Taj korupcionaški, a ponekad i nazadno – fašistički puk, između ostalog, predvodi i Sanja Vlaisavljević, moja profesorica filozofije i sociologije iz Druge gimnazije, neki bi rekli, najbolje škole u Bosni i Hercegovini. Tako, kako vrijeme prolazi, svakih nekoliko dana pročitam nešto besmisleno i nadasve bezobrazno što Sanja napiše, te nešto normalno što Emir odluči sprovesti u praksi, a što mu zasad nekako i prolazi, ali je pitanje do kada.
Pored vjeronauke, oko koje se digla velika prašina, i odluke koju ministar Suljagić nije uspio do kraja sprovesti u djelo, ovaj čovjek pokušava smanjiti i broj studenata u Kantonu. Dok sam studirao, konstantno sam se žalio na uslove, što zbog preopterećenosti učionica, što zbog manjka kadra, što zbog ogromne mase neobrazovanih i nepismenih studenata, koje bi mahom trebalo vratiti u osnovnu školu. Sve bi se to izbjeglo da se pri upisu vršila selekcija, što je i počelo najnovijim ministrovim odlukama, a da li će ići do kraja, vidjećemo u narednim godinama. Neko će reći odmah da sam zadrti SDP-ovac, što uopšte nije tačno, pa se odmah želim ograditi od ove stranke, što ne znači da ih neću podržavati ukoliko budu donosili dobre odluke.
Ipak, selekcije pri upisu na moj fakultet (FPN Sarajevo, Odsjek žurnalistike) nije bilo. Tadašnji dekan, prof. dr. Ismet Grbo, kazao je kako je bitno skloniti djecu s ulice, te je primio svakoga ko je uplatio hiljadu maraka. Osim tristo vanrednih po odsjeku, upisano je još i tristo redovnih, mada su kvote za oba načina studiranja bile svedene na 40 (slovima: četrdeset) studenata, što ispada da je upisano sedam i po puta više ljudi. Tako je bilo i sa drugim odsjecima, pa se dakle od početne brojke koja je iznosila 400 ljudi na godini, došlo do 3.000. Većina redovnih je upisana preko veze, a vanredni jer su platili, i jer znaju da fakultet novac nikad ne odbija. Postoji tek nekolicina fakulteta na našem univerzitetu gdje ne postoji vanredan studij, a to su uglavnom egzaktne nauke, gdje se mora prisustvovati predavanjima, vježbama, eksperimentima, putovanjima, itd.
Ove godine, ministarstvo pokušava smanjiti i upis u «popularne» srednje škole, te nastoji popularizovati one koje već više od decenije pohađaju uglavnom djeca koja nemaju poznanstva u raznim strukturama, ili ona koja ne mogu upisati gimnazije. Od pet gimnazija, koliko ih je prije rata u Sarajevu bilo, u posljednjih dvadeset godina došli smo do broja deset, pa sada i Ilijaš ima gimnaziju (prigradsko naselje na rubu Kantona Sarajevo, op. a.). Naravno, da danas upisujem dijete u školu, ne bi mi bilo nimalo drago upisati ga na neki zanat, zbog samog okruženja i drugih problema koji u tim školama postoje, ali se jednom i tom trendu mora reći dosta. Ministar je u nespretno napisanom intervjuu za Sarajevo-X, ironično izjavio kako onda trebamo sve škole preimenovati u gimnazije, pa nećemo imati više tih problema. Zbog toga najviše gimnazijalaca i imamo na biroima, a mnogi od njih nikad ne završe nijedan fakultet, te pritom nemaju nikakvu stručnu spremu.
Idealna situacija, koju sam zamišljao dok sam još studirao, je bila da na određenim fakultetima, i to onim što su se odlučili za proizvodnju para i hiperprodukciju kadrova, postoji veoma težak prijemni ispit, te da se na osnovu njega studenti upisuju. Tako se ne bi dešavalo da neko ko je 200. na spisku, ima više bodova na prijemnom od nekoga ko je prvi, te da uopšte ne bude upisan, kao što je to bio slučaj npr. 2003. godine.
