Džaba ste definisali
,,Novinar je osoba koja se bavi novinarstvom, prikupljanjem informacija o tekućim događajima, aktualnim temama, osobama i iste objavljuje u štampanim, televizijskim, radijskim i elektronskim medijima.
Novinari se često dijele prema načinu na koji obavljaju svoj posao. Reporter izvještava s mjesta događaja, nastojeći slikovito dočarati i atmosferu, a ne samo činjenice. Izviještač izviještava o sastancima, važnijim političkim, ekonomskim ili društvenim događajima. Istraživač traga za manje dostupnim pa i tajnim informacijama. Komentator na osnovi informacija iz različitih izvora predlaže tumačenje pozadine nekog događaja i posljedice koje bi on mogao imati za širu ili užu zajednicu.“
Ova definicija novinara, novinarstva i novinarskog posla je zaista predivna jedino što u bosanskohercegovačkom novinarstvu, ne da ne funkcioniše, nego je predmet sprdnje i podsmijeha.
Naime, novinarstvo, samo po sebi je kontradiktorno, ali, upravo ta kontradiktornost ga na neki način i pokreće. Rekli bi dijalektika na djelu. Samo što je ovo dijalektika informacije, dijalektika poruke, u krajnjoj konsekvenci dijalektika koja razdvaja istinu od laži, privida, opscene…
Sve ove karakteristike tzv. novinarstva u nas jednostavno ne postoje. Ovdje novinari nisu pokretači, naprotiv, od njih se najčešće traži politička, ekonomska, pa ako hoćete i lična podobnost. Zbog toga se na jedan isti način izvještava i prilazi događaju decenijama. A, događaj, kao ni njegovi akteri, ne samo da nisu isti, nego su u tih dvadesetak godina promijenili na desetine boja i obilježja.
Novinarstvo je u zadnjih nekoliko godina dobrano zagazilo u sferu tzv. ,,druge realnosti“, gdje caruju društvene mreže i internet kao pogonsko gorivo istih. Tako je i istinitost informacije postala ili bolje reći ostala upitna. Više nego ikad, bitno je pridobiti, isprovocirati i šokirati čitaoca, slušaoca, gledatelja. Tako je to u praksi u zapadnom svijetu. A, kod nas?
Pa, kod nas se domenom laži i izvrtanja istine odavno baratalo kao osnovnim informatičkim platežnim sredstvom. Samo, sirovije, naravno. Kako i dolikuje ovdašnjem mentalitetu.
Ovdje se tokom poslednjih sto godina, recimo, u ratovima nije ubijalo. Ne. Ovdje se klalo, nabijalo na kočeve, ražnjeve, ovdje se mesarska terminologija odavno upotrebljava u ratnom izviještavanju. I tako se, i onome ko sluša a, bogme i onome koji servira hektolitre krvi, tone kostiju, dječije samrtničke urlike, lagano gubi pojam prave realnosti. A, nigdje, valjda licemjernije želje, od ove balkanske u potrazi za tzv. istinom i realnošću.
Postoje čitave kamarile ljudi, i u novinarstvu, dakako, koje su generacijski servirali montirane i izrežirane istine. Plebs je napasao oči i uši njima.
Nemoguće da nas je tako malo pobijeno?
Rezultat tog dopingovanja ,,istinom“ je, da prosječan stanovnik ovih krajeva ne zna da li je u npr. ,,Jasenovcu“ nesrećno nastradalo 80 000 ljudi ili je poklano 700 000 Srba? U krajnjoj konsekvenci, to istom tom prosječnom i nije više bitno, ali je naravski, spreman da se pokolje nanovo za svoj model istine.
