Naša ideja bila je jasna i oštra, zato smo je imenovali kao „Oštra nula“, jer je činjenica da smo krenuli od nule. Na start od nule u Banjoj Luci decembra 2009. godine odlučilo se četvoro istomišljenika – Dražana Lepir, Džulija Aćimović, Dejan Cocić i Davor Paponja. Okupila nas je zajednička ideja i problemi sa kojima smo se suočavali. Većina nas je završila fakultet ili studije privodi kraju i susreće se sa istim pitanjem – kako naći posao i „normalno živjeti“ u zemlji posrnulih vrijednosti?
Naš društveni aktivizam značio je reagovati na sve negativne pojave koje se događaju oko nas. Željeli smo da naše aktivnosti budu životne, odnosno da se tiču svakodnevnog života građana. Akcijama, performansima, javnim debatama, u neposrednom kontaktu sa građanima, i na brojne druge načine željeli smo da građanima pružimo informacije o tome koja su njihova prava kao potrošača, da ukažemo na problem nezaposlenosti, onih koji štarjkuju glađu da bi došli do svojih osnovnih ljudskih prava, pitali ih da li uopšte znaju koja su njihova osnovna ljudska prava. Prošle godine na dan upisa na fakultete diplome smo farbali u crno kako bi ukazali na besmisao njihovog postojanja, dok smo u okviru iste akcije diplome sa privatnih fakulteta farbali u rozo.
Smatrali smo da to na slikovit način najbolje pokazuje kako stoje stvari u našoj zemlji, kako se dolazi do diplome, a time i do posla. Pokrenuli smo potpisivanje peticije za uvođenje socijalnih mjesečnih karata u banjolučkom javnom prevozu. Sa nekolicinom aktivista u februaru smo pokušali da mirnim protestima probudimo Banjolučane iz zimskog sna.
Ne da bismo rušili vlast, nego da vladajućoj garnituri ukažemom da ima nezadovoljnih opštim stanjem u društvu i da oni moraju da rade za građane i u njihovom interesu, jer su ih oni za to izabrali. Banja Luka 22. aprila obilježava Dan grada, što je bio povod da ispitamo da li su banjalučka evropska gledišta od „Boske“ do pozorišta.
Naš glas se čuo. Jedni su tiho krenuli da nas prate, dok su drugi glasno krnuli da nas napadaju. Preko noći smo postali vlasnici epiteta toliko tipičnih za ove prostore za sve one koji misle drugačije i usude se da to javno kažu. Tako smo postali domaći izdajnici, strani plaćenici, državni neprijatelji.
Međutim, to nas nije pokolebalo da nastavimo dalje. Naprotiv, to je bio znak da ono što radimo ima smisla, jer smo našim aktivnostima pogađali suštinske probleme, za koje je nekom, očigledno, u većem interesu da se o njima ne govri. Da bismo nastavili ovim putem potrebni su nam istomišljenici i u drugim gradovima Republike Srpske koji će biti društveno aktivni i nastojati da u svojim sredinama istim i sličnim aktivnostima nastoje da život učine boljim za sve.
Smatramo da je prvi i najvažniji korak pokrenuti se i reagovati na sve negativne pojave, ukazati na probleme. Sigurni smo da u Prijedoru, Doboju, Bijeljini, Trebinju i šire ima mladih ljudi koji su spremni da svojim aktivizmom ukažu na probleme, kojih, takođe smo sigurni, ima na pretek. Udruženim i zajedničkim djelovanjem naš glas će se dalje čuti, i biće veća vjerovatnoća da će oni koji su nadležni za njihovo rješavanje na tome raditi.