Na sjednici će se obratiti srpski član i Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik na čiji zahtjev je sjednica i zakazana. On će na raspolaganju imati 90 minuta.
Za dnevni red Dodik je predložio tačku – ocjena rada visokog predstavnika, primjena Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH u periodu razgovora o imenovanju novog visokog predstavnika.
Materijali za sjednicu sadrže INFORMACIJU O PRIMJENI ANEKSA 10. DEJTONSKOG SPORAZUMA. Sve dakle počinje od Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Pa tako u uvodu piše:
Aneks 10. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini (Dejtonskog sporazuma), potpisalo je pet strana: Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Republika Bosna i Hercegovina (koja više ne postoji), Federacija BiH i Republika Srpska. Aneks 10. zaključen je s ciljem definisanja ključnih oblasti i mehanizama za sprovođenje civilnih aspekata mirovnog rješenja. U članu 1.2. Aneksa 10. konstatovano je da „U pogledu složenosti sa kojima su suočene, strane traže postavljanje Visokog predstavnika koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, kako bi pomogao stranama u njihovim naporima da mobilišu te, po potrebi, koordinišu aktivnostima organizacija i agencija koje su uključene u civilne aspekte mirovnog rješenja, izvršavajući dole navedene zadatke, na način na koji mu je to povjereno rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN-a“. Naredni član 2. Aneksa 10. precizira „zadatke“ koji će, u cilju pomoći stranama, obavljati visoki predstavnik postavljen na njihov zahtjev. Ovaj član pod nazivom „mandat i metode koordinacije i saradnje“ definiše striktno ograničen mandat, na osnovu kog visoki predstavnik ima obavezu da učestvuje u tim aktivnostima i da „prati”, „održava tijesan kontakt sa stranama”, „pomaže”, „učestvuje na sastancima”, „daje smjernice“ i „izvještava”. Konačno, jedina nadležnost koja je eksplicitno dodijeljena visokom predstvniku Aneksom 10. jeste nadležnost za tumačenje „ovog Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela mirovnog rješenja“ kako glasi zvaničan naziv Aneksa 10.
Uprkos jasno definisanom mandatu visokog predstavnika, nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, visoki predstavnik počeo je sa prisvajanjem diktatorskih ovlašćenja kojima je kršio ne samo Aneks 10. kojim je uspostavljena ova uloga pomagača i koordinatora, već je kršio i Aneks 4. – Ustav BiH. Prvo je sam sebi dodijelio čitav niz pravno apsurdnih ovlašćenja da vlada i kažnjava putem odluka, prenebregavajući čitav jedan demokratski sistem uspostavljen Dejtonskim ustavom. Zatim, iskoristio je ta diktatorska ovlašćenja za donošenje diktatorskih odluka – ponekad formalnih, a ponekad neformalnih – za centralizovanje vlasti na nivou BiH. Pomoću tzv. „bonskih ovlašćenja“, visoki predstavnik nametnuo je mnoštvo zakona na nivou BiH, Federacije i Republike Srpske, a čak 105 amandmana na ustave Republike Srpske i Federacije. Visoki predstavnik uveo je i vansudsko kažnjavanje na stotine građana BiH, ukinuo odluku Ustavnog suda BiH i zabranio postupke kojima se na bilo koji način osporava bilo koja njegova odluka. Razumno je pretpostaviti da strane-potpisnice nikada ne bi prihvatile Aneks 10. da su znale da će visoki predstavnik prisvojiti i upotrebljavati ovlašćenje da vlada BiH i kažnjava pojedince običnim odlukama.
Nakon višedecenijskih zloupotreba položaja od strane visokih predstavnika, potrebno je konstatovati da je svako prisvajanje nadležnosti izvan onih koje su pobrojane u Aneksu 10, a koje obuhvata i bilo kakvu upotrebu tzv. „bonskih ovlašćenja“, ultra vires (prekoračenje ovlašćenja). Zbog nemjerljive štete koju su visoki predstavnici prisvajanjem diktatorskih ovlašćenja nanijeli narodima u BiH i ustavnoj strukturi predviđenoj Dejtonskim sporazumom, opravdano se postavlja pitanje o(p)stanka ovog „pomagača“ strana-potpisnica, jer dalje održavanje takvog mehanizma pomoći neminovno vodi potpunom razilaženju i još većem jazu i nepovjerenju kome su upravo visoki predstavnici najviše doprinijeli u poslednjih četvrt vijeka.
