Da, borimo se; ali ne samo za kruh, nego i za ruže!
(Kruh i ruže, J. Oppenheim)
Iako je Bosna i Hercegovina tokom svoje istorije oskudijevala u mnogo čemu, u jednom je pogledu obdarena itekakvim bogatstvom: obiluje vodom. Ova mala zemlja (s oko tri miliona stanovnika na površini nešto većoj od 51.000 km2 i) šesta je u Evropi po vodenom bogatstvu. Većina bh. rijeka izvire u srcu Dinarida i, jureći ka dolinama i ravnicama, u kamenu ovih planinskih lanaca urezuje kanjone čudesne ljepote. Dragocjene rijeke i potoci oduvijek su bh. narodu i kruh i ruže – ne samo da su omogućile opstanak i razvoj brojnih zajednica, nego ih hranile i vanrednom ljepotom.
Sad se ovo blago nemilosrdno pljačka i nepovratno uništava. Rijeke Bosne i Hercegovine su u velikoj opasnosti. Privatni investitori, uglavnom iz BiH, ali i iz Evropske unije, već su širom zemlje izgradili ili grade stotine malih hidroelektrana. Ruše se i kasape drevne šume, razaraju kanjoni oblikovani hiljadama godina. Riječna korita nekad bogata florom i faunom sad su suha, a ionako osiromašene ljudske zajednice lišene izvora života i ljepote.
Devastaciji neukroćenih rijeka doprinose, nažalost, djelovanje Energetske zajednice i selektivni pristup direktivama Evropske unije – utoliko što se bh. obaveze u pogledu energije iz obnovljivih izvora ne temelje na širem okviru EU za zaštitu prirode. Da bi se spriječila zloupotreba, koja se mogla i morala predvidjeti, obaveze u pogledu stroge zaštite prirode morale su biti sastavni dio obaveza u pogledu energetske tranzicije. Treba napomenuti i to da Strategija EU za Zapadni Balkan iz 2018. godine ne sadrži preporuke za zaštitu okoliša.
Kako stoje stvari, Bosna i Hercegovina je po odredbama ugovora s Energetskom zajednicom obavezna da do 2020. godine iz obnovljivih izvora osigura 40% svoje ukupne energetske potrošnje. Poređenja radi, Sloveniji – prosperitetnoj članici EU – postavljen je cilj od 25% u istom roku. Koliko god cilj povećanja udjela obnovljivih izvora energije sam po sebi bio opravdan, vlasti BiH, notorne po zanemarivanju okoliša, iskoristile su ga da aktivno potpomognu privatna ulaganja u male hidroelektrane. Taj posao je vrlo unosan i bez rizika: etiketa obnovljivog izvora energije omogućava državi da projekte MHE subvencionira garantujući im narednih 12 do 15 godina otkup ukupno proizvedene energije po za njih najpovoljnijoj cijeni. Sve se to finansira iz doprinosa za obnovljive izvore energije koji plaćaju svi registrovani potrošači električne energije u BiH.
Male hidroelektrane, međutim, nisu izvor održive i obnovljive energije, nego izvor nepopravljive štete koju trpe rijeke, lokalne zajednice, biljni i životinjski svijetu i bioraznolikost. Naročito kod nas: zato što zakonodavstvo BiH nema ključne instrumente i mehanizme za zaštitu prirode. U domaće zakone i propise nikad nije ugrađena Okvirna direktiva EU o vodama, kao ni direktive EU o pticama i staništima. Usto je zaštićeno tek 2,28% državnog teritorija, što je procenat najniži u Evropi i među najnižima u svijetu. Institucije za zaštitu životne sredine namjerno su ostavljene s nedovoljno ljudskih i finansijskih resursa. U pogledu ekoloških učinaka BiH je redovno posljednja u Evropi, a vitalnost ekosistema BiH u stravičnom stanju. Haotičnost zaštite okoliša u zemlji rezultira velikim, čak i sistemskim uništavanjem prirode – a bez ikakvih sankcija.
U slučaju malih hidroelektrana, na djelu je spoj manjkavog pravnog okvira, onesposobljenog inertnog mehanizma institucionalne kontrole i jakih veza između izvjesnih poslovnih klanova i stranačkih elita. To je proizvelo masovnu gradnju MHE bez imalo obzira prema učinku na društvo i životnu sredinu. Građevinske dozvole se u pravilu izdaju na temelju friziranih ekoloških studija. Javni interes lokalnih zajednica i cijelog bh. društva aktivno se zanemaruje i ljudima uskraćuje učešće u procesima donošenja odluka. Kad male hidroelektrane počnu s radom, vlasti ih više ne nadziru, pa se krše čak i postojeći oskudni propisi o biološkom minimumu. Tako male hidroelektrane redovno isušuju stotine kilometara riječnih korita, ubijaju sav biljni i životinjski svijet, a lokalnim zajednicama se ograničava pristup vodi.
