Almedina Čamdžić doživjela je tešku saobraćajnu nesreću sa svojih 19 godina. Mala nepažnja, slijetanje sa ceste, prevrtanje auta, povreda vratnog dijela kičme uzroci su trajnog invaliditeta.
Kada se probudila u bolnici, nije bila svjesna ozbiljnosti povrede. Mislila je da je to trenutno, da će ponovo moći hodati i micati svoje ruke. Kako je vrijeme prolazilo, stanje se nije mijenjalo i postajalo joj je sve jasnije da nikada više neće biti kao što je bilo. Od tog momenta kolica postaju dio njene svakodnevnice.
„Prije nesreće radila sam na administraciji u autoškoli koja je tada bila u vlasništvu mog oca. Negdje u glavi imala sam planove za ostatak života. Nastaviti posao u autoškoli, ali kao instruktor vožnje, zajedno sa momkom sa kojim sam tada bila u vezi i koji je zbog toga i položio instruktorski. Planirali smo brak i da to bude porodična firma“, započinje svoju priču Almedina.
Pohađala je Opću gimnaziju u Zavidovićima, ali je volan bila njena ljubav. Zbog toga je i položila za vozača kamiona i u to vrijeme bila druga ženska osoba koja je položila C kategoriju.
S obzirom da je doživjela saobraćajnu nesreću i kao posljedicu toga zadobila trajni invaliditet, samim tim su se i planovi morali mijenjati.
„Trebalo mi je 7 god vježbe, kako fizičkih, tako i psihičkih, da se ponovo uključim u tok života. Počela sam razmišljati šta je to što bih mogla sada raditi. Krenula sam od dekoracija za svadbe i to sam radila 7,5 god i danas ponekad to radim. Ali, htjela sam nešto što ću moći raditi kao stalni posao. Kako sam kući imala šivaću mašinu i od djetinjstva iskustvo rada na njoj, odlučim da pokrenem svoj mali biznis – proizvodnju posteljnog i stolnog programa. Danas imamo svoju firmu Styltex“, priča Almedina za BUKU.
Nije prošla nikakve obuke, već je bila samouka i imala praktično iskustvo rada na mašini.
„Ono što mi je tada bilo potrebno da pokrenem svoj vlastiti biznis jeste bila finansijska podrška. Tu vrstu podrške dobila sam od Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.“
Danas, 3 god poslije, ono što joj ovaj posao donosi jeste više samopouzdanja, osjećaj da je korisna u društvu i, naravno, dodatne prihode, koji su joj danas i te kako dobrodošli .
„Napokon mogu na neki način da uzvratim porodici za sve što su za mene učinili tokom svih ovih godina poslije nesreće.“
Kao osoba sa invaliditetom, Almedina ima i zakonske olakšice pri obavljanju svoje djelatnosti.
„Mnoge od njih koristim u vidu neplaćanja nekih taksi, jer je zakonom tako doneseno za OSI. Uz to dva puta godišnje objavljuju se javni pozivi u FPRiZ OSI na koje imam pravo jednom godišnje da apliciram za održivost svog posla. Što je i te kako od velikog značaja“, kaže Almedina u intervjuu za portal BUKA.
Sredstva koja dobija za održivost poslovanja dovoljna su za posao kojim se bavi.
„Puno znači kada od nekoga, u mom slučaju od FPRiZ OSI, dobijete sredstva za rad i na vama ostaje samo da se angažujete radno. Što znači da o jednom dijelu rashoda ne moram da razmišljam.“
Ako bude u prilici da ovako posluje i u narednom periodu i uz podršku Fonda, želja za poslom će trajati sve dok joj to fizička sposobnost bude odobravala.
„U skorije vrijeme planiram proširiti svoj asortiman. Naravno, to sam već radila dva puta otkako sam počela raditi i što duže se bavim ovim poslom ideje više naviru. Želja mi je da za nekoliko godina budem prepoznatljiva, ne samo kao OSI već kao OSI – kada već to i jesam – koja uspješno posluje i koja je uprkos svom invaliditetu postala uspješna žena. Razmišljam i o upošljavanju drugih ljudi“, priča o svojim planovima Almedina.
Ipak, nije sve tako jednostavno.
„Svaki posao zahtijeva veliku odgovornost, a svaki uspjeh puno truda. Tako da ponekad zbilja bude teško. Sama činjenica da sam u invalidskim kolicima i da sa svojim invaliditetom trebam sama sjesti u auto, otići u nabavku materijala, obavljati administrativne obaveze, raditi na proizvodnji, zahtijeva puno fizičke spremnosti. Ponekad to zna biti jako naporno, ali uz jaku volju i trud sve se nekako stigne završiti“, ističe ona
Kaže da joj je olakšavajuće to što posao obavlja u kući gdje i stanuje, tako da nije rob radnog vremena.
„Izuzev ako se desi da imam količinski veću narudžbu, onda malo duže radim, ali imam mogućnost i da odmorim kada osjetim da mi je tijelo zamoreno. U biti, dobra organizacija i jaka volja rezultuju uspjehom“, zaključuje za BUKU Almedina Čamdžić iz Zavidovića.
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom diskriminacija.ba