Naime, 1985. godine rođen je u Sarajevu s vodom na mozgu i prognozom da će umrijeti nakon nekoliko mjeseci, a potom je napušten. Nakon što je djetinjstvo proveo u ratu, na ivici gladi i pod neprestanom opasnošću od granata i snajpera, zahvaljujući ljubaznosti neznanaca, otišao je na školovanje u Englesku i ostao u toj zemlji. I kada se činilo da mu život kreće pravim tokom, Oggiju se na oglas koji je objavio u medijima, a u kojem traži svoju biološku majku, javila davno zaboravljena porodica.
O svemu ovome Tomić je s Krisom Leslijem (Chris Leslie) snimio dokumentarni film “U potrazi za porodicom” (“Finding Family”), koji je predstavljen publici 19. Sarajevo Film Festivala.
Zašto ste odlučili da veoma emotivnu i intimnu priču podijelite s javnošću?
– Želio sam pokazati ostaloj djeci koju su roditelji ostavili, da nikada ne odustaju od traženja odgovora na pitanje: “Zašto se to dogodilo”, odnosno od pune istine. Jer, to će im pomoći da nastave svoj život pozitivnim tokom. Svako dijete na svijetu zaslužuje porodicu, a ako ga ona ipak odbaci, zaslužuje odgovor. S druge strane, tema filma je prejaka, sudbonosni moment koji se događa jednom.
Vjerujem da Vam je bilo iznimno teško raditi na dokumentarcu, je li bilo momenata kada ste pomislili da nećete moći izdržati sve to?
– Susret sa majkom! To je bilo preemotivno, činilo se na momente da ću doživjeti nervno rastrojstvo. Ni malo nije lako nakon 27 godina upoznati majku koja te ostavila po rođenju. Bez razloga. To je ogroman teret. No, nisam odustajao, već sam preduboko bio u tome, nije imalo smisla. Otišao sam do kraja.
Pogled u budućnost
To je trenutak o kojem svako siroče sanja. No, u momentu kada Vam se javljaju članovi porodice, Vi shvatate i da su među njima ljudi koji su bili u Vojsci RS dok ste vi i hiljade vaših vršnjaka držani u Sarajevu pod opsadom 1.300 dana. Kako biste opisali osjećaje pri toj spoznaji?
– Razočaralo me je. Mi, Bosanci, mislimo jedno, a oni koji su držali naš grad pod opsadom, misle skroz drugo. To je razočaravajuće, međutim, općenito je teško opisati te osjećaje. Zbunjujuće je i emotivno u isto vrijeme. Kao što će se vidjeti u filmu, nema tajni, osim što smo pokrili majku zbog njene lične zaštite. Naravno da sve što je urađeno tih godina, nije imalo smisla, jer ni u jednom ratu nema smisla. Ja danas ne mrzim nikoga, ali to ne znači da se slažem s onim što se dogodilo u ratu. No, ovaj film nije o ratnim dešavanjima nego o mom pronalasku majke i odrastanju u granatiranom Sarajevu.
Možete li reći da ste kroz ovaj film zaokružili jedan dio života?
– Apsolutno. Sada mogu gledati u budućnost.
Šta ste saznali o sebi i naučili kroz ovaj film?
– Mnogo toga. Recimo, ime mi nije dala mama nego socijalni radnik. Naučio sam da nijedno dijete ne zaslužuje da bude u Domu, da su ljubav, poštovanje i podrška porodice i prijatelja najvažnije vrijednosti u životu te da ću svoju djecu tome učiti. Domovi za nezbrinutu djecu u 21. stoljeću ne bi trebali ni postojati, jer bi svako dijete moralo biti sa majkom i ocem ili usvojiteljima. Teško mi je i boli me kada vidim da je i danas malo njih koji su uključeni u društvo, nazivaju se “domskom djecom” i osuđuju, vulgariziraju… Pa, niko od te djece nije tu svojim izborom! Ovaj film veoma je značajan baš za sve njih, za one koji su bili i do danas su u domovima za djecu bez roditeljskog staranja. Želim ih ojačati i pokazati im da mogu uspjeti u onome što žele.
Sretan sam
Jeste li, nakon svega, uspjeli razumjeti majku?
– Ne. Ali, ne krivim je zbog toga što je uradila. No, s tim ona mora da živi, a ne ja. Ne mogu, nažalost, da razmijem roditelje i pomisao na to me veoma rastuži. Ali se nadam i radim na tome da ja postanem dobar roditelj. Na koncu, sretan sam što sam uspio doći do majke, u kontaktu smo, ali ona ima svoj život, a ja svoj. Teško je prihvatiti biološku majku kao majku u pravom smislu te riječi nakon 27 godina praznine. Ja u Sarajevu imam Amina, Sanela i Džemu s kojima sam odrastao i osjećaj kada se mi sretnemo u BiH, ne može se nikome i nikada dočarati.
Brojne nagrade
Oggi danas živi u Kembridžu i višestruko je nagrađivani snimatelj i fotograf. Diplomirao je na Međunarodnoj filmskoj školi u Velsu. Specijalizirao se za kamermana, montažera i producenta dokumentaraca i promotivnih filmova.
Velika podrška
Ognjen sa suprugom
– Sretan sam koliko mogu biti, oženjen sam prelijepom Edži Ostrovski (Aggie Ostrowski). Koliko god da sam imao snage, vjere i energije da postignem ovo što danas imam u životu, to se ne bi moglo desiti bez podrške dobrih ljudi i onih koji su vjerovali u mene. Ja sam 2005. uz preporuku i pomoć Krisa Mekvajera (Chris Maguire) i Marje Olmkvist (Almqvist) dobio ponudu da studiram na Fakultetu za film u Velsu. Mnogo ljudi mi je pomoglo u životu, prije svih moja ne biološka, ali ipak majka En Džordž (Anne George), njen sin Vilijam (William), Mark Kuk (Cook), Kris Lesli, Garet (Garret), Frensis (Frances), Amin i supruga. Bez svih njih, ne bih bio ovo što jesam – zahvalan je Ognjen.
Preuzeto sa Avaz.ba