Prešlo se sada na otpuhivanje, suzan pogled u daljinu i zaključak kako postoji samo jedno rješenje. 
Odlazak.
Ljudi, koji bi trebali stvarati obitelji, crpiti iz sebe sve darove koje imaju, graditi svijet za sebe i djecu svoju, i gajiti nade da će uživati u djeci svoje djece, primorani su ostaviti sve iza sebe. Oni, koji nisu otišli ili koji su se vratili nakon rata, odabravši ovu zemlju za život, sad su protjerani. Dok se negdje u normalnom svijetu (ako i to više postoji) ulaže u mlade nade, kod nas se djeca prepuštaju noževima, a mladi ljudi bezizlazju i maštanju o obećanim zemljama.
Jer što čovjek može tražiti u ovoj zemlji ako umjesto normalnog života mora pod nečije tuđe nebo tražiti spas od gladi. Zovu se daleki rođaci, obnavljaju se prijateljstva s onima koji su već vani i pruža se ruka za spas.
Pružit će ruku „dok se ne snađe“. Držat će se skupa, gurati jedne druge. No ne kao na domaćem terenu. Ovgdje se gura u provalije. Svatko proboden svojim jadom, nema snage ni volje, ali ni mogućnosti, pogurati onog drugog naprijed. Postoji samo onaj suzni pogled, koji kaže „znam kako ti je, i ja bih, i ja idem, sjeti me se kad odeš“.
I uskoro, eto nas sviju tamo negdje vani.
Ljudi zarobljeni nemogućnošću da normalno žive, postaju sve manje ljudi. Preplašene zvijeri, koje znaju da nikakvog plijena za njih nema. Sve su razgrabile veće ptice. Ptice, koje su iz zemlje otjerale i vrapce, jer ni na pločnicima uskoro neće biti mrvica kruha.
Uskoro će zemlja postati logor za starce. Izmoreni od novih početaka, čekat će da ih smrt odvoji od kašnjenja mirovina, od redova pred ljekarnama i od gledanja kako oni za koje su nekad radili, trpjeli i borili se za njih, venu.
Ljudi koji bi trebali držati nebo nad ovom zemljom, što ga nasilu utrpaše u himnu, bit će negdje drugo heroji.
Velike ptice su savile svoja gnijezda. Visoko na nedohvatljivim granama. Uplašene zvijeri pakuju stvari i odlaze u nove svjetove. Tamo gdje se cijeni sposobnost i volja za radom. Tamo gdje ima života, ako ga želiš živjeti.
Ovdje, u zemlji najopasnijih ptica, ni želja za životom nema više snage. I najveće ljubavi se tresu pred godinama gladi, jer nitko ne želi rađati sirotinju. I najveće ideje postaju glupost, a mjesta za nove ljude nigdje nema.
Osim tamo negdje vani.
Preuzeto sa www.bitno.ba