstupanja od ustaljenog šablona glasanja. Narodi Bosne i Hercegovine spremnije prihvataju izolaciju, spremnije prihvataju manjak tolerancije, podjele na naše i njihove, spremnije djecu sprečavaju u formiranju bilo kakvih veza sa drugim i drugačijim, spremnije prihvataju segregaciju i konformizam spram zajednice nego što prihvataju toleranciju, razumijevanje, individualizam.
Koliko prije nego neki čovječuljak stane na podij, i uz bučnu podršku mase, ne kaže: “Razum raus!”?