U većini umetničkih dela rat je prikazan kao samorazumljiv, kao zlo koje se događa i koje se, eto, opet dogodilo jer to se događa. Suštinska samorazumljivost kojoj nisu potrebna preispitivanja, osim objašnjenja što ostaju zarobljena u psihologizaciji događaja ili opsednutosti istorijom.
Zapravo, pogrešno je kucati na vrata umetnosti i sa čisto političkim pitanjem, kao što je ono o uzrocima i razlozima sukoba u bivšoj Jugoslaviji, ali parola društvenog angažmana koju umetnici olako prihvataju, dajući joj politički karakter, napravila je konfuziju sa prevelikim i pogrešnim očekivanjima od umetnosti što uglavnom ne uspeva napraviti političku katarzu. Na primer, Selinov roman Putovanje na kraj noći prikazuje izopačenost i besmislenost rata, čime nas oslobađa romantičnih zabluda o pravednoj borbi, ali nam ovo istinsko umetničko delo ne daje političko objašnjenje o Prvom svetskom ratu. I hvala Selinu što se u to nije upustio, jer da jeste, verovatno bismo čitali rečenice otvorenog antisemitizma osvedočenog antisemite.
Za razliku od umetnika, Arentova seče naše političke predodžbe po sredini njihove gluposti i patetike, uveravajući nas u banalnost zla i u bitnost politike u njenom suštastvenom, određujućem i kreirajućem značenju kojem smo u razgovornom jeziku oduzeli smisao i bitnost upornim presvlačenjem politike u otuđenu i izlizanu sferu namenjenu profesionalnim podlacima, beskrupuloznim karijeristima i drugim bednim zicerašima. Odlika primitivnih zajednica i primitivnog doba.
Pošto su u našoj zajednici činjeni kolektivni zločini (sistematski, planski i institucionalno, što pod opravdanu sumnju stavlja celu zajednicu), ne trebaju nam smušene poruke umetnika koji pričaju o neodredivoj katarzi što će doći, nego čiste, tačne, precizne i ubojite reči filozofa što će preformulisati i odrediti politiku. Potrebno je razbiti iluziji o nemuštoj filozofiji i prljavoj politici. Mnogo češće je nemušta i prljava umetnost (sa osvedočenim licemerjem jer ističe proklamacije nepristranosti, jasnoće i larpulartizma). Primerice, dok čitate pesme dokazanih, upotrebljenih i upotrebivih političkih umetnika ili dok gledate mnoge filmove ideoloških stvaralaca, što je vrlo čest slučaj. Ništa nećete shvatiti o prirodi poslejugoslovenskih režima dok cepate srce tuđim emocijama.
Dok je potpuna katarza verovatno nemoguća u trenutačnim okolnostima, posebice nemoguća ako se očekuje od zbrkanih umetničkih dela, koje uglavnom odlikuje neznanje i nerazumevanje političkih procesa, čitanje filozofskih spisa i njihovo razumevanje je u široj javnosti pogrešno prikazano kao retkost učenjaka i ekskluzivno pravo pojedinih iako su to čitljivi, govorljivi i dvosmerni spisi, koji umeju uspostaviti odnos sa svakim čitaocem i tragaocem za saznanjima o uzrocima, razlozima i posledicama učinjenih zločina koje snagom zvaničnog autoriteta spovodi i organizuje državna vlast. Politička filozofija jasno razlaže pojave i objašnjava prirodu zločinačkih režima i kolektivnih zločina koje je vrlo teško pojmiti u njihovoj obezoružavajućoj jednostavnosti koja nam objašnjava političku odgovornost i ostale vrste odgovornosti. Karl Jaspers nam u svom delu Pitanje krivice (Shuldfrage) prilježno i sveobuhvatno objašnjava vrste krivice, njihove karaktere i materijalnu suštinu političke, zločinačke, moralne i metafizičke krivnje. Jaspers nam, kao i Arentova, markira važnosti političkog, te na jednom mestu poručuje:
„Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornim za posledice proizašle iz delovanja te države. Tu se pogađa kolektiv.“
Jaspers odbija da govori o moralnoj, metafizičkoj i zločinačkoj krivici naroda, kolektiva, mnoštva (čak i o moralnom prebacivanju pojedincu ako nije od strane najbližih), ali ističe da nije bespredmetno razgovarati o političkoj krivici kolektiva.
