Bakir Pojskić radi kao nastavnik matematike i informatike u osnovnoj školi i u Gimnaziji Katolički školski centar “Sveti Pavao” u Zenici.
Odbojkaški je sudija, ali i povremeni turistički vodič, koliko mu to obaveze dozvoljavaju. Povremeno prokomentariše i društvenu zbilju, te napiše tekst i pošalje zenicablogu.
Sa Pojskićem razgovaramo o online nastavi, koliko je ista, zajedno sa skraćenim časovima, unazadila ionako krhko znanje naših učenika, ako znamo da je TIMSS testiranje još 2007. godine pokazalo da naši učenici imaju ispodprosječno znanje iz matematike i prirodnih nauka, a PISA utvrdila da je svaki drugi 15-godišnjak funkcionalno nepismen.
Kako kaže u intervju za BUKU, u cijeloj ovoj priči važno je da smo dobili realne i relevantne pokazatelje gdje se nalazimo, a vraćanje u prošlost i pronalaženje grešaka, kako smo uopšte došli u ovakvu situaciju nema funkciju. “Trebamo se okrenuti ka budućnosti i razgovarati o promjenama. Imamo referentnu tačku, sada je na nama kako ćemo to iskoristiti. Nešto što sve češće čujem u tim krugovima jesu međupredmetna korelacija i STEM medotologija. Promjene u obrazovnom sistemu će, siguran sam, doći. Da bi se napravilo nešto kvalitetno, za to treba vremena i sistematskog rješavanja”.
Šta mislite da su nadležne institucije, donosioci odluka i akademska zajednica u BiH, trebali učiniti povodom objavljenih rezultata, kako PISA, tako i TIMSS?
Za početak treba slušati. Nadam se da će ovi rezultati pokrenuti debate i okrugle stolove, gdje će se vidjeti prilika za unapređenje obrazovnog sistema. Nastavnici, roditelji, obrazovne vlasti i svi oni kojih se ovo tiče moraju komunicirati. Samo na taj način može doći do promjene. Dijagnozu imamo, preporuke moraju doći od osoba koje su “na terenu”. Aktivno se radi na reviziji nastavnih planova i programa, znam da su iz mog okruženja uključene kolege koje su itekako kompetentne i koje će to raditi sa srcem. Raduje me što ne stojimo u mjestu i što imamo mnogo kvalitetnih nastavnika koji ne rade samo za učionicu nego i za širu lokalnu zajednicu.
I onda je došla pandemija, online nastava i skraćeni časovi. Koliko nam je ova godina “unazadila” i onako krhko znanje učenika? Koje su to posljedice po učenike koje ste vi zapazili u ovom periodu? I ko trpi veću štetu, ako se to može porediti, osnovci ili srednjoškolci?
To je nešto što je iznad nas. Ne dešava se samo nama i ne borimo se samo mi s pandemijom. Mnogo veći problem od obrazovnog jesu odgojni i funkcionalni zadaci. Obrazovni je u određenoj mjeri i zastupljen. Informacije se sada veoma lako mogu naći na internetu. Nerijetko se dešava da učenici to mnogo brže i lakše savladaju od starijih. Ali motivaciju za to gradivo i funkciju tog gradiva učenik ne može pronaći na internetu, nego u učionici sa živom riječi. To je nešto što nama nedostaje i najveći je nedostatak nastave na daljinu. Problem će nastati kasnije kada na naplatu dođe ovaj period asocijalizacije. Nije prirodno da je dijete zatvoreno u četiri zida, niti da se obrazuje “od kuće”. Važno je i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, ali i neformalno obrazovanje. Sve u skladu sa mogućnostima i afinitetima učenika. Ne može se izdvojiti ko trpi veću štetu. Svi prolaze na svoj način svoje životne periode. Škola ima svoju svrhu i funkciju koja je u ovom periodu znatno umanjena. Mentalno zdravlje učenika nam treba biti najvažnije.
A po nastavnike, jer je ovo i za njih jedna potpuno nova situacija?
Ja sam prezadovoljan kako smo mi – učenici, roditelji i nastavnici, dočekali pandemiju prošle godine. Jako mnogo međusobnog razumijevanja i poštivanja, ali i truda i zalaganja. Škole su se snalazile onako kako su najbolje mogle. Viber, YouTube, Edmodo, Google Classroom, e-mail pa i Facebook… Društvene mreže su se počele koristiti i za edukaciju. Nastavnici su izlazili iz zone komfora, svoje slobodno vrijeme koristili za samoedukaciju i edukaciju. I učenici i roditelji su to prepoznali i znali cijeniti. Međutim, došlo je vrijeme da više ne možemo sami. Lokalna zajednica je dala svoj maksimum i sada su nam svezane ruke. Lopta je prebačena na više nivoe.
Obzirom da se da zaključiti da država ne želi obrazovanu djecu, kako glasi naslov i vašeg posljednjeg teksta objavljenog na zenicablogu, koliko je ta ista država i naš obrazovni sistem, naklonjen mladim, tehnološki obrazovanim nastavnicima i profesorima koji ulažu u svoju edukaciju, ali i koriste inovativne pristupe, te uključuju i druge dostupnih izvora informacija i znanja?
Sve što nastavnik radi, radi isključivo za dobrobit djece. Ne zbog “hvala” ili “čestitam”. Lokalne vlasti su dale svoj doprinos uniformisanom platformom, seminarima, edukacijama, stručnim i psihološkim savjetovanjima. Imunizaciju stanovništa mi ne možemo uraditi. Ti koji se nešto pitaju i koji trebaju raditi za naše bolje sutra ne pričaju o djeci, o obrazovanju. Niko da kaže “Djeco, mislimo na vas, radimo za vaše bolje sutra!”. I to bi bio neki početak i napredak. U brzom i izrazito stresnom vremenu u kojem živimo, čak i jedna topla riječ može pozitivno utjecati na mentalno zdravlje.
Često čujemo da učenici informatiku uče iz udžbenika starog 24 godine i da na časovima nema daljeg usavršavanja. Takav je slučaj u mnogim školama širom BiH. Ovo čuti je zaista poražavajuće?
Ne znam kako se radi u drugim školama, znam kako je u mojoj. U predmetima poput informatike gdje se tehnologija mijenja velikom brzinom, potrebno je često mijenjati udžbenike, a to zahtijeva mnogo napora i vremena. Kako nastavnik postavi ciljeve na početku školske godine ne ovisi od udžbenika. U kojoj mjeri će se usavršavati i kako će prenositi gradivo, to je do nastavnika. Dostupnost interneta je nešto što nastavi informatike može olakšati ako se pravilno koristi. Sada sve informacije možete naći na internetu, zašto to ne iskoristiti i pri tome naučiti učenike kako koristiti internet i kako pronaći pravu informaciju.
Uprkos situaciji kakva jeste u našoj BiH, odlučili ste ostati u Zenici. Vrijedi li se boriti za život ovdje, pogotovo kada čujemo i vidimo da sve više ljudi odustaje?
Svako radi ono što voli i trudi se da to radi najbolje. Moja produktivnost i moj doprinos lokalnoj zajednici ne bi bio u istoj mjeri da to radim u nekoj drugoj državi. Zenica je moj grad, tu sam odrastao i tu djelujem. Dajem svoje vrijeme, znanje i vještine za našu djecu. Gdje će oni kasnije odlučiti da žive, to je na njima. Trebamo se svi potruditi (svako u svojoj domeni) da im olakšamo život i da sutra kada postanu odrasli ljudi, ipak, vide svrhu života u Bosni i Hercegovini.