Dio: POVREDE MEĐUNARODNOG I DOMAĆEG PRAVA DJELOVANJEM VISOKIH PREDSTAVNIKA
Visoki predstavnici kršili su Aneks 10. Dejtonskog sporazuma čime obesmišljavala njihova legalna uloga i funkcije, pretvarajući djelovanje u diktaturu. Takvo djelovanje visokog predstavnika se proširilo i na Ustav BiH, dovodeći do neshvatljivih i nelegalnih promjena ustavne strukture BiH što je rezultiralo značajnim odstupanjem od ustrojstva predviđenog Ustavom BiH, ujedno i Aneksom 4. međunarodnog – Dejtonskog sporazuma.
Visoki predstavnik koristio je tzv. „bonska ovlašćenja“, ponekad direktno, ponekad indirektno, da bi sistematski centralizovao vlast u Sarajevu suprotno Ustavu BiH. Kako Krizna grupa u svom izvještaju iz 2014. godine navodi: „Visoki predstavnik Pedi Ešdaun nametnuo je zakone kojima su uvedena široka nova ovlašćenja države, ponekad na račun entiteta.“
Visoki predstavnik često je centralizovao funkcije prostom odlukom, npr. kao kada je formirao Sud i Tužilaštvo BiH ili nametanjem amandmana na ustave oba entiteta da bi raščistio put za centralizovano imenovanje sudija i tužilaca. Visoki predstavnici kreirali su i mnoge druge agencije na nivou BiH putem odluka, npr. Regulatornu agenciju za komunikacije, Javni servis BiH i Visoki sudski i tužilački savjet i prenijeli ključne nadležnosti sa entiteta na nivo BiH.
Kada visoki predstavnik nije donosio odluke kojima je uvodio promjene u prilog centralizacije, izdejstvovao bi ih prijetnjama i prisilom usmjerenim protiv izabranih zvaničnika, npr. kao kada je direktno dostavio Parlamentarnoj skupštini BiH zakon kojim je osnovana Obavještajno-informativna agencija i naredio usvajanje. Visoki predstavnik formirao je i Upravu za indirektno oporezivanje (UIO) koristeći slične metode. Prema Ustavu BiH, nadležnost za indirektno oporezivanje leži na entitetima, ne na nivou BiH. Međutim, UIO je formirana kako bi nivou BiH mogao da ostvaruje ovlašćenja nad indirektnim oporezivanjem da bi se prihodi mogli dodijeliti prvo nivou BiH, a zatim entitetima, i to u iznosu koji preostane. Na ovaj način, UIO sve od tada koriste Bošnjaci za nepravičnu preraspodjelu sredstava od građana i institucija Republike Srpske (i Hrvata u Federaciji) ka platama nepotrebnih službenika na nivou BiH, koje čine uglavnom Bošnjaci, i kasama institucija na nivou BiH kojima rukovode. Cilj ovih i sličnih aktivnosti visokog predstavnika bio je da Republiku Srpsku svede na praznu ljušturu i bezličnu regiju, što je i potvrđeno izjavom bivšeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna koji je rekao – uzmite entitetima vojsku, policiju i finansije, i entiteti će uvenuti.
U svom ispunjavanju programa bošnjačkih stranaka čiji je cilj centralizacija nadležnosti na nivou BiH, visoki predstavnik spriječio je svaku reviziju i odgovornost za njegove postupke tako što je obezbijedio dominaciju u Ustavnom i drugim sudovima u BiH. Primjer formiranja Suda BiH je poučan. Iako Ustav BiH pitanja pravosuđa dodjeljuje entitetima, osim Ustavnog suda BiH, visoki predstavnik je, prenebregavajući ovu činjenicu, odlukom iz 2000. godine donio zakon o formiranju Suda BiH. Uprkos očiglednoj neustavnosti, Ustavni sud je podržao zakon odlukom donesenom glasovima 5:4, zato što su tri strane sudije Ustavnog suda glasale kao blok zajedno sa dvojicom bošnjačkih sudija, i zaštitile kreaciju visokog predstavnika. Jedan od tih stranih sudija, austrijski profesor Jozef Marko, kasnije je pisao da je postojao „prećutan dogovor između Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika da Sud . . . uvijek potvrđuje meritum njegovih zakona. . .“.
Visoki predstavnik čak je izdao odluku kojom jednostrano povlači sa funkcije dvojicu sudija iz Republike Srpske imenovanih u Ustavni sud BiH, proglašavajući „ništavnom i bez ikakvog pravnog dejstva“ odluku Narodne skupštine Republike Srpske o njihovom imenovanju, koja je donesena u potpunosti u skladu sa procedurom propisanom Ustavom BiH. Međutim, najeklatantniji primjer prodornog uplitanja visokog predstavnika u Ustavni sud je njegova naredba iz 2006. godine – koja je i dalje na snazi – kojom je zabranjen svaki postupak pred Ustavnim ili bilo kojim drugim sudom koji „na bilo koji način osporava jednu ili više odluka visokog predstavnika“.
