Njegovo
pismo prenosimo u cijelosti:
“Sramota
i apsurdi sporta u BIH!
Prije
nego što bilo šta kažem povodom svog obraćanja, želim da se predstavim u par
rečenica. Ja sam Mladen Plakalović, imam 24 godine, reprezentativac Bosne i
Hercegovine u biatlonu i skijaškom trcanju od 2007. godine. Ono čime bih se
pohvalio je moje učešće na proteklim dvjema Zimskim Olimpijadama, u Vankuveru
2010 i u Sočiju 2014.
Na
dobrom sam putu da učestvujem i na trećim u nizu, jer već sam ostvario
olimpijsku A normu, ispod 100 FIS bodova, tačnije, trenutno sam u smučarskom
trčanju (cross country) na 72 FIS boda (FIS bodovi su bolji što su niži).
Pobjednik sam brojnih takmičenja, kako na domaćim terenima, tako i na
međunarodnim.
Protekla
sezona bila je moja najbolja u dosadašnjoj karijeri i ujedno u istoriji ovog
sporta u Bosni i Hercegovini, ostvario sam rezultat od 65 bodova u smučarskom
trčanju. U biatlonu sam napravio rezultat od 133,13 IBU bodova, što je takođe
najbolji muški rezultat Bosne i Hercegovine i A olimpijska norma.
Svoju
najbolju sezonu, na kraju sam krunisao srebrnim odličjem u ukupnom plasmanu
Balkan kupa, u izrazito teškoj konkurenciji. Poslije ovako uspješne sezone,
uslijedo je odmor od petnaest dana i krenuo sam sa pripremama za narednu, u
kojoj želim da postignem još bolje rezultate.
Međutim,
volja nije jedino od čega se postaje uspješan sportista, a jedino toga mi ne
manjka, svega drugog nema. Većina ljudi nije ni upoznata sa našim sportom,
treniram svakog dana i do petčasova, pretrčavajući i 20 kilometara za jedan
trening, kada treniram na ski rolerimai skijama kilometraža se penje i do 50
kilometara. Sedmično prelazim izmedju 250 i 350 kilometara, a ni jedan mjesec
ispod 1000 kilometara. Uz ostale aktivnosti (odlazak i povratak sa treninga,
analize, priprema opreme, relaksacija, oporavak, komnikacija sa trenerom i sl.)
moja dnevna posvećenost treniranju prelazi osam časova. Znači više od
jednodnevnog radnog vremena.
Proteklih
nekoliko dana čitao sam i slušao o udarnoj sportskoj temi, Olimpijskim Igrama u
Brazilskom Rio de Ženeiru, te naravno o sportistima koji će predstavljati našu
državu na istim, koja izgleda ima sluha za sve, samo je na sportiste i mlade
ljude gluva. Nisam mogao da ostanem nijem na sve vijesti u vezi sa ovom temom.
Moram
još jednom da naglasim da sam ja dva puta učestvovao na Olimpijskim Igrama, kao
takav samo sam za jednu godinu dobio stipendiju za potencijalne olimpijske
kandidate od Ministarstva porodice, omladine i sporta. Da pojasnim nelogičnost.
Ministarstvo
POSa dodjeljuje svake godine po deset ovakvih stipendija, a Republika Srpska u
jednom olimpijskom ciklusu ima najviše šest olimpijaca, od kojih sam ja
dvostruki evidentni olimpijac, a samo sam jedne godine dobio ovu stipendiju.
Ostale moje kolege olimpijci (njih pet) gotovo redovno dobijaju ove stipenije.
Dosada su ih dobili 5-8, a ja samo jednu. Još veća nelogičnost, da ovu tzv.
olimpijsku stipendiju gotovo redovno dobijaju neki sportisti koji nikada nisu
bili na Olimpijadi, a i sportskim laicima je jasno da nikada neće ni biti, niti
su kada imali šanse da budu na Olimpijadi.
Sada
takođe nemam ni najmanje pomoći od nadležnih institucija sporta. Već do sad smo
trebali naučiti da se u sport ne ulazi preko političkih i drugih veza, te da se
i sportske stipendije ne dijele na takav način. Naša cijelokupna Republika
Srpska ne broji niti deset olimpijaca, a kad izadje konačni spisak od deset
„dobitnika“, ja se ne nađem na istom. Hoću da kažem da se i u sportu stipendije
dijele preko rodbinskih i političkih ili već ne znam kakvih veza, što je,
priznaćete, razočaravajuće!? Ne podcjenjujući ničiji rad i trud moram da kažem
da se na spisku sportista koje potpomaže Ministarstvo porodice, omladine i
sporta a čiji konkurs glasi “Konkurs za raspodjelu sredstava od igara na sreću”
uvijek nađem među posljednjima i sa manjom novčanom sumom u odnosu na druge ili
se uopšte ne nađem. Idući ovim pravcem gubimo sportiste i sportske radnike
kojima je opstanak u sportu zavisan od ovih stipendija i donacija. Zbog
maćehinskog odnosa vlasti prema sportu, kod nas sport i sportisti ostaju na
rekreativnom nivou, jer bez finansijskih sredstava nema ni rezultata.
