Foto: Aleksandar Jovanović
Sanja Ignjatović Eker je novinarka. Radi posao dopisnice iz Novog Sada za Televiziju Nova S.
Njeno uključenje u program Televizije N1 tokom demoliranja prostorija Srpske napredne stranke (SNS) na novosadskom Bulevaru oslobođenja izazvalo je napade prorežimskih tabloida i targetiranja prvih ljudi režima. U razgovoru za BUKA magazin govori o napadima, o mogućnosti profesionalnog i neutralnog izvještavanja, cijeni objektivnosti, događajima u Novom Sadu.
“Ako kao novinar stanem na čelo kolone i izveštavam iz metra u metar, kilometra u kilometar kuda oni šetaju, nijednog momenta ne dovodim u pitanje da li sam neutralna ili sam ipak subjektivna zato što izveštavamo iz minuta u minut. Svi ti studenti predstavljaju obične ljude koji više ne pristaju da živimo u ovoj zemlji onako kako živimo poslednjih trinaest godina” – kaže Ignjatović Eker u razgovoru za BUKA magazin.
Kako se osjećate danas nakon targetiranja i prijetnji koje ste dobili 14. avgusta?
Nakon što je prošlo nekoliko dana ne mogu reći da se ništa nije desilo. Prvi dan je bio najupečatljiviji u smislu tog uznemirenja koje su izazvali i kod mene i u mojoj porodici. Prosto ne može čovjek samo da kaže ne, to nije ništa, ne, neće nam se ništa desiti. Kada neko baš na dete vaše udari i to sa takvim ozbiljnim pretnjama, onda se to malo i odrazi. Tog prvog dana sam otišla po mlađe dete mnogo ranije, stariji nije ni izlazio iz kuće. Svakako neću dozvoliti da i ja i moja porodica i rodbina i prijatelji upadnemo u neku paranoju, ali valjda je i logično da u situacijama kada novinarima prete, obično mi sami koji smo na meti takvih pretnji to mnogo bolje na kraju podnesemo nego, recimo, naša najbliža porodica koja se zapravo najviše i uznemirila. Danas, posle nekoliko dana od tih pretnji, mnogo je lakše nego što je bilo baš te noći čim smo se vratili s protesta s kojih smo izveštavali i gde je zapravo bio taj okidač da oni krenu na mene. Tu noć je stigla pretnja pa tu noć ne možeš da zaspiš, pa sutradan, ali sada je bolje.
Informer je ipak nastavio s targetiranjem. Kako se izboriti sa tim metama koje je dijelom nacrtao i državni vrh?
Najjednostavniji odgovor je samo nastaviti sa radom. Raditi naš posao sa našom profesionalnom savešću, odgovornošću, novinarskim kodeksima i prosto ne obraćati pažnju na ono što oni pišu, jer je to njihov posao. Oni će, prosto, da se uhvate i za jednu reč i da od toga prave aferu. Oni će da naprave aferu i od toga što moja koleginica kaže “hvala i doviđenja” sagovorniku koji se u uključenju uživo obrati predsedniku države i govori mu da raspiše izbore i uzgred ga nazove imenom koje tabloidima ne odgovara.
Ne postoji način na koji se čovek može izboriti protiv ovog sistema kojem smo mi meta od prvoga dana, a to je iz dana u dan sve izraženije. Dolazi do gnusnih pretinji gde prete našoj deci. Možemo se setiti i slučaja pretnji Dinku Gruhonjiću i njegovoj deci. Ne postoji način da se mi protiv toga izborimo. Ne postoji neki recept da možemo reći da mi treba ovako da se ponašemo pa će sad oni odjednom da postanu etični, profesionalni ljudi i da onda prestanu da nas tako etiketiraju. Taj način neće postojati sve dok ne počne da se poštuje Ustav, dok institucije ne počnu da rade svoj posao, dok se ne ispoštuju zahtevi koje su postavili studenti još pre devet mjeseci, a to je da institucije počnu da rade i da mi postanemo pravna država. Onda se neće više desiti da zbog jedne ili dve reči koje novinar napiše ili izgovori automatski bude meta ne samo opskurnim medijima, odnosno osobama, tabloidima, nego da bude na meti najvišeg državnog vrha koji s namerom izlazi u takvim kriznim situacijama i s namerom targetira i pušta onu prvu kapislu za koju se posle već po ključu hvataju njihovi mediji i onda se nastavlja situacija koja ne prestaje danima.