Visoki predstavnik teško je narušio nezavisnost sudova u BiH. Pri tom, srušio je vladavinu prava u BiH i umanjio legitimitet njenih sudova. U svom izvještaju iz 2005. godine, Institut za izvještavanje o ratu i miru, londonska nevladina organizacija, napisala je: „međunarodni službenici, pravnici i stručnjaci za pravo . . . žalili su se [Izvještaj o balkanskoj krizi] o stepenu umiješanosti OHR-a u svakodnevno funkcionisanje sudova i apelovali da visoki predstavnik popusti svoj čelični stisak nas institucijama pravosuđa u BiH“.
Još jedan primjer uplitanja visokog predstavnika u odluke nižih sudova je kada je Misija UN u Bosni i Hercegovini proglasila 793 službenika policije nepogodnima za obavljanje policijskih poslova i izrekla im doživotnu zabranu – bez ikakvog saslušanja – rad u policijskoj službi. Neki desertifikovani službenici osporili su zabranu pred sudom, neki sudovi prvo su proglasili je nezakonitom, između ostalog i zato što prema zakonima BiH međunarodna desertifikacija nije mogla biti osnov za raskid radnog odnosa. Međutim, OHR nije dozvolio da sudovi odlučuju u ovim predmetima. Visoki predstavnik Pedi Ešdaun je sudovima poslao instrukciju da moraju da prihvate desertifikaciju uprkos očiglednoj nezakonitosti. Kako Helsinški komitet za BiH objašnjava: „Bilo bi teško zamisliti da bilo koji sudija u Bosni i Hercegovini, čije imenovanje zavisi od tijela kakav je Visoki sudski i tužilački savjet koji je formirala međunarodna zajednica, donese odluku koja bi bila drugačija od one koja se preporučuje u pismu visokog predstavnika“.
Jedan od načina na koje je visoki predstavnik preuzeo kontrolu nad pravosuđem i podrio njegovu nezavisnost bila je smjena nekoliko stotina sudija po kratkom postupku. Godine 2002, visoki predstavnik naredio je da sve sudije i tužioci entiteta – uključujući sudije kojima je nakon opšte revizije iz 2000. godine dat doživotan mandat – morale su da odstupe i ponovo se prijave na svoj položaj. U stvari, visoki predstavnik je po kratkom postupku smijenio nekoliko stotina sudija – uključujući i sudije sa doživotnim imenovanjem – a da se nije udostojio ni da im omogući saslušanje. Visoki predstavnik ignorisao je snažno protivljenje Savjeta Evrope ovoj potpunoj čistki u pravosuđu. Očigledan i, jasno je, željeni rezultat opšte smjene sudija i tužilaca bio je natjerati ih da se povinuju željama visokog predstavnika, od čijeg ispunjenja bi im zavisio nastavak karijere. Te 2002. godine, da bi učvrstio kontrolu nad pravosuđem u cijeloj BiH, visoki predstavnik uveo je sistem imenovanja i disciplinskog gonjenja sudija i tužilaca koji mu je da dominantan uticaj nad ovim procesom, čime je dodatno oslabljena sudska nezavisnost. Visoki predstavnik nezakonito je preuzeo kontrolu na procesom sudijskih imenovanja i za novoformirani Sud BiH i za entitetske sudove putem niza odluka kojima je formiran sistem Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS). Sistem, kako ga je visoki predstavnik u početku zamislio, činili su visoki sudski i tužilački savjeti za svaki entitet ponaosob i jedan za nivo BiH. Visoki predstavnik i imenovao je sve prvobitne članove sva tri VSTS i vršio je sva imenovanja članova VSTS do isteka „prelaznog perioda“, tj. do 31. maja 2004. godine. Tokom ovog „prelaznog perioda“, VSTS su bili izuzetno značajni jer su birali sve sudije u entitetima u procesu u kom su sve sudije prvo bile udaljene sa dužnosti i primorane da se ponovo kandiduju na svoja mjesta. Od „prelaznog perioda“ do danas, visoki predstavnik ne prestaje da manipuliše imenovanjima sudija i tužilaca.