Iz
ovoga mog obraćanja može se zaključiti da nam mnogo toga nedostaje, osim volje,
koja nas još uvijek održava u ovome, mada ni sami ne znamo do kada će to
trajati, odnosno da kada ćemo izdržati, tj. valja živjeti. Jedino što sada
ostaje, da se zapitamo koliko je u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i
Hercegovine još moglo biti uspješnih, mladih sportista, koliko ih je probuđeno
iz nedosanjanih sportskih snova!? Ili se možda i mojoj generaciji kao i mnogim
uništenim sportistima ove države smiješi tacnau obliznjem kafiću ili drvo na
pilani!?
Djeluje
nestvarno, ali to je zapravo naša država, naša realnost, istinita i poprilično
surova!
Da
ne budem potpuno negativan, ipak sam ja sportista. Pozdravljam, konačno jedan
dobar potez Ministarstva porodice omladine i sporta, a to je dodjela po deset
hiljada KM učesnicima OI u Riu. Kolegama olimpijcima da poželim sretan put, a
uspjeh su već ostvarili samom kvalifikacijom na OI, na čemu im iskreno
čestitam. Nadam se će Ministarstvo ovakvu praksu zadržati za svaku Olimpijadu.
Samo da podsjetim, naši olimpijci iz Vankuvera su čini mi se dobili od
Ministarstva po 200 KM, a iz Sočija po 0 KM.
Na
kraju da nešto konkretno predložim, a ne samo da kritikujem i hvalim.
Predlažem
rješenje statusa vrhunskih sportista u BiH ili makar samo u Republici Srpskoj.
Prije toga hoću da kažem da su vrhunski sportisti kod nas građani drugog reda.
Zašto?
Vrhunski
sportisti ne mogu biti zaposleni (već sam opisao da je posvećenost treniranju 8
časova dnevno). Znači nemaju stalni izvor prihoda, pa kao takvi nemaju pravo na
kredit, da bi sebi mogli rješavati stambeno pitanje, eventualnu kupovinu
automobila, a da ne govorimo da bi formiranje porodice bilo krajnje neodgovorno
iako se radi o ličnostima od 20-30, pa i četrdeset godina. Osloniti se na
sigurnost na osnovu eventualnih stipandija ili dotacija, kao rješenje za
egzistenciju, bilo bi krajnje je suludo i neodgovorno.
Znači,
zreli i uspješni ljudi jedinu sigurnu egzistenciju mogu vidjeti u roditeljskom
domu, očev krov nad glavom, a majčinu kašiku. Ono što je još poraznije, što to
upravo tako djeluje na mlade i perspektivne sportiste. Kada mladi sportista vidi
kako preživljavamo mi uspješni sportisti, olimpijci, on gubi svaki motiv za
dalji ostanak u sportu.
Ne
postoji nešto čime njega i njegovu porodicu možete ubjediti da se bavi sportom,
kad izađe iz dječijih kategorija, odnosno kad sport prestane biti puka zabava.
Ovo je realnost osoba koji na najbolji i najčestitiji mogući način
predstavljaju državu.
Prijedlog:
Nadam
se da ćemo se svi složiti da u Republici Srpskoj nema više od deset vrhunskih
sportista u toku jedne decenije. Pod vrhunskim sportistom u pojedinačnim
sportovima podrazumjevam, sportiste koji ispunjavaju A olimpijsku normu u
kontinuitetu makar dvije takmičarske sezone. Nadam se da to nije sporno, a ne
sumnjamo valjda da su svjetski stručnjaci pogriješili kada su određivali norme
u pojedinim sportovima.
Ništa
ne izmišljam ni filozofiram, samo predlažem da se status vrhunskih sportista
riješi na način kako je to riješila većina država na svijetu, na istoku i na
zapadu, na jugu i sjeveru, razvijene, manje razvijene i nerazvijene.
Isto
su riješile Rusija i Francuska, isto Norveška i Italija ili Rumunija i
Moldavija, isto Njemačka i Makedonija, a to je da vrhunske sportiste zaposle u
neku bužetsku firmu ili instituciju, javno preduzeće i sl.
Uglavnom
je to policija ili vojska, eventualno carina i sl. Dok sportista ostvaruje
rezultate propisane kriterijima, ne ide na posao, samo trenira i takmiči se, a
prima platu, ide mu penzijsko, zdravstveno osiguranje i ostalo, sve kao i
redovno zaposlenim.
Kad
rezultati više ne budu na propisanom nivou, odnosno kad izgubi status vrhunskog
sportiste, ide na posao kao i ostali radnici zaposleni u toj firmi. Ovakav
način rješavanja statusa vrhunskih sportista, riješio bi najveći problem našeg
sporta, a to je egzistencija vrhunskih sportista. Ukupni republički ili državni
bužet ne bi bio ugrožen za 5-10 ovakvih slučajeva, a efekti bi bili izvanredni.
Mladen
Plakalović”
Izvor ATV