U danima kada pretežno javno mnenje u nas podržava političke i vojne predstavnike negdašnjeg režima što je optužen i osuđen za najstrašnije zločine, sasvim je aktuelno pitanje o ponovnoj političkoj odgovornosti. Možemo li si dozvoliti da po drugi put pasivnim odobravanjem (ili pak aktivnim) potvrdimo pogrešnu politiku tako što se skrivamo u mnoštvu koje stvara pozitivno većinsko mišljenje o Ratku Mladiću umesto da izađemo pred činjenice pojedinačno? Atmosfera našeg javnog mišljenja u kojoj starije generacije dominiraju sa svojim nesučeljavanjem sa političkom odgovornošu (i drugim vidovima odgovornosti), bez stvarnog i jasnog razumevanja politike, doprinela je da jedan deo javnosti novih, posleratnih generacija servilno prihvata diktat nepreobražene većine, bez preispitivanja popularnih stavova o prošlom režimu, (što opet povlači novu političku odgovornost) dok jedan omanji deo oseća krivicu, gotovo potpunu, za sve zločine što su se činili u njihovo ime. To poznato osećanje razjedajuće krivice nevinih Hana Arent naziva istinski pogrešnim jer nove generacije ne mogu osećati krivicu i političku odgovornost za uspostavljanje Karadžićevog režima, i ako si to pripisujemo ili nad tim tugaljivo lamentiramo, mi rizikujemo jeftino moraliziranje u kojem ćemo na koncu tugopojke ispasti moralne veličine i žrtve jer mi tobože razmišljamo i kajemo se iako se mi nemamo za šta kajati.
Obaveza novih generacija je uspostavljanje artikulisanog političkog zahteva političkim vođama sažetog u sledećem:
Mi zahtevamo prekid kontinuiteta sa ranijom politikom. Zahtevamo da se to javno i nedvosmisleno objavi. Rečima i delima treba pokazati i dokazati da naša politička zajednica počiva na drugim i drugačijim vrednostima. Prekidom kontinuiteta sa karadžićevskom Srpskom mi ćemo snagom svojih zakona i činova pokazati drugačiji vrednosni sadržaj i ciljeve naše zajednice.
Ovaj kontekst očigledno nije uspostavljen jer su se naši politički predstavnici u danima posle hapšenja Ratka Mladića, nesumnjivo jedne od ključnih figura inkriminisanog režima, poistovetili sa njegovim ličnim položajem zauzevši defanzivnu ulogu (prevashodno se spominjalo pravo na fer i pravično suđenje osobi optuženoj za najteže zločine) pravdajući se da time tobože brane Srpsku, a zapravo su napali njenu ionako slabašnu težnju da se uspostavi diskontinuitet sa ranijim vrednosnim sadržajem u okviru kojeg je bila moguća i poželjna diskriminacija i zločini nad građanima zbog njihove etničke i verske pripadnosti.
Potrebna nam je politička hrabrost srednje generacije političara, koju je u regionu bez zadrške pokazao Zoran Đinđić i sada, napokon, Boris Tadić. Politička hrabrost u političkim zajednicima, što su opterećene masovnim zločinima koji su činjeni snagom zvaničnog autoriteta zajednice, ogleda se u demonstriranju promene vrednosne suštine, i to i onda (zapravo, naročito tada) kada većina gaji drugačije mišljenje o prošlosti i njenim vrednosnim tekovinama čime se većini otvoreno poručuje da novi očišćeni diskurs (koji se uspostavlja) neće zavisiti od njene mušičavosti.
Svi posleratni političari u Republici Srpskoj propuštaju priliku da pokažu željenu i neophodnu političku hrabrost sakrivajući se često iza iste sporne legitimacione matrice pseudoistorije svojstvene inkriminisanom režimu. Naši političari propuštaju da učine nedvosmislen poduhvat promene spram politike koju ne treba braniti, dajući razna opravdanja s one strane razuma. Spominju se obično drugi i njihovo nemenjanje, npr. Hrvatska i njena institucionalizovana istina o Domovinskom ratu sa velikim D, ili bošnjački politički krugovi i njihov uzvišeni pijedestal žrtve sa kojeg mnogi odbijaju sagledati krivnju i odgovornost vlastitih političkih i vojnih starešina.