Šta se dešava u Novom Sadu i kako u medijskom prostoru predstaviti ono što vidite lično na terenu?
Kada bismo onako hronološki krenuli a da sve bude jasno onome ko nijednog dana, nijednog minuta, nije pratio šta se dešava u Novom Sadu, otkako je pala nadstrešnica i ubila 16 ljudi, kada bismo to skratili na najkraću moguću vest i plastično objasnili hronološki, rekli bismo da su protesti izgledali tako da su na ulice izlazili i oni ljudi za koje nikada ne biste ni pomislili da bi izašli. Tada je atmosfera bila takva da nismo imali proteste u smislu da idemo rušimo Vučića, vlast, bilo šta slično. Ljude je na ulice izvela empatija i bes koji se pojavio zbog činjenice da je nadstrešnica pala i ubila sve te ljude. Nadstrešnica koja je korupcijom rekonstruisana i otvarana nekoliko puta, ona za koju su gradski, pokrajinski i republički zvaničnici govorili da je najbezbednija u Evropi. To nije bio slučaj u kome su se ljudi, kao na svim dosadašnjim protestima, pitali da li je ipak ona druga strana u pravu, da li su možda preterali. Ovde je nedosmisleno da su ljudi ubijeni ne zato što je pao krov neke privatne zgrade nego je pao deo javne zgrade za koju je odgovorna država i to je izvelo ljude na ulice. U prvih nekoliko meseci videla se empatija i potresenost svih građana koji su izlazili i tražili u prvom momentu odgovornost za one koji su odgovorni za to što je pala nadstrešnica. Počele su blokade fakulteta, celu priču su vodili studenti i građani su ih u stopu pratili. Iako su se studenti ograđivali od opozicije, nijednog momenta se nije videlo da građani nisu jedinstveni.
Svi su očekivali da će sada tokom leta da utihnu protesti i svi najavljuju septembar kada će da se desi neki rasplet. Ipak, kada su se ovako intenzivirali ovi protesti prethodnih nedelja u sred leta, koji su postali vrlo nebezbedni za sve one koji se nađu u tom trenutku na ulici, mnogi su komentarisali da je septembar već stigao. Reč i osećaj koji najviše opisuje građane koji ovih prethodnih nedelja je bes. Kada postoje ovakvi incidenti na ulici, kada postoji takva brutalnost policije prema građanima, kada mi svojim očima gledamo kako oni tuku koga dohvate prvog na ulici i za to sve postoje snimci koji dokumentuju da niko ne izmišlja nešto nego se jasno vidi brutalnost policije, javlja se se bes i odlučnost ljudi da više neće da trpe ništa od svega onoga što se dešava prethodnih 13 godina u Srbiji.
Kako pravovremeno i objektivno informisanje može da doprinese saznanju građana o onom što se dešava?
Pa zavisi o kojim medijima pričamo. U Srbiji su društvo i mediji izuzetno polarizovani.
Ako pitate ovu stranu građana koji su non stop na ulici, oni će vam reći da prate pre svega N1 i Novu i da su zahvalni na tome što smo svaki dan na ulici sa njima. Meni svaki put bude krivo zato što ja znam da mi možda jesmo najvidljiviji jer smo televizija, ali na ulicama su sve naše kolege iz lokalnih medija, malih slobodarskih lokalnih medija i portala čije izveštavanje itekako doprinosi da ljudi znaju što se dešava. Mediji, kao i u svakoj kriznoj situaciji, imaju vrlo zahtevnu i ne baš laku ulogu: da prenesu šta se na ulici zbiva, šta je to što je dovelo do nekog incidenta ili događaja.
