„Upadaj, druže!“ – dobacuje mi moj vozač kroz prozor najmanjeg, najkockastijeg automobila koji sam ikada videla: komunističkog oldtajmera – Yuga. Krenula sam na turu kroz Beograd iz vremena Jugoslavije, sa vodičem Vojinom Žugićem iz agencije Yugoverse Tours, specijalizovane za „hladnoratovsku“ nostalgiju.
Automobil je prava vremenska kapsula – ima mala kockasta svetla, tvrd menjač i kasetofon. Sirena mu zvuči razigrano, a miris dizela i stare kože je jak. Provozali smo se prestonicom pola dana, obišli najupadljivije mostove i znamenitosti socijalizma, i veselo trubili vozačima koji su nas obilazili. Svi su nam mahali – Yugo ovde budi topla sećanja.
Vozimo se oko hipodroma pored Mosta na Adi i ispod futurističkog luka brutalističke Geneks kule. Lako je prepustiti se Žugićevoj nostalgiji – iako ima samo 24 godine.
„Volim kako se mehanika oseća pod rukom, tu jednostavnu geometriju,“ kaže mi.
Parkiramo kod kule i penjemo se liftom do poslednjeg sprata, na visinu od 140 metara, odakle puca pogled na grad kroz prozore koji liče na svemirski brod. Kada je kula projektovana 1977. godine, bila je simbol zamišljene socijalističke utopije. Iako beton izbliza deluje oronulo, zgrada je i dalje fotogenična – baš kao i naš Yugo.
U drugoj polovini 20. veka, gotovo svaka porodica na Balkanu imala je Yugo. Proizvodila ga je jugoslovenska Zastava u saradnji sa Fiatom. Italija je održavala dobre poslovne odnose s istočnim blokom i ustupila Zastavi dizajne Fiata 500 i 600 za lokalnu proizvodnju. Danas ih uglavnom voze stariji ljudi koji odavno nisu menjali auto. Ali u Beogradu, grupa mladih entuzijasta okupljena oko Jovane Ninković, mehaničarke i liderke Yugoverse-a, daje novi život ovim zaboravljenim klasicima – restauriraju ih, okupljaju se na skupovima i voze turiste.
Žugić mi kaže da ga prikupljanje Zastava privlači jer oseća „odgovornost da očuva nasleđe 20. veka koje ubrzano nestaje“.
Muzej automobila zatvoren je 2024. godine, brutalistički hotel Jugoslavija srušen je u januaru kako bi se napravio prostor za Ritz-Carlton, a čuveno skladište Jugosped – nekada dom umetnika i tajnih žurki – preorano je da ustupi mesto luksuznim stanovima koje finansiraju investitori iz Saudijske Arabije.
Dok se vozimo preko Gazele, Žugić mi objašnjava da, dok generacija odrasla tokom ratova devedesetih želi da zaboravi prošlost, mnogi mladi traže uzore u mirnijim jugoslovenskim vremenima kako bi izgradili sopstveni identitet.
„Ovi automobili su deo naše istorije. Mi smo ih pravili, i mi moramo da ih čuvamo – jer niko drugi neće.“ Sve je više mladih, poput influenserke @easternblocgirl, koji žele da sačuvaju umiruće nasleđe i slave brutalističku estetiku Balkana.
Dok se penje uz planine, naš kockasti Yugo dolazi do izražaja – nepristojno bučan, ali veličanstven.
Za dalju avanturu, rezervisala sam turu s Vlajkom Vladanom, još jednim mladim zaljubljenikom u Yugo i vodičem volonterskog projekta obnove zamka Maglič. On me pokupi južno od Beograda i zajedno krećemo kroz valovita brda centralne Srbije. Prolazimo pored Guče, doma čuvenog festivala trubača svakog avgusta. Ubrzo ulazimo u planinski predeo, gde naš beli Yugo zasijava u punom sjaju – truckajući se zavojitim putevima grubo, ali ponosno.
Sa jedne strane, mali voz ide ka granici s Kosovom, prateći reku koja se uliva u dolinu Ibra. Sela su razbacana duž puta, a ispred mnogih kuća stoje stari Yugo automobili, u raznim fazama propadanja. Ljudi nam mašu dok prolazimo.
Skrećemo iza zavoja i pred nama se pojavljuje kameni zamak Maglič, na dramatičnom brežuljku. Ime potiče od reči magla, što je prikladno jer se iz reke diže jutarnja izmaglica. Zamak iz 13. veka građen je kao zaštita od Mongola, ali je decenijama propadao – sve dok ga grupa mladih nije odlučila spasiti. Iako je sada država preuzela obnovu, gostionica Magličgrad ispod zamka i dalje je u rukama lokalne zajednice.
Prelazimo reku na splavu, penjemo se ka zamku i dočekuje nas grupa dvadesetogodišnjaka sa obaveznom rakijom – šljivovicom iz kraja. Pokazuju mi unutrašnjost toplih drvenih kućica sa šporetima i ćilimima.
Na večernjoj vožnji nazad ka Beogradu, svetla malog auta paraju mrak dok iz kasetofona trešte hitovi iz osamdesetih.
Pre nego što padne mrak, odlazim do obližnjeg vodopada gde se leti održavaju žurke, roštilji i svirke pod vedrim nebom – u duhu sporijeg, opuštenijeg vremena kakvo su živeli njihovi bake i deke, kaže Vladan. Kad sam se vratila, čeka me večera: kobasice, turšija i sočivo – tačno ono o čemu maštate posle napornog planinarenja. Te noći spavam kao beba – sita i zadovoljna.
Sledećeg jutra, Yugo ima problema da upali na hladnoći – što i nije iznenađujuće. Nekada su ih zvali „najgori automobili u istoriji“. Bili su česta tema šala u američkim filmovima, poput komedije Dragnet iz 1987. s Tomom Henksom, gde Yugo ostaje poslednja opcija za beg. U Umri muški 3, Brus Vilis i Semjuel L. Džekson startuju zlatnog Yuga pomoću šrafcigera.
Posle mnogo stenjanja i dimljenja, naš Yugo se ponovo pokreće. Spuštam prozor i gledam kako pejzaž promiče dok vozimo ka Suvoj planini, podnožju Stare planine na granici Srbije i Bugarske, koja se dalje spušta sve do Crnog mora. Zaustavljamo se na ručku u kafani Dagi Plus u Nišu – kičasti raj sa odličnom hranom. Potom nastavljamo ka vidikovcu blizu kafane Etno dom i penjemo se na Trem – planinsku stazu duž uskog grebena koji para oblake. Dolina ispod je netaknuta, prepuna zelenila i malih sela.
Na putu nazad, uz muziku sa starih kaseta, planiram da ovog leta ponovo unajmim nekog od mojih Yugo vodiča i krenem ka obali Crne Gore ili Hrvatske – u stilu.
Biće vruće u „čufi“ autu, a prozori će biti jedini klima uređaj, ali to ne smeta ljubiteljima Yuga.
Žugić je čak uspeo da ugradi električni motor u svoj Yugo, pa sad vozi potpuno ekološki.
„To je čar ovih automobila – lako se prepravljaju,“ kaže on, pa dodaje za Gardijan: „Staviš novi motor i imaš potpuno nov auto.“