Knevel i Van Den Brink je emisija koju vodi istoimeni voditeljski dvojac, a tokom sedmice vrlo fleksibilno skaču sa teme na temu, sa politike na sport i obratno, te se uglavnom zadržavaju na ozbiljnim temama, čineći ih motivima za razmišljanje narednih dana. Tako trenutno nema osobe u Holandiji koja nije čula za Ratka Mladića, iako većina njih ne osjeća nikakvu sramotu, niti misle da holandska država treba snositi dio odgovornosti za masakr u Srebrenici.
Najprije su pustili prilog u kojem su razgovarali sa članovima jednog bosanskog društva u Holandiji, koje čine uglavnom stariji ljudi bez posla ili u penziji. Njihovi komentari su uglavnom bili slični, da je Srbija sve vrijeme krila haškog bjegunca, da je on već star čovjek i da nema svrhe njegovo hapšenje, te da im je ipak drago što se to desilo. Nakon njih je pušten prilog iz nekih mjesta Republike Srpske i Srbije, u kojem nijedan jedini čovjek nije sretan zbog hapšenja. Prikazani su i nemiri u Novom Sadu, te facebook grupa za proteste, čiji je član bh. olimpijac u skijaškom trčanju, Marko Starčević. Onda su na red došli neki holandski politički analitičari, a mene su pitali nekoliko stvari, među kojima su slijedeće: Da li očekujete promjenu politike iz Srbije? Moj odgovor je bio «Ne». Očekujete li poboljšanje odnosa? Takođe ne. Mislite li da je ovo važna stvar za Srbiju i region? Ponovo kategorično ne. I na kraju sam na pitanje «hoće li žrtve dobiti satisfakciju», odgovorio sa «naravno da ne», te zamolio da mi više ne postavljaju takva pitanja i da se uozbilje. Naravno, komentarisao sam svako svoje «ne» i iznio argumente, iako oni voditeljima nisu bili dovoljno ubjedljivi, tako da su me u ostatku emisije uglavnom zaobilazili. Jedino na čemu su se zadržali je moja tvrdnja da je ovo perfektan trenutak za hapšenje Mladića, jer je dovoljno star kako bi mogao lako umrijeti u zatvoru, a još nije dovoljno kasno da Srbija izgubi vozove za Evropsku Uniju. Jedan od voditelja mi je kazao kako ne vjeruje u trgovinu tog tipa, na šta mu je jedan bosanski izbjeglica rekao kako onda ne poznaje dovoljno balkanske prilike. Dalje se nismo mnogo trudili da ih ubijedimo, ali moram reći kako im je bilo vrlo čudno što u Sarajevu i dijelovima Federacije uopšte ne vlada euforija, niti iko išta više osjeća o ovom pitanju.
Samim tim ispada još smješnije da ga se nije moglo uhapsiti, jer po tvrdnjama ministra unutrašnjih poslova Srbije, Ivice Dačića, Ratko nije koristio drugi identitet, a ako je legalno radio u fabrici, znači da su svi znali ko je on i odakle se nalazi baš tu. Selo Lazarevo mu je pružilo utočište, a cijeli dunjaluk se slomio tražeći ga – i nisu ga mogli naći, pored nagrade od deset miliona eura, pored svih tzv. pritisaka međunarodnih i domaćih faktora, pored «svih napora da se Mladić uhapsi», kako je onomad govorio Boris Tadić, niko nije znao da čovjek neometano živi i radi u vojvođanskom selu, te da povremeno posjeti Lukavicu, gdje ode na svadbu i dobro se zabavi.
Zanimljiv komentar je protekle sedmice ponudio holandski dnevni list Volkskrant, u kojem kaže kako je «snimak holandskog generala Thoma Karremansa, kako uživa jedući tost s Mladićem, postao traumatični simbol holandskog kukavičluka». U nastavku kažu kako ova zemlja inače nema veliki međunarodni utjecaj, iako bi željela imati. «Mi uvijek nešto pričamo, pokušavamo, govorimo, ukazujemo, ali onda dođu Amerikanci, kažu kako treba, i mi jednostavno zašutimo», riječi su iz nepotpisanog komentara iz Volkskranta. Ovu tvrdnju dokazuju i riječi bivšeg ministra odbrane Jorisa Voorhoevea, koji kaže kako je «ovo najbolja vijest u njegovom životu». Jasno mu je da Holandija nije mogla utjecati na odluku vlasti Srbije da izruče generala, pa mu je zbog toga drago da je barem nakon svog staža, srećom, dočekao ovu vijest. Iako kukavičluk holandskih zvaničnika kaže kako oni ne osjećaju odgovornost za Srebrenicu, u praksi to uopšte nije tako, jer ova zemlja, i dalje donira ogromne novce za ovaj mali istočnobosanski grad, te kroz medijske napise ovih dana, lijepo se može vidjeti da ta odgovornost ipak postoji. Holandija je veoma poznata po doniranju novca za razne svrhe u svijetu, od Afrike, Azije, pa sve do Bosne. Uslijed finansijske krize, ove donacije su morale biti skraćene, ali novci za Srebrenicu se uredno šalju i dalje. Holandski kontigent UNPROFOR-a je tog kobnog jula 1995. godine, barem malo pokušao zaštititi samog sebe, pa je po pisanju Blica, tražio vojnu intervenciju, ali se ona nije desila, te je međunarodni faktor odbio da zaštiti 8.000 civila.
Životna priča Erika Bergmana, vojnika koji je imao samo 21 godinu kad je bio član međunarodnih trupa u Srebrenici, kaže kako svaki dan barem jednom pomisli na Bosnu, te kako će tako sigurno ostati cijeli njegov život. Neki njegovi drugovi iz jedinice počinili su samoubistva, Erik kaže kako ih razumije, ali da se ne bi odlučio na takav potez, jer u njemu još ima snage i vjere u Boga, a «sve religije zabranjuju samoubistvo». «Mislim da nisam bio svjestan šta se ustvari dešavalo, bio sam mlad», dodaje, te završava kako će «Srbiju u EU prvi pozdraviti upravo Ratko Mladić, svojim simboličnim dolaskom u haški zatvor, koji se i nalazi u EU».
Njegov ratni kolega i prijatelj, Jors Hansen, kaže kako se osjeća isto i kako duboko žali što nije mogao ništa učiniti tog jula u Srebrenici. «Morate nas razumjeti, bili smo mladi i nismo bili u stanju da te ljude zaštitimo. Da jesmo, mi bismo to uradili, a kao rezultat svega, i mi imamo mnogo mrtvih drugova, vječni PTSP i traume do kraja života», Jorsove su tužne riječi, koje kroz suze govori holandskom pučanstvu kroz male ekrane.