Gubici se mjere u milijardama KM, a od osam članova Energetske zajednice (EZ) – Albanija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Moldavija, Srbija i Ukrajina, Evropska unija ima najviše sporova s BIH, čak osam. Vezani su za zaštitu životne sredine -TE Ugljevik 3, nerazdvajanje proizvođača i distributera, protivpravno pružanje državne pomoći – davanje garancije za TE Tuzla blok 7, neprimjenjivanje direktive o energetskoj efikasnosti i pravilnika o energetskoj infrastrukturi, te nepoštivanje ugovora iz oblasti gasa.
Tako je BiH postala jedina članica EZ koja još uvijek nije provela ni elementarna pravila vezana za otvaranje i liberalizaciju tržišta električne energije i gasa, te na razdvajanje distribucije od proizvodnje, pojašnjava za BUKU ekonomista Vjekoslav Domljan i član Centra za održivu energetsku tranziciju – RESET, te stoga i ne čudi što je BiH često na meti kritika EU i međunarodne zajednice, a nekoliko puta bila je i predmet sankcija EZ.
TAKO NAM JE KAKVI SMO
“U slučaju električne energije radi se o većim pravnim monopolima no u slučaju banaka, s tom razlikom da banke nisu pod udarom, jer su u domenu strane upravljačke elite. A zbog monopolnog pravnog položaja sektora, koji je u domenu domaće upravljačke elite, sektor električne energije je pod udarom stranaca. Dakle, radi se o istoj situaciji i dva aršina, a u oba slučaja posljedice trpe građani, između ostaloga i stoga što nisu u stanju poduzeti nijednu kolektivnu akciju na promjeni situacije. Tako nam je, kakvi smo”, ističe Domljan, dodajući kako se više od dekade pokušava uspostaviti regulativa jedinstvenog tržišta gasa.
Međutim, ne iznenađuje ga što ovaj proces tako dugo traje, jer, kako ističe, šta očekivati u teškom i zahtjevnom području električne energije i gasa, kada nema reforami u područjima koja su puno lakša i jednostavnija: “Evo primjera kako funkcionira bh. sistem- odlučio budžetarijat da u slučaju da želite poduzeti poslovnu aktivnost da im donesete, i to od njih, rodni list. Kad im ga prebacite iz ureda A u ured B, kažu da im donesite potvrdu da ste živi. No, ne postoji ured C koji bi po mogao biti nadležan za izdavanje takve dozvole. Pa, ako i dalje želite praviti farmu, morate tražiti veze, podmićivati i sl., što budžetarijatu odgovara. I, tako ništa od reforama. A što se tiče EZ, tako već 15 godina.”
ZA ŠTA SMO SVE OSTALI USKRAĆENI?
A reforma na koju čekamo godinama, i na koju ćemo čekati ko zna još koliko, uskraćuje nas za brojne koristi i benefite. ”Primjerice, financiranje izgradnje energane bi se moglo vršiti izdavanjem vrijednosnih papira koje bi kupovali građani i tako osiguravali starost, školovanje djece i slično, jer ulažu u siguran, izvozljiv proizvod, konkurentan na ino tržištima. Moglo bi se krovove kuća, zgrada i poslovnih objekata pokriti solarnim panelima i građanima osigurati jeftinu električnu energiju i udobniji život, a firmama uvjete za proizvodnju konkurentnijih proizvoda i usluga. To bi potaklo razvoj konkurencije na financijskim tržištima, pa bi građani mogli izvući neku korist od svog novca, a ne da im ga jede država kroz inflaciju i banke kroz naknadu od 0.01%. Mogao bi se potaći razvoj primarnog i sekundarnog tržišta kapitala, proizvođačkih i potrošačkih energetskih zadruga i tako putem dramatično povećati energijsku efikasnost i puno toga. No, BiH nema lidere kadre povesti BiH u tom pravcu”, jasan je Domljan.