Razgovaram i sa ljudima koji gledaju prorežimske medije. Istina, oni su u manjem broju. No, zbog svog posla u nekoliko navrata danima sam pratila kako oni izveštavaju. Da nisam iz ove profesije, da sam običan građanin koji radi u banci ili šta god, i da dva ili tri dana gledam režimske medije, mislila bih da se u našoj državi ništa ne dešava. Mislila bih da se tu i tamo desi neki protest, da su to neki nasilnici koji izlaze i nešto traže jer hoće da dođu na vlast, da bi mogli da razbiju ovu državu. Gledate li režimske medije, apsolutno ne možete da stvorite sliku o tome šta se dešava na ulici u tom trenutku. Pretpostavljam da i ta strana gleda medije koji svakodnevno izveštavaju s terena. I da smo najneprofesionalniji ipak kamera koja pokaže sliku u datom trenutku na ulici i na protestu ne može da slaže u uključenju uživo.
Uloga medija je vrlo bitna, ali su vrlo bitne i društvene mreže koje plasiraju informacije koje moramo uzimati s rezervom jer se pojavljuju brojne neproverene informacije. Govori se o smrtima kojih nema i tome sličnim događajima koji se nisu ni desili. Ipak, bitno je i veoma puno znači u ovim kriznim vremenima da imamo i društvene mreže na osnovu kojih barem možemo da identifikujemo sve one koji su nasilni prema građanima, koji gaze ljude na protestima, kada policija prebija građane.
Postoje li uslovi za neutralno, nezavisno izvještavanje? Koja je cijena objektivnosti?
Bilo koji novinar u bilo kojoj redakciji ako radi svoj posao u skladu sa kodeksom, svojom savešću i profesionalnošću, ako ga radi čestito, časno i pošteno, radiće tako u kojoj god redakciji da je radio, da radi ili će tek da radi.
Neutralno je nešto što se podrazumeva. Ipak, otkad su počeli protesti koje su poveli studenti, desila se i ta situacija da novinar ne razmišlja da li smo mi sada neobjektivni ukoliko svakodnevno izveštavamo s čela kolone studenta. To se dešavalo u prvim mesecima protesta. To nije protest koji je povela opozicona partija ili neko udruženje. To su poveli studenti koji nisu imali nikakve političke zahteve, studenti koji traže da živimo pravnoj državi. Kada protestuju ljudi koji su sinonim jednog normalnog, običnog građanina koji traži samo da živi u pravnoj državi u kojoj institucije rade svoj posao. Ako kao novinar stanem na čelo kolone i izveštavam iz metra u metar, kilometra u kilometar kuda oni šetaju, nijednog momenta ne dovodim u pitanje da li sam neutralna ili sam ipak subjektivna zato što izveštavamo iz minuta u minut. Svi ti studenti predstavljaju obične ljude koji više ne pristaju da živimo u ovoj zemlji onako kako živimo poslednjih trinaest godina. A mi najbolje znamo kako izgleda život u državi koja je privatizovana, u kojoj se institucije koriste za svoje lične interese, za potrebe obračunavanja sa nestomišljenicima, u državi u kojoj je potpuno u redu da se prorežimski mediji naslađuju snimkom iz policijske stanice na deca i mladi ljudi koje su pohapsili zbog toga što su se navodno bezobzirno ponašali i napadali službena lica kleče u onakvom ponižavajućem stavu i da iza njih stoje pripadnici interventne policije. Neka su ta deca i zaista sve to uradila, da li je to način da ih posmatramo i da se naslađujemo na takvim snimcima ponižavanja deca koje hapsite i uvodite u teretanu policijske uprave da vam kleče s rukama na leđima? Pritom, ni posle devet meseci nemamo odgovorne za ono što se desilo padom nadstrešnice kada je poginulo 16 ljudi.
Deset minuta posle toga sam se tamo zadesila i videla svojim očima kako to je izgledalo. To je bila kapisla koja je izvela sve ove studente na ulicu, a njih su nastavili da prate svi ostali građani. U takvoj situaciji, nijednog momenta neću postaviti pitanje da li sam neutralna ili nisam neutralna, da li sam objektivna ili nisam ukoliko izveštavam sa čela kolone koja šeta po celoj Srbiji i traži ispunjenje zahteva