Pored toga što nemaju pravni osnov, diktatorska ovlašćenja očigledno su nespojiva sa ljudskim pravima građana BiH. Prema članu 2. Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma, Ustav BiH, Evropska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli „direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini” i „imaju prioritet nad svim drugim zakonima”. U članu 6. Evropske konvencije kaže se sljedeće: „Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona”. Vansudsko kažnjavanje koje je uveo visoki predstavnik, kao što su trenutna smjena i zabrana obavljanja javnih funkcija, očigledna su povreda ove odredbe. Ovim kaznama izvršena je čistka zvaničnika koji su odbili da se povinuju njegovim naredbama, a ostali zvaničnici su zastrašivanjem natjerani na poslušnost. Postupajući bez ikakvog neophodnog procesa ili prava na žalbu, visoki predstavnik je smijenio ili zabranio rad u javnoj službi gotovo 200 građana Bosne i Hercegovine. Prilikom kažnjavanja, visoki predstavnik nije ni na koji način obavijestio žrtve o tome šta im se stavlja na teret, niti koji dokazi postoje protiv njih, nije im dao pravo da se suoče sa tužiteljima, priliku da opovrgnu optužbe, niti pravo žalbe. Zbog evidentnog kršenja ljudskih prava, praksa nametanja vansudskih kazni protiv građana BiH bez ikakvog procesa zaradila je oštru međunarodnu osudu, između ostalog Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope i Venecijanske komisije.
U Zaključku stoji da "tumačenjem Aneksa 10. na način da mu isti daje ovlašćenja da vlada putem odluka, vansudskim putem kažnjava i sebi dodjeljuje druga autokratska ovlašćenja, visoki predstavnik prekršio je obavezu tumačenja u dobroj vjeri po osnovu Bečke konvencije o ugovornom pravu"
"Visoki predstavnik povremeno pogrešno tvrdi da ima više zasebnih izvora ovlašćenja: Aneks 10, zaključke Upravnog odbora PIK-a i rezolucije Savjeta bezbjednosti UN. Stvarnost je, međutim, da Aneks 10. definiše tek njegove zadatke, da Upravni odbor PIK-a nikada nije raspolagao pravom da uređuje ili definiše mandat i ovlašćenja visokog predstavnika, a da Savjet bezbjednosti nikada nije usvojio nikakve dopune ovlašćenja visokog predstavnika iz Aneksa 10, tako da su svi postupci visokog predstavnika koji idu izvan okvira Aneksa 10. ultra vires.
Budući da prisvojena ovlašćenja nemaju pravni osnov, te krše ljudska prava građana BiH i fundamentalna načela međunarodnog prava koja su utvrđena važećim ugovorima i međunarodnim običajnim pravom, primjena tih ovlašćenja ne može imati nikakvo obavezujuće pravno dejstvo niti obavezujuću snagu ni po koga. Bilo koja odluka visokog predstavnika ne može imati pravnu snagu sve dok strane kojima su te odluke upućene ne pristanu na njihovu primjenu sa stanovišta prava.
S tim u vezi, a imajući u vidu da je visoki predstavnik uveliko prekoračio ulogu dodijeljenu Aneksom 10, u potpunosti je opravdano ignorisanje diktata visokog predstavnika nametnutih kršenjem ograničenja njegovih ovlašćenja iz Aneksa 10.
Osim toga, poštovanje suvereniteta BiH i vladavina prava nalažu zatvaranje Kancelarije visokog predstavnika. Neizabrani strani zvaničnik bez ikakve odgovornosti, koji je prisvojio neograničena izvršna, zakonodavna i sudska ovlašćenja koja ne podliježu nikakvoj reviziji, nespojiv je sa pojmom suvereniteta i evropskim putem BiH. Da bi se kvalifikovala za članstvo u Evropskoj uniji, BiH mora postati zemlja koja može da upravlja sama sobom, čiji se suverenitet u potpunosti poštuje. Ovo neće biti moguće sve dok visoki predstavnik bude prisutan u BiH i dok bude prisvajao ovlašćenje da putem odluka nameće zakone, mijenja ustav i kažnjava kako mu se prohtije, uz potpuno prenebregavanje dejtonskog ustavnog sistema i međunarodnog prava. Ako BiH želi da postane država sa punim suverenitetom i članica Evropske unije, prisustvo visokog predstavnika u BiH mora se okončati.
Uzevši u obzir sve navedeno, kao i značajan doprinos visokih predstavnika produbljivanju nerazumijevanja i netrpeljivosti između konstitutivnih naroda kao nosilaca suvereniteta BiH, krajnje je vrijeme da, umjesto novog pokušaja bespravnog i nezakonitog imenovanja novog visokog predstavnika, Kancelarija visokog predstavnika bude zatvorena" piše u zaključku.