Ništa se nije promijenilo tokom poslednje klaonice u Bosni. Tako, u zavisnosti od nacionalnih boja imamo nesrećnu Srebreničku epizodu sa jedne strane ili genocid i masakr više od 8000 ljudi sa druge strane. Sa jednom malom razlikom. U slučaju Srebrenice, međunarodni sud u Haagu je presudio da je riječ o genocidu, pa se shodno tome titulari vlasti kao i novinari treba i da postave. Kažem, treba, ali ne rade to. Izlizano je pominjati Dodikovo negiranje genocida, ali ono je najmarkantniji primjer tog kršenja sudske presude.
Čudnovato je, kako je to književnik Miljenko Jergović jednom pojasnio, kako je nacionalistima naprosto krivo kad saznaju da je njihovog naroda poklano-pobijeno-spaljeno, nešto manje od naučenog broja.
Ali, čemu sva ova priča i kakve veze ona ima sa novinarstvom?
Novinari su bili, po svojoj profesiji, lučonoše informacija u zadnjem ratu. Novinari su se, što im opet ne bi bilo prvi put, i ne samo ovdje, uključili u tzv. medijski rat. Samo što je on ovdje i dalje u toku. U Bosni i Hercegovini je medijski rat zadnjih 20 godina. Kao u svakom ratu, ima tu špijuna, izdajica, dezertera, prebijega, dosljednih ratnika, poštenih junaka, krvnika, ološa. Sve u svemu, kao u bilo kojoj vojsci.
Uzećemo primjer osnivača ,,Nezavisnih novina“, Željka Kopanje, koji je od heroja, preko mučenika do prebijega postao jedna vrsta medijskog obrasca ponašanja. Njegova karijera, kao i mnoge druge, doduše ne tako markantno i tragično, pokazuje nam, kako zapravo novinarstvo orbitira, pout kakvog satelita oko politike. I, što je gore, slučaj Kopanje nam pokazuje, kako fizički pritisak na istinu i ne mora biti najjači. Zapravo, najjače oružje politike je njena rigidna dosljednost, sa parolom- ko nas ne može pobijediti, nek nam se pridruži. Gospodina Kopanju je , na žalost, ovo drugo savladalo. Kažem nije on jedini, ali je najsignifikativniji primjer.
Jebi ga, ne ide nam zajedno
Tako je ovih dana, njegovo prvo pero Dragan Jerinić, pompezno objavio-najavio, kako Nezavisno udruženje nezavisnih novinara, na čelu sa njim, kao glavnim urednikom ,,Nezavisnih novina“ istupa iz Udruženja BiH novinara i formira NUN, nezavisno udruženje novinara Srpske. Toliko nezavisnosti u jednoj rečenici nije bilo od Francuske Buržoaske revolucije!
Uopšte, uzev, najmanja je šteta i za Jerinića i za Kopanju i za oba ova nesrećna udruženja što su se rasparila. Objektivno, nikad ništa korisno nisu radila niti će, pa je samim tim, raskol između dvije neradničke funkcije obična muva na slonovskoj zadnjici.
Koga boli briga za Jerinićevo objašnjenje, kako su za sve krivi Borka Rudić, SDP, svjetska zavjera…Pa, ni on u to ne vjeruje. Nije mu u opisu radnog mjesta i to je normalno.
Jerinić je istakao da je osnovni razlog otcijepljenja, ,,privatizacija“ Udruženja BiH novinari, kao i nekolegijalnost.
“Upravo takvo udruženje podstaklo je novinarsku nesolidarnost i podjelu medijskog prostora u BiH. Nijedno udruženje novinara nigdje u svijetu se nije ponašalo na ovakav način, kao centralni komitet za nadgledanje medija i zaštitu isključivo podobnih po aršinima jedne male grupe ljudi i jedne stranke. Upravo tako srušeni su svi standardi novinarske profesije u ovoj zemlji, a Udruženje je svojom ćutnjom stalo iza toga”, navodi se u infomaciji.
Kako, onda Jerinić da objasni rad Nezavisnog udruženja novinara Srpske, koji u svom sastavu ima dvije privatne Kopanjine medijske kuće-,,Glas” i ,,Nezavisne”?