Da ne dužim dalje o detaljima, postoji još more problema s kojim će se ministar Suljagić suočiti. Sve ono što njegovim prethodnicima nije smetalo, niti su ikad pokušali stati tome u kraj, gomilalo se sve ove godine, i sigurno je teško sada sve to počistiti u jednom mandatu, od korupcije, preko iskorištvanja studentica, pa sve do neprofesionalnog rada, izostanka s predavanja, smiješnih publikacija, itd. Jedan od problema s kojim se ministar neće susresti su tzv. «dvije škole pod jednim krovom», jer takvih škola u Sarajevu, na sreću, nema, a upravo takve škole zagovara profesorica filozofije i sociologije Sanja Vlaisavljević. U svojoj najnovijoj kolumni, pod nazivom «Segregacija ili sloboda», Vlaisavljevićka kaže kako u sarajevskim «građanskim» školama ima još samo pokoje dijete koje nije musliman, kako to nije prebrojavanje, nego činjenica, kako su dvije škole pod jednim krovom – zapravo sloboda, jer postoje u još jedinim preostalim multietničkim sredinama. Nastavlja tako Sanja sa bljuvotinama na račun Sarajeva, i u isto vrijeme nikad ne spomene svoje gazde Dodika i Radončića, nego upravo već godinama puca iz svih oružja po predstavnicima građanske vlasti, odnosno po onim kojima nije stalo do toga kako se ko zove. Pritom Sanja ne samo da izvrće činjenice i piše samo ono što njoj odgovara, već odvratno i besramno laže, govoreći kako npr. u Sarajevu ne postoji škola u kojoj se uči po hrvatskom planu i programu, a takva jedna postoji već od rata, pa naovamo, i ime joj je Katolički školski centar. U toj se školi svojevremeno, dok sam i ja bio učenik, učilo isključivo po najhrvatskijem mogućem planu, pa su u greške ubrajane riječi «delfin», «flaša», «hiljada», itd., te je ispravno bilo «dupin», «boca», «tisuća» i sl. Pored toga što su takve stvari potpuno van pameti, jer i u hrvatskim rječnicima sve ove riječi postoje (a da ne ulazimo u rasprave da li se radi o istom jeziku), ta je škola u svojim prvim godinama postojanja bila najveći promicatelj HDZ-ove politike, pa je svojim programom veličala hrvatsku kulturu, hrvatsku istoriju, učila se hrvatska geografija, itd. Sve to ne bi bilo čudno da se nismo nalazili u srcu Sarajeva, na Mejtašu.
I hajde da kažemo da svako ima pravo učiti u školi u kojoj želi, ali ako pogledamo bilo koju civilizovanu zemlju svijeta, vidjećemo da se djeca apsolutno nigdje ne dijele po nacionalnosti. Ponekad postoje međunarodne škole u određenim zemljama, ali je u svakoj od njih obavezno učiti jezike koji se u toj zemlji govore, te njenu istoriju, geografiju i ostale važne stvari, kako se djeca ne bi mnogo razlikovala od onih koji tu žive decenijama, stoljećima. Ipak, kod nas je drugačiji slučaj, pa se poklonici šovinističke politike uvijek pozivaju na «kulturu, jezik i običaje», koji su u svih naših naroda i narodnosti potpuno isti, što je već i dokazala hrvatska književnica Snježana Kordić, svojim uratkom u kojem naučno potkrepljuje tezu da su naši jezici isti. S njom se ne bi složio veliki filozofski um, Sanja Vlaisavljević, pa se gospođa pita «uče li hrvatska i srpska djeca svoju gramatiku» u sarajevskim školama (?!), što je toliko budalasto pitanje da čovjeku stvarno dođe da iskoči iz svoje kože. Gospođa se očigledno treba vratiti u peti razred osnovne škole, da iz srpsko – hrvatskog nauči kako je gramatika bukvalno potpuno jednaka. Nažalost, takvi umovi traju i trajaće još decenijama, to su državni intelektualci koji će sutra, za potrebe tržišta, promijeniti ime u Hatidža ili Muhamed, ako recimo ajatolasi ili talibani dođu na vlast, kao što i jeste jedan od njih promijenio ime iz Jugoslav u Ugo, a prezime mu je takođe Vlaisavljević. Tužna je zaista činjenica da su intelektualci za novac spremni na sve, pa i da višestruko ukaljaju svoju profesiju. Pogotovo je tužno kad čovjek shvati da se uopšte ne radi o intelektualcima, nego o prodavačima magle, koji će za potrebe svog gazde izreći i ako treba pokoju laž, te namjerno potpuno izvrnuti činjenice kojih se ni Nadrealisti ne bi sjetili.
U svijetu gdje ovakvi ljudi predaju predmet koji se zove «logika», svaka logičnost prestaje. Filozofija postaje nadrinauka, a studenti i učenici živo roblje za potkusurivanje nadriintelektualaca i kvazinaučnika. Srećom, postoje ljudi poput Suljagića, koji se ne libe reći da je nebo plavo, a krv crvena. Ipak, poučen raznim prijašnjim iskustvima, ne predviđam mu dugu karijeru na ovom mjestu. Jednom je već umalo posustao, a pitanje je dana kad će se to opet desiti. Ako se ne desi, možda jednog dana ovo i bude normalna država. U suprotnom, moralna vertikala će nam biti Islamska vjerska zajednica, a intelektualci ljudi koji ne poznaju ni osnove gramatike svog jezika, kako god ga oni zvali.
Preuzeto sa prijateljskog portala www.e-balkan.net