Zarad vlastitog napretka i kredibiliteta, kao i zarad napuštanja ratnog balasta u međunarodnim i regionalnim odnosima, državni vrh Srbije učinio je iskorak, ne obazirući se da li ih u zamahu tog iskoraka prate Hrvatska i Bosna i Hercegovina demonstrirajući tako konačno prihvaćenu istinu da se iz sopstvenog političkog gliba ne izlazi odmerevanjem tuđih glibova.
Bez obzira ne sve prigovore postmiloševićevskoj Srbiji zbog sporosti, korumpiranosti, neefikasnosti, neobračunavanja sa bezbednosnim i obaveštajnim službama, Đinđićevom i Tadićevom politikom ipak je objavljen, a potom i napravljen zaokret u domenu nacionalne politike i političke odgovornosti. Javnosti je suptilno i eksplicitno jaspersovski poručeno:
Bivanje Srbinom nije sadržaj već zadaća. (Bivanje Nemcem nije sadržaj već zadaća, K Jaspers) U javnosti je potrebno stalno pledirati za politički stav koji će i otvoreno i između svih svojih redova reči i dela poručiti:
Mi možemo izvršiti promenu, mi ne zavisimo od aveta kontinuiteta. Mi možemo uspostaviti novi sadržaj oslobođen od ranijeg koji je bio zasnovan na zločinima. Mi ne smemo biti robovi pogrešne tradicije i ne smemo dozvoliti zločinačkoj politici da postane deo naše političke tradicije tako što ćemo je braniti svojom politikom i zvaničnim aktima nove vlasti što mora skinuti teret političke krivice koji opravdano nosi kao naslednica ranijeg režima.
Sve poslejugoslovenske zajednice, uključujući i Republiku Srpsku, kao konstitutivni deo Bosne i Hercegovine, treba da slede primer Srbije. Na taj način stvoriće se nova Srpska bez romantizovane katarze, ali sa činjeničnom, načelnom i suštinskom promenom. Ova prilika je pred nama i pred predstavnicima koje biramo, i ne treba je shvatiti tek kao nametnutu spoljnu obavezu, već kao unutarnju volju za koju verujem da je u procesu formiranja. Tu volju, naravno, može značajno obodriti i etablirani politički predstavnik, kao u slučaju Srbije i predsednika Borisa Tadića.
No, taj gest se u Republici Srpskoj još uvek čeka u neobećavajućoj neizvesnosti. Željeni otklon spram sramne prošlosti, koju ne trebamo i ne smemo utkati u simbole i izgled sadašnjice, nećemo postići otvorenom i zvaničnom blagonaklonošću prema članovima bivšeg režima koji su suočeni sa najtežim optužbama. Stoga je zabrinjavajuća najava o pružanju finansijske podrške Ratku Mladiću, zabrinjavajuća ako govorimo političkim jezikom, jer time današnja Republika Srpska iskazuje pogrešnu težnju da se simbolički izjednači sa njenim prošlim rukovodstvom i njegovom politikom sa kojom treba prekinuti svaku vezu, simboličnu i materijalnu.
U suprotnom, ako se zarobimo u granice ratnog i poratnog režima, naš međunarodno priznati položaj sami stavljamo u ravan rasprave o njegovoj legitimnosti.
Etika i ljudskost nam nalažu da osudimo što naša zajednica, čiji smo članovi, pruža finansijsku pomoć čoveku optuženom za najteže zločine, uključujući i genocid, a ne samo da to nazovemo politički zabrinjavajućim. A ta moralna osuda u našim prilikama treba postati i artikulisani politički zahtev, javno formulisan, jer tako će se pokazati da ako ne postoji zvanično, postoji javno i nezvanično druga i drugačija Srpska sa potpuno drugačijim nazorima o vrednostima na kojima treba počivati naša zajednica.
Lično sam ubeđen da postoji mnogo ljudi koji osećaju potrebu za Drugom Srpskom. Vreme je da se to osećanje pretvori u zahtev.