Međutim, od ovih komičnih objašnjenja opasnije su priče o tzv. ,,nezavisnim“ novinarima. Velika je mistika u žurnalističkoj teoriji, kad je neko studentima pokušao da proda i uvali budalaštinu da je posao novinara da bude nepristrasan i objektivan. Baš to nije posao novinara. To može biti posao kakvog kamperskog skauta, superheroja na filmu, lokalnog retrada, ali novinara ne. Posao novinara je da prikupi i modelira informaciju u skladu sa politikom poslodavca. Bilo i uvijek će biti. Ali naši novinari, po obrascu-ko o čemu, kurva o poštenju već nekoliko decenija telale o tzv. nezavisnosti, objektivnosti i gore narečenim šarenim lažama.
I da se razumijemo, a bez potrebe da relativiziramo, situacija je sa malim pomacima i izuzetcima gotovo identična u većem BiH entitetu. I tamo sve vrvi od ,,nezavisnih“ i ,,objektivnih“. Možda je još i podmuklije stanje zbog neke fine blaziranosti, koja gotovo sa perverznom uobrazijom u posledenjih 100 dana napada sve nesocijaldemokratsko. Gostovanje čelnika SDP-a Zlatka Lagumdžije u centralnoj informativnoj emisiji Federalne Televizije ove nedelje trajalo je, vjerovali ili ne, skoro 20 minuta i to je sve samo ne dokaz da ste drugačiji u tretiranju javnog servisa od Mile Dodika.
Najnezavisniji
Jednostavno, izgleda je Udruženje Novinara BiH, bilo previše totalitarno. Sad će udruženje novinara RS, osim što neće ništa, kao ni dosad raditi, biti još totalitarnije. I nezavisnije, naravski.
Jerinić je istakao da je osnovni cilj formiranje jedinstvenog udruženja novinara RS, a dugoročni planovi bi bili da se napravi i novinarski dom u Banjaluci.
Dakle Dom. Tako će sad 5-6 istih glava koje kroje medijsku sliku Srpske i o Srpskoj, umjesto da ostavljaju novce po kafanama imati svoj Dom.
Zapravo, stvar je posve jednostavna, a to kaže i sam Jerinić u svojoj ,,nezavisnoj“ kolumni u ,,Nezavisnim“:
,,Možda i nabitnija stvar je potpuno svrstavanje Sekretarijata “Bh. novinara” pod politički plašt SDP-a i pokušaj direktnog uplitanja u političke tokove u BiH.“
Prosto Dodikovom SNSD udruženju novinara nije odobreno da se druže sa Lagumdžijinim SDP novinarima i to je to. Sve ostalo je-trla baba lan.
Tragikomično je, kako je Milkica Milojević, prva dama Udruženja BiH novinara, u jednom danu ostala bez pola svog članstva, koje ništa ne radi. Ostala joj je još druga polovina koja , takođe, ništa ne radi.
Još da se i ta polovina odcijepi od same sebe, pa da uživamo u čarima ,,nezavisnog“ i ,,objektivnog“ novinarstva.
U svom ovom teatru apsurda, možda su najapsurdnij profesori žurnalistike, koji mladim ljudima na početnim predavanjima prodaju definicije sa početka teksta. Poslije toga, za sitne novce idu da odrade svoju ,,nezavisnu“ tezgu u nekom supernezavisnom mediju.
Za to vrijeme, porodica Slobodana Vaskovića, novinara Federalne televizije, sa stalnim mjestom prebivališta u Banjaluci , zbog lične sigurnosti, iselila se iz Bosne i Hercegovine, ali, koga boli priga za to. Ni on, ni familija mu izgleda nisu članovi ,,udruženja”.
Kopanjin ,,Glas” se , međutim potrudio da prontno objavi policijski izvještaj, gdje naši plavci sopštavaju, kako nemaju saznanja da je Vaskoviću ugrožen žiot.
Tragikomedija BiH- nezavisnog novinarstva se nastavlja.