Situacija će se još više pogoršati usvajanjem novih smjernica izrađenih uz podršku niza međunarodnih agencija na čelu s njemačkom Agencijom za međunarodnu saradnju (GIZ). Državne institucije trenutno pripremaju uključivanje tih smjernica u domaće zakonodavstvo. A kad se to dogodi, čak ni rijeke u ono malo naših nacionalnih parkova neće biti sigurne od izgradnje hidroelektrana.
Diljem zemlje se ljudi dižu da spašavaju svoje rijeke. Seljani danonoćno stražare i naoružani isključivo hrabrošću staju pred buldožere, na sve strane se skuplja novac za pravnu borbu, aktivisti se zalažu za momentalnu i trajnu zabranu izgradnje hidroelektrana. Zemlja koja se obično navodi kao primjer unutrašnjih sukoba i napetosti sad ujedinjeno pruža otpor uništavanju svog blaga, jedinog dosad uglavnom netaknutog brutalnom privatizacijom javnih dobara koja se vrši zadnje tri decenije.
Mi stoga ostajemo jedina odbrana naših rijeka i njihovog životnog svijeta, a zbog toga su mnogi od nas svakodnevno izloženi nasilju i prijetnjama – kako investitora tako i vladinih institucija. Ne tražimo zaštitu, a ni novčanu ni moralnu podršku, nego nas posvećenost zaštiti prirode obavezuje da Evropsku uniju i Sekretarijat Nekog napretka ima – Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovina je upravo (23. jun 2020. godine) usvojio zaključak o potpunoj zabrani malih hidroelektrana. No to je tek početak i pred nama je dug put: male hidroelektrane niču i širom Republike Srpske, a i ova odluka Parlamenta FBiH se lako u praksi može obezvrijediti.
Energetske zajednice upozorimo na ovo pustošenje zajedničkog evropskog okoliša.
Smatramo svojom dužnošću da narode i države Evrope upozorimo: prirodnoj baštini zajedničkoj cijelom ovom kontinentu nanosi se nepopravljiva šteta, za šta su bar dijelom odgovorni parcijalno provođenje zelenih politika EU i neuvažavanje brojnih problema u vezi sa strateškim procjenama stanja okoliša, procjenama uticaja na okoliš i procesom javnih rasprava o projektima malih hidroelektrana. Politike se ne bi smjele planirati bez razumijevanja lokalnih specifičnosti i bez poštivanja načela okolišne i klimatske pravde kao jedinog globalno prihvatljivog odgovora na klimatsku krizu. Koliko god trenutne politike bile opravdane i potrebne, njihovo selektivno provođenje govori nam da smo mi svejednako nevažna periferija Evrope i da je naš okoliš bitan samo za potrebe eksploatacije.
Ovo razaranje se može zaustaviti ukoliko vi preuzmete odgovornost i svoje politike revidirate imajući u vidu specifičnosti ove države:
U Ugovor o Energetskoj zajednici uključite Direktive o vodama, pticama i staništima, te zahtijevajte njihovu punu primjenu kako bi se smanjio učinak hidroenergetskih projekata;
Izuzmite male hidroelektrane iz kategorije obnovljivih izvora energije;
Isključite male hidroelektrane iz programa subvencija i državne pomoći;
Revidirajte ciljeve za obnovljive izvore energije i ustanovite programe finansiranja energetske tranzicije prilagođene potrebama i mogućnostima bh. društva i okoliša.
Ovi su koraci od značaja za cijeli region, naročito Srbiju i Albaniju, gdje se naši suborci, čuvari rijeka, iz dana u dan hrabro bore za svoje rijeke.
Mi, čuvari rijeka, preuzeli smo svoj dio odgovornosti.
Krajnje je vrijeme da i vi preuzmete svoj.
Potpisnici:
Datum: 23. juni 2020. godine
Alternativa, Kakanj
Arbor Magna, Banja Luka
Bjelava, Foča
Centar za krš i speleologiju, Sarajevo
CPCD, Sarajevo
Crvena, Sarajevo
Eko akcija, Sarajevo
Eko Bistro, Kruščica
Eko centar, Čajniče
Eko centar, Višegrad
Eko Element, Bugojno
Eko forum, Zenica
Eko Gotuša, Fojnica
Eko Lepenica, Kiseljak
Eko Put, Bijeljina
EkoTur, Stolac
Geopa, Zenica
Hrabre žene Kruščice, Kruščica
Majski cvijet, Buna
MZ Kruščica
Neretvica – Pusti me da tečem, Konjic
Odbor MZ Podgrab za zaštitu rijeke Prače, Pale
Ornitološko društvo "Naše ptice", Sarajevo
Planina, Teslić
Stop izgradnji MHE na Kaljini i Bioštici, Sokolac
Via Naturae, Živinice
Za Doljanku, Jablanica
Zeleni Neretva, Konjic
WWF Adria – Dinarica