Reforma bi, dodaje Ognjen Marković, stručnjak za energetiku i takođe član RESET-a, pored gore navedenih benefita dovela i do još jako bitnih stavki za građane – smanjenja emisije ugljen dioksida i drugih štetnih materija, poput sumpordioksida, natrijoksida i čestica. Troškovi uticaja na zdravlje, zdravstveni i privredni sistem, ističe, mjeri se vrijednostima od više milijardi KM.
“Po analizama i procjenama projekata tehničke asistencije u BiH, potencijal primjene mjera energetske efikasnosti je oko 5 milijardi KM u periodu od 10 godina. Nadalje, studija koju je prošle godine uradio Sekretarijat Energetske zajednice govori da bi u projekte obnovljivih izvora energije trebalo investirati oko 1,5 do 2 milijarde eura u periodu od deset godina. Ako se uzme u obzir procjena da 1 milion eura investicije u obnovljive izvore energije zapošljava dva puta više zaposlenih nego investicije u konvencionalne izvore ,očigledno je da sektor može biti osnova za dugoročan napredak ekonomije. Značajni poslovi nas čekaju i u digitalizaciji energetskog sektora, a poznato je da je ta oblast u BiH u velikom usponu i da bi angažman domaćih resursa mogao biti vrlo ozbiljan. Građani BiH imaju preko 9 milijardi KM štednje u bankama i vjerujem da bi, ako bi se stvorili zakonski okviri i zaštita investicija, dio tih sredstava na štednji bio angažovan u projekte elektrana na obnovljive izvore energije“, ističe za BUKU Marković.
Da je u u proteklom periodu došlo do primijetnog kašnjenja u reformi energetskog sektora u BiH tvrdi i Andrew Boegel, direktor ekonomskog odjela USAID BiH. To je, naglašava, posebno vidljivo iz Godišnjeg izvještaja Energetske zajednice o provedbi, koji prati reformski status u svim zemljama Energetske zajednice, gdje BiH zaostaje za regionom. Od onoga što je do sada urađeno, ističe, to je usvajanje novog Zakon o električnoj energiji u Republici Srpskoj, koji je u skladu sa direktivama EU, dok je Vlada Federacije BiH formirala radne grupe koje će raditi na nizu reformskih zakona koji uključuju Zakon o električnoj energiji, Zakon o prirodnom gasu, Zakon o energetici i Zakon o Energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima, a sve u skladu sa direktivama EU.
Međutim, naglašava Boegel, očito je da sektor treba preduzeti značajne intervencije na polju komercijalizacije elektroenergetskih kompanija, uključujući razdvajanje distributivnih preduzeća, usvajanje novih propisa koji će osigurati potpuno otvaranje tržišta električne energije i provesti tranziciju sa fosilnih goriva na obnovljive izvore.
Kada je riječ o sektoru prirodnog gasa, reforma tek treba započeti: „Zakonom o električnoj energiji i prirodnom gasu na državnom nivou bi se stvorio potpuno ažurni regulatorni okvir koji pruža potrebnu sigurnost za visokokvalitetna, inovativna ulaganja u modernizaciju energetskog sektora i BiH ekonomiju i stvaranje lokalnih radnih mjesta. Trenutno, zbog nedopuštenih unakrsnih subvencija, industrija plaća veće cijene električne energije i prirodnog gasa, dok su cijene za domaćinstva umjetno niske. Ova politika štetno djeluje na modernizaciju energetskog sistema, a istovremeno ne pruža privatnim preduzećima troškove energije zasnovane na tržišnim cijenama kako bi potaknula njihov razvoj. Državni zakon bi trebao, zajedno sa ažuriranim entitetskim zakonima koje trebaju uslijediti u skladu s Trećim energetskim paketom EU, postaviti BiH na pravi put postavljanjem potrošača u središte kao aktivnog učesnika na ovom tržištu. Zajedno s regionalnom integracijom, pružit će svim kupcima sigurno, održivo i konkurentno tržišno snabdijevanje energijom. Konačno, državni zakon otvorit će put ka boljem suočavanju s novom stvarnošću energetskih tržišta kojima sve više dominira proizvodnja iz obnovljivih izvora energije, te će poticati učešće potrošača u tranziciji na čistu energiju.“
ZAŠTO JOŠ ULAŽEMO U UGALJ?
