Koristeći se
ovlastima koje su mi dane člankom V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj
provedbi Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i
Hercegovini, prema kojem je visoki predstavnik konačni autoritet u
zemlji glede tumačenja pomenutog Sporazuma o civilnoj provedbi navedenog
Mirovnog ugovora; i posebice uzevši u obzir članak II.1(d) gore
navedenog Sporazuma, prema kojem visoki predstavnik “pruža pomoć, kada
to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se
pojave u svezi s civilnom provedbom”;
Pozivajući se
na stavak XI.2 Zaključaka Vijeća za provedbu mira koje se sastalo u
Bonnu 9. i 10. prosinca 1997. godine, u kojem je Vijeće za provedbu mira
pozdravilo nakanu visokog predstavnika da uporabi svoj konačni
autoritet u zemlji glede tumačenja Sporazuma o civilnoj provedbi
Mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme,
kako je prethodno rečeno, “donošenjem obvezujućih odluka, kada to bude
smatrao neophodnim,” u svezi s određenim pitanjima, uključujući (u
skladu s točkom (c) ovog stavka) i “mjere u svrhu osiguranja provedbe
Mirovnog sporazuma na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine i njezinih
entiteta”;
Pozivajući se također na
stavak 4 Rezolucije 1174 (1998) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od
15. lipnja 1998. godine, prema kojem Vijeće sigurnosti, u skladu s
poglavljem VII Povelje Ujedinjenih naroda “…ponavlja da je visoki
predstavnik konačni autoritet za tumačenje Aneksa 10 o civilnoj provedbi
Mirovnog ugovora i da u slučaju spora može davati svoja tumačenja i
preporuke, te donositi obvezujuće odluke, kako god ocijeni da je
neophodno, o pitanjima koja je obrazložilo Vijeće za provedbu mira u
Bonnu 9. i 10. prosinca 1997. godine”;
Podsjećajući također da
je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u više navrata potvrdilo svojim
rezolucijama donesenim na osnovu poglavlja VII Povelje Ujedinjenih
naroda da uloga visokog predstavnika kao konačnog autoriteta u zemlji u
glede provedbe Aneksa 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma uključuje
“ovlaštenje za donošenje obvezujućih odluka kada ocijeni da je to
neophodno o pitanjima koja je Vijeće za provedbu mira razmatralo u Bonnu
9. i 10. prosinca 1997. godine”;
Imajući u vidu
najnoviji komunike Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, u kojem je
Upravni odbor još jednom potvrdio svoju punu potporu visokom
predstavniku u osiguranju punog poštivanja Općeg okvirnog sporazuma za
mir u BiH i provođenju njegovog mandata u skladu s Aneksom 10 i
odgovarajućim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda;
Prisjećajući se
da u Rezoluciji 2549 (2020) Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda
“poziva strane da se u skladu s Mirovnim sporazumom pridržavaju svoje
obveze da u cijelosti surađuju sa svim institucijama uključenim u
provedbu ovog mirovnog sporazuma, kako je opisano u Mirovnom sporazumu”;
S obzirom na to
da obveze, koje su prema Aneksu 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir
preuzele strane u sporazumu, u koje se ubraja i Republika Srpska,
obuhvataju i odredbu (članak IV) prema kojoj će “strane u potpunosti
surađivati s visokim predstavnikom i njegovim osobljem, kao i s
međunarodnim organizacijama i agencijama, kako je predviđeno u članku 9
Općeg okvirnog sporazuma.” i to da je “visoki predstavnik konačni
autoritet u zemlji glede tumačenja pomenutog Sporazuma o civilnoj
provedbi navedenog Mirovnog ugovora”;
Podsjećajući na
Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu br. U-9/00 od 3.
