Na multietničkim likovnim susretima mladih iz BiH, Srbije, Makedonije, Mađarske, Njemačke, Slovenije i Hrvatske, koji su ovih dana održavani u kampu u Gvozdu, u Hrvatskoj, jedan je umjetnički koncept izazvao neobičnu pažnju javnosti.
Anja Blažević, učesnica iz Hrvatske, i Stefan Gužvica iz Srbije, odlučili su da kreiraju zastavu prijateljstva, igrajući se pri tom zastavama svojih matičnih zemalja.
Reakcija vlasti u Hrvatskoj bila je promptna. Anju Blažević iz Hrvatske, koautorku pomenute zastave, neko je prijavio zbog zloupotrebe državnih simbola RH, a kamp su posjetili pripadnici policije. Skice zastave su zaplijenjene.
Mi smo kontaktirali dvoje mladih autora i razgovarali sa njima o ovom zanimljivom konceptu pomirenja i međunacionalnog razumijevanja, ali i o reakcijama koje je ovaj projekat izazvao u javnosti.
Anja, ti si zbog zastave odnosno tog projekta doživjela neprijatnosti, možeš li našim čitaocima pojasniti šta ti se zapravo dogodilo?
Anja Blažević: Policija RH je posjetila prostor kampa radi zaplijene „spornog“ papira A4 formata, na kojemu je zastava bila otisnuta. Također sam i razgovarala s policijom. Izuzetno mi je nevjerojatno da se jedan pokušaj širenja nemržnje i tolerancije prijavljuje policiji, a toliko ozbiljnih stvari prolazi nekažnjeno.
Da li si razočarana?
Anja: Ja sam uvijek bila za toleranciju u svakom smislu, a osobito toleranciju među našim susjedima. I uvijek ću se za to i boriti. Ljudi očito još uvijek nisu spremni na to. Nadam se da je Stefanova i moja gesta bar nekome značila i da će promijeniti bar nečije mišljenje glede dobrosusjedskih odnosa. Ovim putem se želim JAVNO ispričati svima koji smatraju da smo Stefan Gužvica i ja uvrijedili hrvatstvo i hrvatsku zastavu i grb, to nam niti u kojem slučaju nije bila namjera. Jedina poruka ovog linoreza je TOLERANCIJA. Ovime se ne umanjuje žrtva Hrvata koji su ginuli za našu zemlju. Jako mi je žao da je sve ovo krivo protumačeno. Očito nismo spremni na promjene ka naprijed.
Otkud uopšte ideja koncepta hrvatsko – srpske zastave?
Anja : Ideja je proizašla iz mog i Stefanovog dugogodišnjeg druženja, i želje za pokazivanjem naše tolerancije drugima, u nadi da će bar netko prepoznati našu poruku.
Stefan Gužvica : Ideja je nastala zahvaljujući mojoj i Anjinoj priči o istoriji srpskog i hrvatskog naroda, pošto nam je oboma istorija velika ljubav – Anja je student povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a meni je istorija hobi i vodim blog. Na istoriju gledam prvenstveno kao na prošlost običnih ljudi i nisam impresioniran mitovima o slavnim vođama i junaštvu. Na početku kampa smo pričali o tome kako su se još u Revoluciji 1848 Srbi i Hrvati zajednički borili za ista prava u Austrijskom carstvu, ali se o tome malo zna. Tada smo došli na ideju da napravimo zajedničku srpsko-hrvatsku zastavu koja bi predstavljala zaboravljeno prijateljstvo naših naroda.
Šta ste htjeli postići zastavom, kakvu poruku šaljete svojim matičnim zemljama?
Stefan : Naša zastava je bila poziv na mir i prijateljstvo između naših naroda koji su, nažalost, u glavama mnogih i dalje u ratu.
Anja: Poslali smo poruku koju je većina nažalost krivo shvatila. Osnovna poruka linoreza koji je otisnut na papir formata A4 (i ne, mi nismo uzeli dvije zastave, rasjekli ih te ponovno ušili, kao što vjerojatno većina misli) je TOLERANCIJA, jer jedino je to ono što nam može pomoći da prebrodimo sve nedaće iz prošlosti.
Da li imate predstavu kakvu reakciju izaziva Vaš projekat u zemljama iz kojih dolazite, ipak se čini da i u Srbiji i u Hrvatskoj preovladavaju neka drugačija razmišljanja, pogotovo nacionalizmom i mržnjom zatrovane omladine?
