Da li znate da je čak 25% teritorije Bosne i Hercegovine
bogato geotermalnim izvorima. Upkos tome, koriste se jako malo, i to samo kao
ljekovita voda, u toplicama. A mogli bi se vrlo lako koristiti za sistem
grijanja! Stručnjaci procjenjuju da je geotermalni potencijal Bosne i
Hercegovine oko 33 MWth (toplotni megavat)!
Slična priča je i sa smećem – imamo ga na svakom koraku, a
lako bismo ga mogli pretvoriti u nove sirovine ili od njega proizvoditi električnu
i toplotnu energiju.
Da je ovako nešto ostvarivo smatra i Petar Gvero, profesor
Mašinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, a za primjer nam navodi glavni
grad Islanda, Reykjavik, u kome je nedavno boravio. Riječ je o gradu veličine
Banjaluke, pa je lako moguće povući paralele i porediti neka infrastrukturna
rješenja.
GEOTERMALNE VODE
Inače, Island je, zbog ogromnog geotermalnog potencijala među
vodećim zemljama u razvoju tehnologija baziranih na geotermalnoj energiji, dok glavni
grad Reykjavik ima najveći geotermalni sistem grijanja na svijetu. Zahvaljujući
tome, proizvode jeftinu električnu energiju, toplotnu energiju za grijanje
grada, poljoprivredu, a pored kompleksa Univerziteta imaju i jedinu grijanu
plažu na svijetu.
Gvero kaže da je geološki dokazano da se na dva do tri
kilometra ispod Banjaluke nalazi topla voda, ali da i kompletan sjeverni dio
BiH, kao i dio oko Ilidže i Zenice ima odličan geotermalni potencijal, dok
jedino Bijeljina ima uređene bušotine, odakle se sanbdijeva i banja Dvorovi.
“Banjaluka ima značajan i dokazan potencijal u geotermalnim
vodama, naravno, ne tako visokotemperaturskog nivoa kao Island, ali dovoljnog za
obezbjeđivanje grijanja, pa čak i za proizvodnju električne energije. U zadnjih
50 godina je bilo pokušaja da se sa geotermalnim vodama krene dalje od
teoretskih razmatranja, ali se nažalost nikad nisu stekli uslovi za realizaciju
prve probne bušotine u gradu. Posljednji ozbiljan pokušaj desio se za vrijeme
mandata gradonačelnika Dragoljuba Davidovića, gdje je firma sa Islanda, MANVIT,
dobila istražnu koncesiju, uradila dosta istraživanja, ali nisu realizovali
probnu bušotinu, jer su se susreli sa birokratskim problemima na nivou Vlade
RS. U međuvremenu se promijenio gradonačelnik i taj projekat je ostao da čeka
neka bolja vremena”, priča nam Gvero.
OTPAD
I po pitanju otpada se može povući parlela između Reykjavika
i Banjaluke, ali i svih drugih bh. gradova sa regionalnim deponijama.
Naime, i Reykjavik ima koncept regionalne deponije, odnosno
centralno odlaganje otpada kao Banjaluka. Na deponiju se odlaže gradsko smeće
kao i kod nas, dok se opasni otpadi tretiraju drugačije ili izvoze u druge
zemlje radi finalnog tretmana.
“Oni su ranije kao i mi odlagali mješoviti otpad, odnosno
nisu imali razdvajanje otpada na izvoru, što je ključ za kvalitetno upravljanje
otpadom, moguću reciklažu i krajnji tretman. Sada se u Reykjaviku, na dijelu
deponije gdje je odlagan miješani otpad, nalazi infrastruktura cijevi uronjenih
u slojeve smeća, pomoću kojih se isisava biogas, koji se koristi u energetske
svrhe. Takva ideja postoji i za Banjaluku, ali koliko mi je poznato nikada nije
realizovana. Pošto je dominantan gas u ovom biogasu metan, treba imati u vidu
da je 1t emitovnog metana u atmosferu ekvivalentna 21t ugljen dioksida”,
pojašnjava naš sagovornik, dodajući da novi sistem tretmana otpada u Reykjaviku
podrazumijeva da se, zahvaljujući prethodnom odvajanju i reciklaži, na deponiju
dominantno dostavlja organiski dio otpada. Međutim, on se ovdje ne odlaže, već
se dalje tretira u bioreaktorima, od njega se dobija biogas, iz koga se potom uklanja
ugljen dioksid, a kao finalni produkt dobija biometan. Riječ je o gasu sa 95%
udjela metana, koji se potom cjevovodima vodi direktno do nekoliko benzinskih
pumpi i potom direktno koristiti u automobilskim motorima, a ljudi koji ga
koriste imaju čak i određene subvencije.
GDJE JE PROBLEM
Obzirom da geotermalna energija i otpad mogu, pored
postojećih izvora, igrati ozbiljnu ulogu u snabdijevanju Banjaluke, ali i drugih
gradova, postavlja se pitanje zašto ovaj potencijal ne koristimo.
Gvero kaže da je odgovor uvijek u nedostatku političke
volje, pribjegava se kratkoročnim rješenjima i favorizovanju privatnih kompanija: “Grad Banjaluka je
uključivanjem privatnog partnera – EKO Toplane, faktički uskratio sve druge
opcije, jer sve što bi danas neki novi igrač na tržištu pokušao uraditi, bio bi
blokiran od strane EKO Toplana, jer su oni sada donosioci odluka. Ako je Grad već
morao da traži partnere, onda je morao da napravi koncept u kome će zadržati
vlasništvo i kontrolu nad distribucionom mrežom i ujedno omogućiti svakom ko ima
odgovarajuću tehnologiju i želju da investira, da to može i uraditi. Pa ako je
neko želio grijati Banjaluku iz biomase,
trebalo mu je biti omogućeno da se može priključiti na mrežu. Isto vrijedi i za geotermalne
izvore. I pri tom realno plaćati ono što
se isporuči građanima, a ne donositi fiktivna zakonska rješenja, kako što sada
imamo slučaj”.
Gvero kaže da je neshvatljiva i situcija sa otpadom, te da je
u Banjaluci postojao plan da se metan dobija iz otpada. Zašto to nikada nije
realizovano, nije mu poznato. “Imamo jednu čudnu situaciju. Formirali smo deponiju da bismo na njoj odlagali
što manje otpada, a što više reciklirali, a potom su napravljeni pravilnici po
kojima deponije prihoduju na osnovu količine otpada koju im neko doveze, što znači da je njima u interesu da im ljudi
odlažu što više otpada, jer to naplaćuju po svakom kilogramu. A kada se to tako
radi može se zaključiti da će se bannjalučka deponija zatvoriti jako brzo, a
onda se mora razmišljati o otvaranju nove lokacije, a niko ne voli da ima
deponiju u svom komšiluku”, ističe profesor Gvero i napominje da je opravdano
razmišljati o nekom modernom postrojenju za spaljivanje otpada, sa ciljem snabdijevanja
grada toplotnom i električnom energijom. Sve se to koristi u svijetu, kaže, pa
u središtu jednog Beča postoji spalionica otpada i niko o tome ne postavlja
pitanja. Kod nas, je ističe, drugačije, jer se ljudi plaše obzirom da je sve
podložno korupciji i nikada se ne zna kako se jedna dobra ideja može izroditi u
jednu katastrofu koja će onda trajati dugi niz godina.
Ipak, sve se može, poručuje, ako postoji politička volja i ako
se pita struka.