Kada sve naprijed rečeno znamo, postavlja se pitanje zašto BiH još uvijek ulaže u ugalj i fosilna goriva.
Nažalost, i nakon višesedmičnog čekanja, odgovor nismo dobili ni od resornih entitetskih ministarstava, ni sa državnog nivoa.
Zašto je situacija takva kakva jeste pojasnio nam je Marković.
Ugalj je, kako ističe, tradicionalno gorivo za proizvodnju električne energije u BiH. Takođe, bio je osnova razvoja elektroenergetskog sektora i industrijalizacije, dok je danas, u zemlji sa slabo razvijenom industrijom, jedan od sektora koji, sa termoelektranama i pratećim uslužnim djelatnostima, zapošljava veliki broj radnika. Pored toga, ugalj je energent kojeg u BiH ima u velikim zalihama i osigurava jednu vrstu energetske nezavisnosti, a zatvaranje rudnika i prekid proizvodnje električne energije iz njega predstavlja ozbiljan ekonomski, socijalni i politički problem.
„Rudnici su važan faktor ekonomskih procesa u regionima u kojima se eksploatiše ugalj. Zbog ovih razloga ne iznenađuje da se pokušava nastaviti eksploatacija uglja i proizvodnja električne energije kroz izgradnju novih, savremenijih i efikasnijih jedinica. Međutim, u kontekstu evropske energetske politike i politike drugih razvijenih zemalja ovaj pristup, gledajući srednjoročno i dugoročno nije ispravan. Naime, zbog uvođenja “taksi” na emisije ugljen dioksida, pa čak i ako se to desi potupno, proizvodnja električne energije iz uglja će postati neisplativa, što će srednjoročno i dugoročno predstavljati ozbiljan ekonomski problem“, pojašnjava Marković i predlaže šta bi naša zemlja trebala uraditi umjesto ulaganja u ugalj.
Po njemu ključno je pet koraka:
• Pokrenuti projekte tranzicije regiona sa eksploatacijom uglja i proizvodnje električne energije iz njega tako što će: Planirati prestanak proizvodnje električne energije iz uglja u narednih dvadeset do 30 godina; Uključiti u realizaciju projekta tranzicije regiona sa eksploatacijom uglja sve sudionike, počev od rudničkih sindikata i sindikata termoelektrana, preko lokalnih i društvenih zajednica; Planirati nove projekte na pogođenim područjima kako bi bili zamjena za one koji će prestati sa radom; Izvršiti prekvalifikaiju radne snage kako bi se angažovala na novim projektima; Prilagoditi sistem obrazovanja novim ekonomskim procesima; Osigurati potrebna sredstva za realizaciju projekta tranzicije kroz saradnju sa međunarodnim finansijskim institucijama, domaćim izvorima i korištenjem fonda za trgovinu emisijama.
• Postepeno uspostaviti mehanizam trgovine emisijama ugljen dioksida, za šta treba donijeti nove zakone i/ili izmijeniti postojeće
• Sistemski i radikalno primijeniti mjere energetske efikasnosti
• Graditi objekte za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora (solar, vjetar, biomasa, voda) ali ne samo objekte veće snage nego i objekte koji će biti građeni po principu “građanske energije” gdje će građani i poslovni subjekti ulagati u izgradnju elektrana kroz tzv. kupce-proizvođače (prosumere) i energetske zajednice.
• Uspostaviti organizovano tržište električnom energijom i gasom u BiH i postati dio regionalnog organizovanog tržišta