Ovakvih tribina treba da bude mnogo više i svakako treba pozdraviti sve akcije koje za cilj imaju “izgradnju” mira i suživota građana Bosne i Hercegovine. Sva četiri gosta su priznala da su bili aktivni učesnici rata u Bosni i Hercegovini i da su iz rata izašli, više ili manje, razočarani i prevareni.
Na tribini se pojavila tvrdnja koja je bila u suprotnosti sa “duhom” same tribine. Naime, dvojica od četvorice gostiju izjavili su da bi ponovo učestvovali u ratu ako bi bila ugrožena njihova porodica ili dom. U nekoj drugoj državi ovakva tvrdnja bi bila normalna i logična, ali kada to sagledamo u kontekstu Bosne i Hercegovine ovakav stav je besmislen!
KAKAV JE RAT VOĐEN U BOSNI?
Ako pitate Bošnjake kako bi opisali rat u Bosni i Hercegovini najveći broj će odgovoriti da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od strane Srbije i Crne Gore, ali i Hrvatske. Ako to pitanje postavite Srbima, najveći broj će odgovoriti da je u Bosni i Hercegovini vođen građanski rat. Hrvati će se složiti i sa jednom i sa drugom tvrdnjom. Svakako, sva tri naroda su “u pravu” i stavove o tome je teško promijeniti. Pripadnici sva tri naroda sebe vide kao žrtve kojima drugi treba da se izvine, a da li će dobiti oprost, to nije sigurno.
Takođe, svi će se složiti da su oni u rat pošli da brane svoje porodice i ognjišta. Sjetimo se poruke koja je bila tada veoma popularna kod Srba: da se Srbija i Srbi brane u Kninu, što po vojnoj logici nije netačno. Time su se veoma lako opravdavale sve “obrambene” akcije koje su tada preduzimali Srbi u Krajini, Bosni i Hercegovini i SR Jugoslaviji. I drugi narodi su imali svoj Knin.
Postavlja se pitanje kako je uopšte došlo do rata, ako su svi branili svoja ognjišta i vodili odbrambene ratove. Pa, ko je onda napadao?
DA LI JE DOVOLJNO PRIZNATI?
Iako su se svi učesnici tribine složili da su iz rata izašli prevareni i razočarani, postavlja se pitanje da li je dovoljno to što su njih četvorica sjeli zajedno i priznali da su se borili jedni protiv drugih.
U sadašnjoj Bosni i Hercegovini veoma je mali broj ljudi koji se mogu “pohvaliti” da nisu učestvovali u proteklom ratu, tako da samo priznanje te činjenice danas nema veliku težinu. Možda bi to bilo važno da se desilo 1996, ali danas ne! Čini mi se da se još uvijek na ovim prostorima na učešće u ratu gleda kao nešto što je svakako bilo normalno, neizbježno i očekivano od svakog “poštenog” čovjeka. Isto tako, priznanje običnih ljudi da su bili u ratu kod njihovih protivnika (drugih nacionalnosti) se prima sa izvjesnim simpatijama i poštovanjem.
Ono o čemu se svakako ne govori su ratni zločini koje su počinili pripadnici tih naroda.
Svi Bošnjaci, Hrvati i Srbi koji su odbili da pucaju jedni na druge doživljavaju se kao izdajice sa svim epitetima koje prate tu karakterizaciju. Čini mi se da za te ljude, učesnici rata (kojih je najviše) u Bosni i Hercegovini nemaju mnogo povjerenja i razumijevanja. Ko je jednom izdao, izdaće opet.
Građani Bosne i Hercegovine nisu protiv rata kao načina rješavanja problema, već samo protiv osvajačkih ratova.
KO NAS MOŽE NAPASTI?
Izjava učesnika tribine da su spremni da učestvuju u odbramenom ratu, naizgled je sasvim logična i prihvatljiva. U Bosni i Hercegovini takva izjava je besmislena. Besmislena je kada se zapitamo koja zemlja može da napadne Bosnu i Hercegovinu? Napad od strane Slovenije, Italije, Mađarske ili Turske, danas, izgleda potpuno besmisleno. Napade možemo očekivati od susjednih zemalja Srbije i Crne Gore i Hrvatske. Ako bi se to desilo, veoma je teško zamisliti da u odbranu Bosne i Hercegovine stanu sva tri konstitutivna naroda. Srbi iz Bosne i Hercegovine bi otišli Srbima, Hrvati Hrvatima i Bošnjaci bi opet najvjerovatnije ostali sami. U Bosni i Hercegovini ponovila bi se situacija iz 1992. godine, i opet bi ratovao svaki narod protiv druga dva.
Zato teza o odbrambenom ratu u Bosni i Hercegovini nema smisla.
KAKO ZAPOČETI BUDUĆI RAT?
Političari koji žele da započnu rat nikada ne govore prave ciljeve samoga rata. Svi ti ciljevi (koji su obično veoma banalni) se veoma lako, kroz propagandu, pretvore u nešto što je mnogo uzvišenije i vrednije. Kako drugačije natjerati ljude da se, po ko zna koji put, međusobno ubijaju? Tako se nikada nije ratovalo zbog žena, teritorija, protiv za nas neprihvatljive ideologije ili nafte, već za demokratiju, slobodu porobljene braće i pravdu.
Mehanizmi manipulacije ljudima su danas toliko razvijeni da se veoma lako osvajački rat može predstaviti kao obrambeni. Dovoljno je da znaju da smo spremni za odbrambeni rat i rat ćemo imati.
Toga svakako moramo biti svjesni, naročito na prostorima Bosne i Hercegovine.
O ČEMU TREBA PRIČATI
Tema “Odkud ja u ratu” svakako ima smisla u Srbiji, koja “nije”učestvovala u ratu.
U Bosni i Hercegovini, čini mi se, bilo bi korisnije napraviti tribinu “Zašto nisam učestvovao u ratu”. Time bi se mnogo više afirmisao pojedinac i njegova odluka da ni na koji način ne bude iskorišten i izmanipulisan od strane tadašnjih političara. Trebaju nam njihova iskustva o tome kako su uspjeli da ostanu pri zdravoj pameti i kako su uspjeli da se suprostave pritisku sredine koja se već uveliko spremala za rat.
Iz arhiva BUKE