studenog 2000. godine, kojom se, između ostalog, predviđa slijedeće “…
Uzimajući u obzir sveukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, pravni
status visokog predstavnika, kao predstavnika međunarodne zajednice,
nije izniman, već su slične funkcije poznate iz drugih zemalja u
specijalnim političkim okolnostima. Relevantni primjeri su mandati pod
režimom Društva naroda, i, u nekim pogledima, Njemačka i Austrija nakon
Drugog svjetskog rata. Iako priznate kao suverene, dotične države su
bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, a strane vlasti su djelovale u tim
državama u ime međunarodne zajednice, supstituirajući se za domaće
vlasti. Akti koje su donosile međunarodne vlasti su često bivali
donošeni u ime država pod kontrolom”;
Podsjećajući također da
je navedenom Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine priznato da se
supstituiranje funkcija vlasti države “svodi na neku vrstu funkcionalne
dualnosti: jedna vlast jednog pravnog sustava intervenira u drugom
pravnom sistemu, čime njezine funkcije postaju dualne. Isto vrijedi i za
visokog predstavnika: međunarodna zajednica mu je povjerila posebne
ovlasti i njegov mandat je međunarodnog karaktera. (…) visoki
predstavnik – čije ovlasti, koje proizilaze iz aneksa 10 Općeg okvirnog
sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti i Bonske
deklaracije, nisu podložne kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih
ovlasti – je intervenirao u pravni sustav BiH supstituirajući se za
domaće vlasti.. (…) U tom pogledu, zakon koji je on [visoki predstavnik]
donio je prirode domaćeg zakona, te se mora smatrati zakonom BiH”;
Imajući u vidu da
je stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da “(…) bez obzira na prirodu
ovlasti dodijeljenih visokom predstavniku Aneksom 10 Općeg okvirnog
sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, činjenica da je zakon (…) donio
visoki predstavnik, a ne Parlamentarna skupština [ili bilo koji drugo
tijelo vlasti], ne mijenja njegov status zakona” ni u pogledu njegove
forme, niti u pogledu njegovog statusa, te da ga je stoga nužno smatrati
zakonom države;
S obzirom na
to da je predmet Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa
Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 67/05 i
110/08) način objavljivanja zakona i drugih propisa i osnivanje javnog
poduzeća zaduženog za objavljivanje zakona i drugih propisa te da su
ovim zakonom taksativno nabrojana i tijela čije akte ovo poduzeće
objavljuje, pri čemu se izričito spominju i odluke visokog predstavnika;
Svjestan da
donošenje Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih
propisa Republike Srpske, kojim je izostavljena obveza objavljivanja
odluka visokog predstavnika u “Službenom glasniku Republike Srpske” –
unatoč tome što taj zakon nema nikakav efekat na mandat visokog
predstavnika, niti na status i pravni učinak odluka visokog predstavnika
kojima se supstituiraju domaća tijela vlasti, niti na akte donesene na
temelju međunarodnog mandata visokog predstavnika – predstavlja jedan
vid djelovanja u nizu sličnih aktivnosti kojima se uskraćuje suradnja s
visokim predstavnikom, čime se djeluje u suprotnosti s Aneksom 10 Općeg
okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini;
Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, visoki predstavnik ovim donosi sljedeću odluku:
ODLUKA
kojom se sprječava stupanje na snagu Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske
Članak 1.
Ovim putem se obustavlja zakonodavni postupak donošenja Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske izglasala na svojoj sjednici održanoj 21. lipnja 2023. godine.
Svi akti i proceduralni koraci doneseni odnosno okončani u okviru zakonodavnog postupka donošenja Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske,
uključujući i izglasavanje navedenog zakona od strane Narodne skupštine
Republike Srpske na njenoj sjednici održanoj dana 21. lipnja 2023.
godine, ovim se putem proglašavaju ništavnim ab initio i ne proizvode nikakav pravni učinak.
Zakon o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske,
koji je Narodna skupština Republike Srpske izglasala na svojoj sjednici
održanoj 21. lipnja 2023. godine, neće stupiti na snagu.
Članak 2.
Svi nadležna tijela i službene osobe
dužni su obustaviti donošenje akata, te sve druge radnje i aktivnosti
koje imaju za cilj da na bilo koji način omoguće stupanje na snagu ili
primjenu Zakona iz članka 1. ove Odluke, uključujući i proglašenje
navedenog Zakona i njegovo objavljivanje u “Službenom glasniku Republike
Srpske”.
Članak 3.
Donošenje akata, te sve druge radnje i
aktivnosti spomenute u članku 2. ove Odluke, odnosno primjena na bilo
koji način Zakona iz članka 1. ove Odluke spadaju u područje primjene
odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona Bosne i
Hercegovine i članka 203a (Neizvršavanje odluka visokog predstavnika) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine i mogu stoga biti predmet kaznenog progona.
Članak 4.
Ova Odluka će imati prvenstvo u odnosu
na bilo koje nekonzistentne odredbe Ustava Republike Srpske, bilo kog
zakona, propisa ili akta, bilo postojećeg, bilo budućeg. Ova Odluka
izravno se primjenjuje i nije potrebna niti jedna dodatna radnja radi
osiguranja njenog pravnog učinka.
Članak 5.
Ova Odluka stupa na snagu odmah po objavljivanju na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika.
Ova Odluka se objavljuje na službenoj
internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i odmah se objavljuje u
“Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku
Republike Srpske”.
Sarajevo, 1. srpnja 2023.
Christian Schmidt
Visoki predstavnik