Anja: Nažalost, na svojoj smo koži osjetili svakakvih komentara. Većina pročitanih na večernji.hr su jako loši, pročitala sam ih desetak i nisam više mogla. Bilo mi je previše kad sam vidjela da nas prozivaju za agente četništva, Josipovićevu bandu, slijedbenike Račana i slično. Ovo ne da je daleko od osnovne ideje koju je zastava trebala predstaviti već je i više nego suludo. Smatram da niti jedan normalan čovjek ne može tako razmišljati u današnja vremena, ako može onda je to jako zabrinjavajuće.
Stefan Gužvica : Čitao sam mnoge komentare na informativnim portalima koji su preneli vest o našem radu i oni su uvek upozoravali na to da je naša slika poziv na obnovu Jugoslovenstva, koje je uvek išlo na štetu Srbima/Hrvatima, u zavisnosti iz čijeg tabora je komentar dolazio. Svakom razumnom čoveku bi monotonija tih nacionalističkih komentara trebala da bude dovoljan pokazatelj da su oni u stvari identični i da je njihova priča banalna, s obzirom da 90% tih komentara zadržava isti smisao ako umesto „Srbin“ napišete „Hrvat“ ili obrnuto.
Kako Vi doživljavate ovaj naš prostor koji se nekada zvao Jugoslavija ?
Anja: Ova zastava nije nikakva ideologija i žudnja za jugoslavenstvom, za šta smo također prozvani. Iz toga razloga ne bih da miješam zastavu sa Jugoslavijom jer nisu povezane niti jednim aspektom. Zastava ne predstavlja želju za spajanjem Srbije i Hrvatske već želju za tolerancijom i razumijevanjem između naroda tih dviju država.
Stefan: Mene Jugoslovenstvo ne interesuje. Moja kuća se nalazi pet kilometara od Karađorđeva u kom su se Tuđman i Milošević ’91. provodili i crtali mape na salvetama, dok su obični ljudi u Bosni umirali zbog njihovih morbidnih igrarija. Znam da su ratovi farsa i da služe da ginu „obični smrtnici“, a ne vođe koje ih u taj rat vode. Stoga znam da su i njihove granice isto tako banalne i da mogu da postanu stvarne tek u ljudskim glavama koje na te priče padaju. Mislim da je buđenje svesti o tome da smo svi ljudi, bez obzira na zastave i torove u koje naši „dobroćudni“ pastiri hoće da nas svrstaju bila glavna ideja iza ovog rada.
U kakvim zemljama Vi lično želite da živite, jeste li razmišljali o odlasku sa ovih prostora?
Anja: Loše reakcije ljudi na širenje ne mržnje i tolerancije su me još više uvjerile da se na Balkanu ne može napredovati, jer su oko nas ljud koji nas neprestano koče mržnjom.
Stefan: Želim da živim u zemlji koja ima jasno izgrađen sistem vrednosti, u kojoj ljudi nisu oruđe u rukama političara i zemlji u kojoj pojedinac može da se izrazi i stvara slobodno. Razmišljam o odlasku u neku od zemalja Centralne Evrope, kao što je Austrija ili Nemačka, pošto ne očekujem da u Srbiji mogu da steknem adekvatno obrazovanje. Osim toga, nedavna situacija na Kosovu mi je pokazala da nam se novi rat može dogoditi preko noći, naročito s obzirom da su naše države u finansijskom rasulu, a dugovi se na međunarodnoj sceni otplaćuju ratovima. Sumnjam da pojedinac može da uradi išta da to spreči dokle god našim svetom vlada kapital i interesi političkih oligarhija koje biramo.
Anja i Stefan se poznaju još od 2008. sa kampa u Čelarevu, kod Bačke Palanke. Tu su bili održani VI. multietnički likovni susreti mladih. U stalnom su kontaktu i druže se i van susreta, kako nam je Stefan kazao, samo ove godine su se vidjeli još tri puta, jednom u Zagrebu i dva puta u Palanci.
Organizator ovogodiišnjeg susreta je Društvo za Toleranciju iz Bačke Palanke, čiji je Stefan član, a domaćin je bio Centar za razvoj zajednice Suncokret iz Gvozda.
Arhiv BUKE